RAZGOVOR

DANIJEL BOROVIĆ, ratni pilot koji je '92. s jugoslavenskim MiG-om 21 preletio iz BiH na pulski aerodrom: Kad sam shvatio da se kotači kreću po pisti, kad sam čuo onaj zvuk, trenutak kad sam konačno shvatio da je to sve gotovo…

Ta optužnica koju pokušavaju podići, nije moj prvi susret s tim podacima. Ta priča se vuče više od deset godina, možda čak i 15, jer znam da se u novinama o tome pisalo još 2010. u studenome i tada se radilo o tužiteljstvu BiH. Što se tiče tih konkretnih događaja, ne znam, nisam u tome bio. Da bi bilo riječ o tome da bi netko išao namjerno gađati civilnu kolonu, ja ne znam ništa o tome. Čak i bez te zapovjedne komponente, ja nisam sudjelovao u tome. Štoviše, otkako sam tog 4. veljače preletio u Hrvatsku iz teritorija tadašnje BiH, nikad nisam prelazio granicu, ni cestom ni zrakom, kazao je Borović

| Autor: Helena MOSTARKIĆ GOBBO
(Foto: Wikipedija)

(Foto: Wikipedija)


Pilot Danijel Borović poznat je po herojskom činu 4. veljače 1992. godine na bihaćkom aerodromu Željava sjeo u borbeni zrakoplov MiG-21 koji je do tada pripadao JNA i nakon tridesetak minuta sletio na pistu u Puli, pridruživši se Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu. O tom je pothvatu sa suprugom napisao i knjigu "Prelet za Hrvatsku" koju je prošlog tjedna promovirao u Puli. U razgovoru za Glas Istre opisao je tu večer koja ga je obilježila za čitav život, ali i prokomentirao aktualne optužnice u kojima se spominje njegovo ime.

- U trenutku kad ste se iz JNA odlučili na "prelet za Hrvatsku", kako ste nazvali i svoju knjigu, imali ste 33 godine. Kada se u Vama rodila odluka za tim povijesnim preletom iz Bihaća u Pulu? Je li ona bila trenutna ili dugo planirana?

- Teško je reći da je to bila trenutna odluka. Takva su vremena bila da se u jednom trenutku nisu znale sve informacije. Bio sam potaknut događanjima koja su se zbivala u to vrijeme – "krvavi Uskrs", slovenski dani rata kada je sve polako počelo "kuhati" sa zapada, jer su i Hrvatska i Slovenija isti dan donijele odluku o razdruživanju. U slovenskim danima rata nisam sudjelovao jer sam nisam to podržavao, ali teško se u to vrijeme bilo i snaći u svemu tome. Nije bilo previše dostupnih informacija kao danas. Medijska blokada je bila. Jedino što se moglo saznati bilo je preko radija i televizije, a Bihać je jedno vrijeme bio medijski odsječen. Na vrhu Plješevice su bili repetitori koji su nam bili blokirani i mogli smo pratiti samo RTB. Imali smo i osobe koje su dolazile širiti medijsku propagandu s ciljem da govore da je sve u redu, da JNA štiti ustavni poredak države; bili smo u takvom medijskom okruženju i blokadi da je bilo vrlo teško snaći se i pronaći pravu istinu. Sva ta događanja, i trenutak kad se težište iz Slovenije prebacilo na Hrvatsku, ja nisam podržavao. Poslije Perišina, kad me kontaktirao Slavko Hodak, onda se počelo ozbiljno razmišljati to napraviti. Nakon tolikog školovanja u onoj vojsci, bilo mi je bez veze otići kao pješak. Ako sam bio pilot, ja sam htio otići kao pilot. I to sam supruzi rekao: "Ako budemo trebali ići, ja ću na takav način". Čekao sam dok se nisu određeni uvjeti stvorili i dok nismo došli u situaciju da znamo što bi trebalo učiniti.

- Koliko ste do tada vremena proveli u JNA?

