okružen šumom, grmljem i kamenjem

BOŽIĆNA PRIČA DEANA ETEMOVIĆA Živi bez struje i vode na periferiji Pule: "Svatko gleda svoje probleme, rijetko i sasluša tuđe, a i tada zaboravi na to čim razgovor završi. MALO JE LJUDI KOJI BI PRITEKLI U POMOĆ"

Sudskim putem djelomično mu je oduzeta radna sposobnost i dodijeljena skrbnica iz Centra za socijalnu skrb. Kaže da ona samo provjeri je li živ, a sve ostale načine za pomoć traži sam. Često treba nabaviti toliko potvrda da izgubi volju za daljnjim traženjem. Ljudima poručuje da se ne oslanjaju na sustav, nego da se bore za sebe

| Autor: Helena MOSTARKIĆ GOBBO
Dean Etemović (Snimio Milivoj Mijošek)

Dean Etemović (Snimio Milivoj Mijošek)


Za mnoge životne pojave možemo reći da su i vrijedne divljenja i na granici nevjerojatnog. Takav je i sam ljudski život, jer sve ono što jedan čovjek može podnijeti, govori o njegovoj snazi, nerijetko nadljudskoj. Nema osobe koja ne nosi svoje breme. No, neki ga (pod)nose teže, a neki stoički, poput kakvih heroja.

No, kako bez struje i vode, u vrtnoj kućici tek nekoliko stotina metara od velebnog pulskog Amfiteatra živi Dean Etemović? Otuđen od ljudi, dotaknut tek pogledima slučajnih prolaznika koji šeću u blizini Valelunge, okružen samo šumom, grmljem, travom i kamenjem. Društvo mu prave mačići koji spavaju pored njega i koje hrani ostacima svojih obroka koje kuha na malom plinskom kuhalu, kad ima plina. Trenutno ga nema.

Eksperimenti s drogom

Našli smo se ispred sjedišta Udruge Institut, u hladno prosinačko jutro. Pitam ga je li za topao čaj ili kavu. Rado prihvaća. Ovaj pedesetogodišnjak od 2007. godine živi ovakvim načinom života, a vrtna kućica iznad Valelunge mu je dom posljednje tri godine. Rođen je u Puli, ovo je njegov jedini grad; tu je odrastao, školovao se i završio za strojobravara. Brodogradilište Uljanik ga je, kaže, stipendiralo, ali ga nisu primili u radni odnos. I kako se, nakon svega, uopće našao u ulozi beskućnika? "Možda je to bio i splet okolnosti, a možda i izbor, teško je reći", govori Dean.

- Moja obitelj je nesložna, nemaju puno, ali i ono što imaju sebično čuvaju za sebe. Ne mare za druge. Pretpostavljam da je odigralo ulogu i to što sam bivši ovisnik, ali i u tom periodu su me odbacili, nikoga od njih nije bilo tu da mi pomogne. Ni sam nisam načisto s tim pitanjem do danas. S druge strane, kad god im je bila potrebna pomoć, oni su mene zvali, a zauzvrat mi nikad ništa nisu pružili. Bolje je ne imati takvu obitelj, govori Dean.

Obiteljska atmosfera je, kaže, oduvijek bila takva, čak i kad je bio dijete.

- S majkom, polubratom i polusestrom živio sam negdje do svoje 17. godine. Ubrzo nakon srednje škole su krenuli eksperimenti s drogom. Najprije je krenulo opijanje s društvom, pa trava i onda, znate kako to već ide, kaže.

Kratko je bio u JNA u Beogradu, od ožujka 1991. Nakon tri mjeseca uspio je doći pred vojnu komisiju koja ga je otpustila natrag u rodni grad.

- Sjećam se tog perioda kao danas, kad su nas u JNA obučavali kako rukovati oružjem, a taman se zakuhavao rat u Hrvatskoj. Slali su nas na demonstracije protiv naroda, da idemo smirivati ljude. Nije mi to tada bilo čudno, ionako smo bili mladi, nismo ništa ni razumjeli niti razmišljali o tome. Srećom, u zadnji tren se nas dvadesetak uspjelo izvući van, prisjeća se Etemović.

Povratak iz vojske

Nakon povratka iz vojske, suprug njegove rođakinje koji se bavio prodajom droge, ponudio mu je posao. Dean se preko noći našao u velikim problemima, krađi i kriminalu. Iza sebe ima devet godina zatvora, gdje je boravio u nekoliko navrata zbog oružane pljačke, krađa i razbojništva. Kao ovisnik je živio punih 15 godina. Ipak smatra da nije nikome osobno učinio ništa nažao, čak ni članovima svoje obitelji s kojom nije u najboljim odnosima.

- Moja majka je imala nekoliko veza iza sebe, nisu to bili brakovi, ali je imala djecu s muškarcima s kojima je živjela. Smatram je jako površnom osobom, jer su ti muškarci bili alkoholičari, mlatili su je, a ona ništa nije naučila iz svega toga. Polubrat koji s njom živi u Šijani, potegnuo je nož na nju i opet ga je primila u kuću, a ja, koji sam isto njezino dijete, nemam takav tretman. Mene treba samo kada se treba nekome izjadati. A pitanje je vremena kad će ona nastradati, govori Dean.

Foto

Jedino što majci ne želi oprostiti je što se odrekla svog nasljedstva u korist države. "Nije mislila na djecu. To samo dokazuje koliko je sebična. Ja danas živim na tuđoj zemlji", kaže. Oca, zapravo, nije nikada ni imao.

- Upoznao jesam nekog čovjeka za kojega mi je majka rekla da mi je otac, ali pitanje je je li to tako. Nisam nikada vjerovao da je on taj, a čovjek je i umro u međuvremenu, tako da ne znam što je istina, kaže.

Nakon zadnjeg izlaska iz zatvora kratko je bio kod majke i očuha. Tada je radio na građevini, a očuh je tražio od njega sav zarađen novac. Nakon dva mjeseca svađe nisu više izdržali pod istim krovom.

Nesretna mladenačka ljubav

- Sve sam radio na crno, nemam iza sebe ni dana radnog staža. Kod fra Đure, u crkvi svetog Franje, već nekih šest godina obrađujem vrt i održavam masline. Na taj način zaradim topli obrok i on mi da nešto novca. Sada zimi nema posla oko toga, ali svejedno dođem u grad svaki dan, priča.

U samostan svetoga Franje je jedne nedjelje došao na misu i obratio se za pomoć fra Đuri Vuradinu. Tih nekoliko mjeseci u godini koliko brine o maslinama, fra Đuro mu pomaže. Međutim, Dean navodi da mu nikada nije htio pomoći za neki smještaj. Pitam ga je li mu itko od prijatelja ili poznanika ponudio kakav stan, pomoć ili posao. "Ne", odgovara kratko. Kaže da bi pristao otići negdje živjeti, ali da bude sam.

- Iz iskustva znam, jer sam probao živjeti u komunama, da mi je puno bolje živjeti samotnim načinom života. Ova vrtna kućica u kojoj živim je na privatnom posjedu, poznajem vlasnike i oni su mi dopustili da ovdje živim. Vodu si nekako donesem, a svjetlost imam od zapaljenih svijeća. Imam peć na drva i plinsko kuhalo. Uvijek u šumi ima malo sušenih drva i grančica, pa zapalim da se zgrije. Udruga Institut mi daje odjeću i hranu kad imaju, a nije problem ni kuhati kad imate s čime. Barem sam to savladao, kaže Etemović.

Zimi, kada ne obrađuje vrt kod franjevaca, skuplja plastične boce. Od svoje obitelji Dean Etemović nije nikada doživio nikakvo prihvaćanje ni ljubav, a ni njegove intimne veze nisu sretno završile.

- Imao sam veliku mladenačku ljubav, to je bila moja prva ljubav, ali je dobila karcinom i umrla s 28 godina. Imao sam i vezu s jednom djevojkom iz Rovinja, ali ona je poput mene bila ovisnica i takva veza jednostavno ne može uspjeti, jer ima previše napetosti, kaže.

Zapisano u zvijezdama

Sjetio se Dean i dana kada je bio lišen slobode. "U zatvoru se ne možete riješiti ovisnosti. Tamo ima više droge nego na cesti, nažalost. Stražari koji unutra rade imaju niske plaće. Jednome daš 500 ili tisuću kuna, okrene glavu i to je to. Nema kontrole. Unutra može ući svašta. A drogu uzmete jednom ili dvaput, pa onda ona uzme vas".

Foto

Nakon nekoliko pokušaja odvikavanja u komuni, shvatio je da ovisnicima drugi ljudi daju motivaciju raznim obećanjima, umjesto da je potraže u sebi. Kad je to shvatio, sam je odlučio prestati. Nakon 15 godina ovisnosti prešao je na metadonsku terapiju. Trenutno je na malim dozama i nada se da će se potpuno "skinuti". Sudskim putem djelomično mu je oduzeta radna sposobnost i dodijeljena skrbnica iz Centra za socijalnu skrb. Kaže da ona samo provjeri je li živ, a sve ostale načine za pomoć traži sam. Često treba nabaviti toliko potvrda da izgubi volju za daljnjim traženjem. Ljudima želi poručiti da se ne oslanjaju na sustav, nego da se bore za sebe.

Dean Etemović vjeruje da je njegov samotnjački životni put zapisan u zvijezdama. "Idući ću mjesec, 8. siječnja, napuniti 51 godinu. Jarac u horoskopu. Baš mi paše: sam i tvrdoglav. Ono što naumim, makar na svoju štetu moram provesti u djelo i idem do kraja." Zanimljivo je, kaže, da neke trenutke živo pamti, dok mu se jedan period života čini posve izbrisan.

- Tamo negdje od punoljetnosti do 40. godine život mi je proletio kao u trenu. Kad pogledam unatrag, u tih tridesetak godina ne mogu spojiti u glavi puno događaja koji su mi ostali u sjećanju. Mada i nemam neki poseban razlog da ih se prisjetim, ali svejedno - vrijeme je prebrzo prošlo. I u zatvoru mi se činilo, kao ponekad i danas, da legnem i probudim se kao u nekom drugom vremenu. Kao da se svijet oko mene promijenio, a ja toga nisam svjestan.

Vrijeme za sebe

Rečenica kojom Dean Etemović objašnjava trenutak u kojemu danas živi, njegova je filozofija: "Ovo je iskupljenje za sve loše što sam činio u životu, možda sam to i zaslužio." O tome tko je što zaslužio ili nije, teško je misliti i nezahvalno suditi, jer život je nepredvidljiv, ali jedno je sigurno: sve je moguće. Nemojmo se zavaravati da danas ili sutra netko od nas neće postati novi Dean. I on kaže da stjecajem okolnosti svatko može postati beskućnik te smatra da se o tome premalo govori.

- Ljudi uglavnom gledaju sebe i ne zanima ih kako netko drugi živi. Svatko gleda svoje probleme, rijetko i sasluša tuđe. Čak i kada sasluša, zaboravi ih čim razgovor završi. Malo je takvih ljudi koji bi pritekli u pomoć kad zatreba, kaže Dean te dodaje da nikad nije želio imati isplaniran svaki korak u životu i morao je imati vrijeme za sebe. Ako mu se već tolike želje nisu ostvarile, život se na svoj neobičan način pobrinuo da Deanu Etemoviću pribavi, ako ništa drugo, onda sve vrijeme ovoga svijeta.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater