(Z. STRAHINJA)
Koronavirus naočigled mijenja naše navike. Ljudi se izbjegavaju, nema zastajkivanja, zagledavanja u izloge, nema ćakula na kantunima. Jasno je da ljudi zaziru jedni od drugih. Kako se onda ikome od njih približiti i pitati ih da svoje dojmove i emocije podijele s nama i našim čitateljima?
Grad je tužan! Tko voli ujutro prošetati pulskim frekventnim punktovima, od Giardina i Portarate do tržnice, grad će teško prepoznati. Rijetki su pješaci na ulicama u centru, rijetko se tko u hodu susretne, ali se zato napetost i zabrinutost osjete u zraku. Loš bi pisac napisao da se briga može rezati nožem.
Gdje je kraj reda?
Za Puležane kažu da su suzdržani ljudi, ali pod preporukama o izbjegavanju socijalnog kontakta kao da smo izgubili i onu zadnju mrvu srdačnosti. Ljudi se izbjegavaju, svatko ima svoju putanju kretanja, koje se odriču jedino ako im netko prepriječi put, samo da bi ga u širokom luku zaobišli. Nema zastajkivanja, zagledavanja u izloge, nema ćakula na kantunima. Koronavirus naočigled mijenja naše navike.
Osjećaj je kao iz priče "Pale sam na svijetu". Ipak, nešto više ljudi može se vidjeti pred poštom i pred bankom - u pravilu skupina od njih 15-ak čeka da ih zaštitari propuste unutra, jednog po jednog, ili dva po dva, kako bi obavili svoje novčarske i druge obaveze. Svi su disciplinirani, na distanci, i svi šute. Šutnju prekida došljak koji ne zna gdje da stane, s obzirom da "fila" nije formirana.
- Gdje je kraj reda?, pita.
- Ja sam zadnji, odgovara drugi.
- E, više niste, kaže došljak i smješta se uz zidić 20-ak metara udaljen od ulaza u banku - sve na preporučenu distancu socijalnog kontakta od ostalih sugrađana.
Tržnica je poluprazna. Daleko je manje trgovaca na njoj od uobičajenih dana, a još je manje kupaca. Oni rijetki približavaju se štandovima s oprezom, ali trgovci imaju dvostruk problem - moraju istovremeno privući kupce, dok ih psiha priječi da se otvoreno upuštaju u kontakt, kojim inače osvajaju mušterije. Slaba su im utjeha u tome rukavice i maske kojima su se opremili.
Prije 15-ak dana prošli smo isti taj put i čuli od trgovaca optimistična razmišljanja o epidemiji koja se neće razmahati i o koronavirusu koji možda i nije tako opasan. Jučer, dan nakon prvog smrtnog slučaja povezanog s COVID-19, raspoloženje u "zelenom srcu" grada sasvim je drugačije. Lica su natmurena, kupovina se odvija u komornoj tišini, nema one poslovične graje i dovikivanja, nema šala i prepirki karakterističnih za tržnicu. Jasno je da ljudi zaziru jedni od drugih. Kako se onda ikome od njih približiti i pitati ih da svoje dojmove i emocije podijele s nama i našim čitateljima?
Kava za van
Na špici duž Flanatičke prazne su terase kafića. Lokali ne rade već nekoliko dana i kome to do sada nije bilo jasno, sada se može uvjeriti da su kafići zapravo kreirali društveni život grada. Za ponekim stolom na terasama ipak se da vidjeti rijetka silueta u sjedećem položaju. To su oni koji se teško odriču jutarnje kave u gradu pa na kioscima kupe "coffee to go". No, bez brige, tiskanja nema, na svakog "gosta" dođe i po 20-ak praznih stolica.
Ipak, neki im i taj ritual zamjeraju.
- Sramota. Neki ljudi baš se ponašaju neodgovorno, komentira gospođa u brzom hodu uz terase kroz Flanatičku prema "Kazamalati".
Na ribarnici ribe ima, ali nema kupaca. Sardele su po 20 kuna pa se čovjek pita - gdje su penzioneri? Oni nam evidentno nedostaju u gradu. A penzioneri su se iz predostrožnosti od zaraze očito zatvorili u kuće. Oni hrabriji, koji su iz kuće izašli i jutros, možda još čekaju da ih propuste u banku ili poštu.