- Bio sam u JNA od '81., dakle, 11 godina do trenutka kad sam završio službu.

Prvi borbeni avion

- Možete li se prisjetiti osjećaja kada je Vaš MiG-21 sletio na pulsku pistu? Kako biste baš tu emociju opisali?

- To je teško uopće izreći, ne znam kojim riječima bih opisao taj događaj. Nakon te silne napetosti, iako je to sve kratko trajalo, na pola sata se to sve svelo… To bi tehnički bio jednostavan let da je izveden po danu i da je bilo sve kako treba. Ali, po noći, u svim onim komplikacijama, lutanjima po moru i Kvarneru, tražiti pistu koje nema, bez navigacije i bez ičega, to je bila izvjesna napetost. Meni je živac lijeve noge otkazao, skakala mi je noga, morao sam se primirivati. Trenutak kad sam konačno shvatio da sam dodirnuo pistu, da je to sve gotovo, hrpa emocija je bila… Jednostavno, cijelo vrijeme me pratila misao: "Nastradat ću negdje, nema me više, nema ništa od priče, nikad više neću vidjeti obitelj, tko zna što će biti s njima, ja ću negdje završiti u moru". I kad sam shvatio da se kotači kreću po pisti, čuo onaj zvuk, onda se sve što se zakompliciralo sretno završilo. Ali, riječima je teško taj osjećaj uopće predočiti bilo kome osim samome sebi koji znaš kako je to bilo.

- Što je Vaš zrakoplov značio našoj državi u vihoru rata, posebno ako uzmemo u obzir da je početak '92. bio iznimno težak period?

- Taj MiG-21 je značio izuzetno puno. To je isto teško dočarati riječima. Pored toga što je bio prvi borbeni avion koji je Hrvatska imala, jer dotad smo imali one poljoprivredne avione u kojima su dečki poginuli, to je bio avion koji je, bez obzira na njegovu materijalnu vrijednost koja se mjerila u milijunima nečega, imao još veću vrijednost u moralnom smislu. Poslije sam čuo priče raznih vojnika, gardista, koji su bili na prvoj crti; kad bi čuli da smo mi išli u akcije, nisko, preko njihovih glava kad smo preletjeli, a kasnije i još dva aviona koja su došla sa Selakom i Ivandićem, kad su vidjeli u daljini eksplozije iza prve crte, to im je bio ogroman podstrek. Rekao mi je jedan gardist: "Kad smo to vidjeli, nije bilo snage koja bi nas zadržala da mi ne krenemo". Moralna je bila veličina tog aviona da potakne ljude.

Foto

- Je li Vas taj 4. veljače obilježio do današnjeg dana? Vežu li Vas ljudi isključivo za taj događaj?

- Pa, po tome me pamte, naravno, kad je to događaj u koji su upućeni. Svake godine kad je obljetnica, kad se po medijima vuče, onda me mnogi nazivaju, kontaktiraju, onda kažu da su me vidjeli na televiziji, čestitaju godišnjicu… To je sudbina, od toga ne mogu pobjeći, to je neminovno i dok sam živ taj će se datum vrtjeti i ljudi će to doživljavati, neki više, neki manje, neki jako puno i dan-danas. Čak se i sam čudim kako to neki jako emotivno doživljavaju, koliko im to puno znači. To je datum koji mene i moju obitelj obilježava, a praktički zbog cijelog tog događaja koji je u knjizi opisan, to je nama drugi rođendan, jer lako se moglo dogoditi da nas ne bude. Mi smo se praktički tada drugi put rodili.

Petorica "kandidata"

- Kako komentirate optužbu Srbije protiv Vas i trojice Vaših kolega? Je li Vas itko službeno kontaktirao po tom pitanju?

- Ta optužnica koju pokušavaju podići, nije moj prvi susret s tim podacima. Ta priča se vuče više od deset godina, možda čak i 15, jer znam da se u novinama o tome pisalo još 2010. u studenome i tada se radilo o tužiteljstvu BiH. Tužiteljstvo BiH je prema policiji Republike Srpske pokrenulo istražne radnje gdje se navode određene osobe zbog događaja raketiranja, odnosno gađanja neke kolone za koju ja uopće ne znam, ali u to vrijeme su se među imenima spominjali i Imra Agotić kao ondašnji zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Josip Čuletić, general, kao njegov zamjenik. I ja sam se spominjao i još dvojica pilota koja su prebjegla avionima, a tu se aludiralo na Selaka i Ivandića. U jednom trenutku u nekom članku drugi novinar i spominje njihova imena. Znači, nas je bilo pet u igri, s tim da smo nas trojica prozvani po zapovjednoj odgovornosti, da smo mi nešto zapovijedali, što je van pameti, a ovu dvojicu su spominjali jer su bili izvršitelji. Perešina nisu mogli vući kroz priču jer je on poginuo ’95., da bi se priča sad promijenila, izašli su s time da nisu samo u pitanju istražne radnje, nego da su htjeli podići optužnicu protiv nas četvoro, po zapovjednoj odgovornosti, odnosno da smo zapovjedili bombardiranje, raketiranje, granatiranje, kako koji novinar spominje, što su različiti pojmovi. Bitna je razlika u tome da su Čuletić i Agotić u međuvremenu umrli i sad su našli nove kandidate, pa su uveli u priču Vladimira Mikca i Željka Jelenića koji su u Puli bili zapovjednici, a Zdenko Radulj i ja smo bili u Zagrebu. Sad smo mi kandidati. Nakon nekog vremena, ako im to ne uspije, naći će nekog novog. Što se tiče tih konkretnih događaja, ne znam, nisam u tome bio, ali mi smo iz zagrebačke i pulske eskadrile dobivali samo informacije koji su ciljevi i objekti djelovanja. Naravno, to su bili vojni ciljevi, vojne kolone, tenkovi, kako se razvijala potražnja s terena i za to su se određivale posade koje su išle. Da bi bilo riječ o tome da bi netko išao namjerno gađati civilnu kolonu, ja ne znam ništa o tome. Čak i bez te zapovjedne komponente, ja nisam sudjelovao u tome. Štoviše, otkako sam tog 4. veljače preletio u Hrvatsku iz teritorija tadašnje BiH, nikad nisam prelazio granicu, ni cestom ni zrakom, jer ja sam poslije preleta optužen, kako su RTB i Tanjug prenijeli vijest, da je "Borović taj spretan momak koji je oborio helikopter europskih promatrača koji je srušen 7. siječnja '92". Oni su mene i tada lažno optužili, a već se znalo tko ga je srušio, samo zato što sam otišao avionom, po njima, ustašama, tako da me ne začuđuje ni ova optužnica.

- Ali ništa službeno još niste dobili?

- Ništa službeno još. Ja sam to slučajno saznao jer mi je jedan bivši kolega iz Bihaća poslao mail s linkom na taj članak koji je objavljen taj dan, pa sam pročitao o čemu se radi. Drugi dan, kad su saznali novinari, krenulo je pozivanje, ali do tad me nitko nije kontaktirao. Koliko čujem, ministar Malenica nije još ništa službeno dobio, a kasnije je izašla informacija da ta famozna optužnica nije prihvaćena, nego je poslana na doradu. Poslije toga, prije nekoliko dana, kontaktirali su me iz kabineta ministra branitelja Tome Medveda, da bi došao na sastanak, da vidimo s kakvim ćemo stavom i zaključkom izaći u javnost. Taj događaj je bio danas (petak, op.n.) dok sam ja u Puli, pa ću ja naknadno ući u tu priču, ali danas je trebao biti sastanak kod premijera, koliko sam čuo, u Banskim dvorima.

Selak nije bio u Vinkovcima

- Jeste li u kontaktu s ostalim pilotima koje ta navodna srbijanska optužnica tereti?

- Nisam u kontaktu. Znamo se svi, kolege smo bili, u ratu smo sudjelovali, oni su pulska ekipa, mi smo u Zagrebu bili, nemam njihove kontakte. Vidimo se na godišnjicama ili kad su obljetnice eskadrile, ali nismo u kontaktu.

- Što mislite o izjavi ministra Banožića koji je insinuirao da je Vaš kolega Ivan Selak bombardirao Vinkovce?

- Ovo što je ministar Banožić izjavio, on je dao prilično nespretnu izjavu, koju nije trebao tako reći. Ako je tako shvaćena, ne znam je li eksplicitno rekao njega. Ne spominje Vinkovce, koliko znam ni njega kao ime, ali se to može i tako tumačiti. Mogu reći da nije trebao na takav način reći i kao najvažnije, ja tvrdim da sigurno tamo Selak nije bio, u Vinkovcima. U ono vrijeme, iz Bihaća se nikad nije tako daleko išlo, na područje Slavonije, pogotovo istočne. To bi bilo van pameti! Bihaćki avioni nikada nisu išli na tu stranu, tu se malo krivo izrazio. Trebao bi ipak neke činjenice provjeriti.

Foto

- Je li se ikada netko Vama obraćao na sličan način?

- Bilo je upita, ali ne s druge strane, nego s naše, ali je ta priča vezana uz politiku: 2009. godine, bili su prvi takozvani lokalni neposredni izbori i ja sam se, kako sam se iz Zagreba vratio doma u rodni Kneginec, kandidirao za načelnika. Tada su me ti lokalni političari, naravno, HDZ je tad bio na vlasti, počeli kroz medije propitivati: "Boroviću, što si radio '91.?", da bi kasnije kroz medije u toj kampanji, jer nisu imali ništa protiv mene, a plašili su se da će izgubiti vlast, išli svim oružjem i to ljudi koje sam znao odmalena, jedan od njih je išao s mojom suprugom Snježanom u razred u osnovnoj školi. Oni su se malo zaigrali tako da su me "nabacivali" u svom časopisu koji su imali, da je došao njima tamo neki s petokrakom na čelu koji će im voditi lokalnu politiku. Navodili su tamo Vukovar i Dubrovnik, onako u rukavicama, aludirajući ljudima da sam ja to možda nešto radio, a onda je bilo i komentara na općinskom portalu gdje su pisali da gospodin Borović nije vozio samo MiG-21, nego i druge avione, transportne, između ostalog da sam iz Bihaća na pregovore vozio Martića i Jovana Raškovića. Dijelili su po kućama taj bilten, svašta su ljudi mislili – netko nešto napiše i ljudi misle da je to istina. Pisali su čak da sam tražio novac, 200 tisuća dolara ili maraka, ili ću vratiti avion u BiH ili Srbiju. Van pameti, ali kod ljudi to pali. Domaći neprijatelj je svoje odradio, a sada me za Dan općine predlažu da dobijem nagradu za životno djelo. Sad su progledali nakon dugo, dugo godina, a tada im je bilo u interesu da sačuvaju vlast.

Prava istina o ratu

- Koliko su ljudi realno upoznati s istinom o Domovinskom ratu? Je li to jedan od razloga zbog kojih ste objavili knjigu?

- Kad smo konačno odlučili objaviti knjigu i proširiti je da napravimo jednu cjelinu, time smo se vodili; da bude jedan kvalitetni materijal koji ljudi mogu pročitati, s naše točke gledišta, vojnog aerodroma, a to se može preslikati i na druge branitelje koji su se borili za ovu državu na drugim razinama, od pješaka, vojnika i ostalih brigada koje smo imali, to je bio motiv. Na osnovu svojih saznanja, mislim da su ljudi nedovoljno upoznati s istinom o Domovinskom ratu, pogotovo mlađe generacije. Od starijih, vjerojatno su upoznati oni koji su imali neke dodirne točke s ratom ili je netko od njihovih bio u ratu ili nastradao, pa su emotivno vezani i više to prate. Od mlađih generacija, pogotovo koji se tada nisu rodili, jako malo su upoznati; niti ih zanima, niti su educirani i teško ih je privući. Satnica povijesti u školama, što se tiče Domovinskog rata, smatram da je premala, a treba biti veća, jer ipak je to naš rat i naša država. Ono što je bilo nekad davno, trebalo bi isto tako spominjati, ali ne u tolikom obimu, jer se davna povijest uči u ogromnim cjelinama, a ova naša, koja je bitna, nedovoljno. I tvrdim da nisu ljudi upoznati s time što je i kako uistinu bilo, nego više kroz novinske članke, ali to je nedovoljno kako bi se shvatila cijela realna vrijednost Domovinskog rata.

- Djelomično ste mi i odgovorili na pitanje, ali koliko se u knjizi "Prelet za Hrvatsku" mogu pronaći vojnici i njihove supruge odnosno članovi obitelji?

- Mogu se naći. Neki su se javili spontano, kao dobrovoljci, neki su bili organizirani. Mene nitko nije tjerao, ja sam se javio sam i stavio na raspolaganje svoj avion i sebe, svoje znanje i struku. Kroz rat sam riskirao i dalje; ne samo kroz prelet, nego do kraja. I drugi su imali svakakva iskustva i naravno da se mogu u tome naći i njihove obitelji, pogotovo supruge i djeca ako su ih imali, ali i sve te traume koje su ljudi prolazili. Gledali su sigurno svoje kolege kako su ginuli, kako su postajali invalidi, dok je negdje granata padala, svašta su ljudi prošli. Zato i postoji taj posttraumatski sindrom, nije to izmišljeno nego ljudi svakako reagiraju na rat, pogotovo oni koji nisu prije toga bili profesionalci, nego obični radnici koji su se odjednom našli u okruženju za koje nisu bili psihofizički pripremljeni. To je totalni šok. Bio tko od njih ili njihovih obitelji može se ovdje prepoznati.

Obezvrijeđen junački čin

- Primili ste brojna odlikovanja, a najnovije je ono koje Vam je dodijelio predsjednik Milanović. Kako ste to doživjeli?

- Bio sam praktički ranije razočaran, jer su mnoga odlikovanja dodijeljena kad je bila 1995. godina, kad smo bili u Uredu predsjednika, kad sam dobio Red Nikole Šubića Zrinskog, ali je činjenica da je to odličje dodijeljeno i mnogim drugima. Meni za junački čin preleta, a drugima zbog ne znam kakvog. Na taj je način obezvrijeđeno to odličje, kao i mnoga druga koja su se dijelila šakom i kapom; onima koji su bili bliži, koji su radili popise, koji su bili stranački ili ne znam kako u vrhu. Ljudi su ih nosili pod pazuhom, ispadala su im odličja! Dobio sam još i neke medalje i poslije toga ništa, neke su mi čak i odbili. Nakon 27 godina, priča je nekako došla do predsjednika Milanovića i on je svojom osobnom odlukom, dakle, nije bilo predlagača, nego on je osobno odlučio, na osnovu svoje spoznaje, dodijeliti mi to i drago mi je da je tako bilo. Ipak je to nekakva satisfakcija, iako s puno godina zakašnjenja, da netko priznaje ono što si učinio. I najbitnije u toj priči mi je, kad smo bili na prijemu, kad mi je predsjednik pred svima rekao: "Gospodine Boroviću, mnogi su Vam dosad čestitali, ali ja Vam zahvaljujem". To je bilo fenomenalno! To što je on uspio u jednoj rečenici izreći svu težinu nečega, kao predsjednik države, u ime te države, za koju si sve riskirao, da ti zahvaljuje! To je ono najbitnije!

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter








Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater