Tri desetljeća TV Nove
Direktor Denis Mikolić: "Kao medij smo se morali dvostruko više dokazivati da nismo na nikog naslonjeni"
(Snimio Zoran Burazerović/TV Nova)
TV Nova Pula ove godine obilježava 30 godina postojanja. S emitiranjem je započela 26. travnja 1996. godine, a s vremenom se razvila u vodeći regionalni medij s prepoznatljivim informativnim, zabavnim i dokumentarnim sadržajem. Direktor Denis Mikolić veli kako je riječ o drugoj lokalnoj televiziji u Hrvatskoj koja je potpisala ugovor, te prvoj s legalnim emitiranjem. Mikolić i danas priznaje koliko voli televiziju kao medij, te da je, premda ima uvjete za mirovinu, odustao da u njoj već sada uživa.
Naprotiv, televizija je ono čemu posvećuje puno vremena, a kompenzirati to vrijeme nekim drugim sadržajem zasada nije njegova opcija. Na početku je vidio svu ljepotu posla, potom je uvidio i probleme, ali kako je unatoč svemu TV Nova opstala, danas ima puno razloga za zadovoljstvo. Televizija je dobar spoj ekonomije i "umjetničke udarenosti", opisuje on svoj pristup.
Počeci
TV Nova danas posluje uredno. Na njoj je zaposleno 20 djelatnika, plus nekolicina vanjskih suradnika, a povijest ove lokalne televizije nije jednoznačna.
- Još 1992. godine počelo se razmišljati da i Istra dobije televiziju, budući da su u to vrijeme već postojale ilegalne televizije u Splitu, Osijeku i Zagrebu. Tada sam bio gradski pročelnik za društvene i gospodarske djelatnosti i u dogovoru sa županijom odlučili smo pokrenuti inicijativu za osnivanje buduće televizije. Odluka je donesena za osnivanje poduzeća - tvrtke TV Nova. U toj odluci je stajalo da se u narednih 30 dana putem Glasa Istre distribuira prijedlog predugovora, kako bi se svaka zainteresirana fizička ili pravna osoba mogla upisati i postati suvlasnik TV Nove.
Nitko na taj način nije pokretao televiziju i zbog toga smo specifični. Istina, to se napravilo i radi još jednog razloga. U to vrijeme situacija u kojoj ‘IDS-ova županija’ osniva televiziju, a da ‘HDZ-ova Vlada’ treba dati koncesiju, bila je relativno hrabra i optimistična. Nažalost, bilo je malo hrabrih, zainteresiranih za suvlasništvo - tek njih 30 fizičkih i pravnih osoba. Uvijek naglašavam kako je važnu ulogu u tim trenutcima odigrala tadašnja ministrica kulture i medija, Vesna Girardi Jurkić, kojoj smo zauvijek zahvalni. Naime, drugi čovjek poslije Tuđmana bio je Antun Vrdoljak koji me na njeno traženje primio na sastanak i jasno je izrazio svoj stav da osim HRT-a, nitko nema nikakvih uvjeta za organizaciju televizije.
Ona se s time nije složila i potaknula je promjenu zakona u nadležnosti njenog ministarstva. Taj je zakon omogućio nastajanje komercijalnih, lokalnih televizija kakve danas imamo. Uslijedilo je upisivanje temeljnog kapitala, a ja sam bio zadužen za izviđanje mogućnosti njegova prikupljanja i obilazak bitnih firmi. Nije bilo previše interesa, a nešto hrabriji pokazali su se autosaloni, agencije ili oni koji su vidjeli neki svoj drugi interes kroz televiziju, primjerice, Valter Kiršić, u ono vrijeme najpoznatiji organizator evenata. Općenito je vladala skepsa, čak i za to; hoćemo li uopće dobiti koncesiju. Naravno dobili smo je, ali nažalost tada samo za Grad Pulu. Nisam odmah znao zašto, ali kroz nekoliko mjeseci kada je raspisana koncesija za Istarsku županiju, sve je bilo jasno. Tu koncesiju je dobila televizija iz Pazina koja je, danas slobodno možemo reći, bila naslonjena na HDZ i to je bila odluka koja je trebala pomiriti priču o IDS-ovoj televiziji. Međutim, nakon upisa temeljnog kapitala, to više nije bila priča IDS-a, jer su većinu imali nezavisni ili ljudi koji su se bavili nekim biznisom, neovisno o politici. Udjeli su se određivali isključivo temeljem uplaćenog iznosa, a ne po nekim drugim parametrima, pojašnjava Mikulić.
Prije početka emitiranja Mikolić je obilazio Italiju, kao zemlju s najdužom povijesti lokalnih televizija. Najbolji uzor pronašao je u Telefriuli u Udinama te je to počeo primjenjivati na buduće planove TV Nove. Bez obzira na podozrenje od kolega s državne televizije koji su imali drugačiju praksu, Mikolić i danas smatra da je televizija - emitiranje. Proizvodnja programa treba biti vanjska, osim vijesti i emisija uživo iz studija, drži on. Taj princip državnoj televiziji nije bio blizak, ali za jednu lokalnu televiziju to je pristup koji je održiv, naglašava. Naime, praksa da jedna osoba bude novinar, snimatelj i montažer, nezamisliva je na državnoj dalekovidnici, dok se to primjenjuje na lokalnim televizijima diljem svijeta. Mikolić smatra da je to i jedini način da male televizije funkcioniraju financijski, da ljudi imaju pristojnu plaću, a da proizvod bude što kvalitetniji. Da bi se došlo do tog nivoa, televizijska kuća mora imati kadra s iskustvom, a na početku ga jednostavno nije bilo.
- Gotovog kadra u Puli nema ni danas. Zahvalni smo što su nam dečki s tadašnjeg HTV-a educirali snimatelje. Boško Obradović je napravio audiciju za novinare te su odabrani pravi ljudi. U to je vrijeme videospot za reklamu imala samo Istarska banka i nitko nije znao koliko to košta, a trebalo je spotove i izraditi kako bi ih naplatio. Podsjećam da lokalne, komercijalne televizije žive isključivo od tržišta. I danas nam se događa da nas neki ljudi zovu kako bi snimili sadržaj kojeg oni ocjenjuju lijepim, a mi živimo od onoga što uspijemo naplatiti.
Kao kuriozitet reći ću da je naš prvi oglašivač bio Coca Cola. Oni su to učinili kao statusnu gestu za nas kao prvu lokalnu televiziju. Počeli smo s malim oglašivačima, a u međuvremenu smo uspjeli educirati 20-ak ljudi te emitirati na početku četiri sata programa, što je bilo i zakonski regulirano. Od tada rastemo kroz prihode i količinu programa, ali ne i s brojem zaposlenih. Do danas nismo imali financijskih lomova, a treba spomenuti da smo i jedina televizija od četiri u Istri i Rijeci koja ne posluje s gubitkom i nikada nismo bankrotirali.
Postizali smo rast gledanosti jer smo na vrijeme shvatili da je jedina stvar koja na nju utječe - lokalna priča. Naš je target lokalna zajednica, a dokaz tome su i oglašivači. Nikada nismo uspjeli postići veliku gledanost među mladima, kao što nismo uspjeli dobiti ni oglašivače koji ciljaju na tu skupinu. Međutim, tješi me da je svugdje na svijetu takav slučaj, a danas to ne uspijevaju ni velike televizije, budući da mladi danas ne konzumiraju te sadržaje. Budući da nas je osnivala županija i percipirani smo kao IDS-ova televizija, te kako sam do 1996. godine i sam bio u politici, kao medij smo morali dvostruko više dokazivati svima da nismo naslonjeni, ni na IDS, ni na SDP, ni HDZ - na bilo koga. Trudili smo se da budemo objektivni i činjenica je da smo to bili. Nakon toliko izbornih ciklusa nikad nismo dobili primjedbu, ni dobitnika ni gubitnika, opisuje Mikolić.
Naglašava i kako se ovaj medij ne bavi istraživačkim novinarstvom, a objasnio je i razloge tomu.
- U svijetu se istraživačkim novinarstvom bave samo jako bogati mediji i oni koji imaju veliki broj usko specijaliziranih novinara. Da bi medij mogao objaviti prvi pravu priču, to samo znači da je morao dugo vremena odvojiti za nju, a cijelo vrijeme to je netko morao plaćati, jer se novinar bavio samo time. Takav novinar mora znati o toj temi više, što znači da je pročitao barem deset zakona koji reguliraju nečiju djelatnost, aktivnost i muljažu.
Međutim, kad jednom objavi nešto pogrešno, taj je medij pokojan. Ili će platiti odštetu, ili će nestati. Neki se mediji u Hrvatskoj "furaju" na istraživačko novinarstvo i to je korisno za društvo. Ono što još uvijek nismo doživjeli je krah medija u situacijama kada se iznesu neistinite informacije. Osobno se bojim da ćemo nakon nekih sudskih presuda svjedočiti i zatvaranju nekih medija, jer ima i onih koji se ovakvim novinarstvom bave nedovoljno stručno i bez znanja te nedovoljne ekipiranosti, uništavajući time neosnovano pojedine tvrtke, obitelji ili političare.
Za istraživačko novinarstvo treba imati resurse koje mi nemamo. Danas, kad novinar tijekom dana mora skakati s teme na temu, od cijena banana, do poslovne odluke Uljanika, nisam siguran da je to izvedivo kvalitetno, govori Mikolić.
Što se tiče atraktivnosti ove televizije, otkriva nam da je u međuvremenu postojao politički pokušaj njenog preuzimanja, preko kupnje udjela jedne političke opcije, ali suvlasnici tom prilikom nisu htjeli prodati svoj udio. "To je dobro; za medij i za gledateljstvo", smatra on.
Prema istraživanju zagrebačke agencije De facto, svakog dana uspiju postići 100 tisuća gledatelja koji pogledaju barem jednu njihovu emisiju, a to su najčešće Vijesti ili emisija nakon tog termina. Program je dostupan cijelom svijetu putem Interneta, a ima ih i na svim hrvatskim platformama te na stranicama. S obzirom na broj stanovnika, ovo je rezultat s kojim su itekako zadovoljni.
- U ovih 30 godina kroz naš rad je prošlo 180 ljudi. Primjerice, Medvid produkcija je sastavljena od ljudi koji su zanat učili na TV Novoj. Na HRT-u su trenutno tehnički djelatnici koji su radili kod nas, a ima i novinara koji su ovdje započeli svoj karijerni put. Ponosni smo na ljude koji su se zaposlili u svojoj branši, a postali vidljivi kod nas.U teškim vremenima s nama su surađivali i Goran Milić i Vojo Šiljak. Dali smo nekadašnju dogradonačelnicu Vesnu Petrović, zamjenika ministra turizma Roberta Baćca, direktora u Uljaniku, Hrvoja Markulinčića te još onih koji su se ovdje profilirali. Kod nas su započeli i ugledni filmski te kazališni glumci s hrvatske scene: Helena Minić, Luka Juričić, Nenad Hervatin, Vedran Živolić. Nerijetko sam znao reći da sam mislio da otvaramo televiziju, a ne školu, ali je činjenica da su ovdje mnogi stjecali znanje. Naravno, tu nema nikakve zamjerke prema onima koji su krenuli dalje, poručuje on.
Timski rad
S obzirom da broj zaposlenika nije rastao, to znači da je njihova produktivnost velika, smatra direktor TV Nove. Neki djelatnici čak su i 30 godina u ovom kolektivu. Međuljudske odnose Mikolić pohvaljuje, a ponajviše iz razloga što među njima nema "zvijezda". Riječ je o timskom radu i proizvodu koji daje stabilne rezultate. Stoga je Mikolić imao potrebu demistificirati priču o financijskom poslovanju medija uopće, pa i onog iz kojeg sam dolazi.
- Prilikom ulaska Hrvatske u EU, bio sam član pregovaračkog tima za segment medijskog zakonodavstva i napravljen je odličan zakon o medijima u koji smo uspjeli ugraditi dobar dio vanjskih odredbi i iskustava. Naime, tada smo prepisali odredbu o sufinanciraju putem Fonda za pluralizam elektroničkih medija, gdje televizije, radija i portali prijavljuju svoje sadržaje. Prvi smo u okruženju koji smo to uspjeli. Važno je što se putem Fonda sufinanciraju emisije koje inače nikad ne bi ni nastale; o osobama s invaliditetom, manjinama, ranjivim skupinama, nešto što se ne može ponuditi kao komercijalni sadržaj.
Kao televizija smo već godinama među prve tri lokalne televizije po ocjenama, na što smo ponosni. Način prijavljivanja i pravdanja sredstava je utvrdila EU, ali uspijevamo i smatramo to bitnim prihodom za lokalne medije. Druga odredba koja se ne primjenjuje, iako piše u zakonu već 25 godina, jest ona koja se tiče svih ministarstava, korisnika državnog proračuna, svih tvrtki i ustanova u vlasništvu države. Naime, oni bi trebali 15 posto od ukupnog utrošenih sredstava godišnje za promociju, potrošiti na lokalnim medijima. Sad zamislite da to doista čine velike tvrtke kao što su INA, Hrvatske šume, Hrvatska lutrija, Hrvatska turistička zajednica, sva ministarstva. Svi ti subjekti su najveći potrošači promo sredstava.
To nije hrvatska izmišljotina, već dio zakonodavstva europskih država koje su odlučile da žele imati lokalne medije. Logika leži u tome da sve što treba nacionalnoj televiziji, treba i lokalnoj te svu opremu plaćamo jednako. Manje plaćamo samo plaće za ljude, jer drugačije ne možemo. Na kraju imamo jednako utrošeno vrijeme za isti proizvod, a oni ga kasnije mogu prodavati za 30 puta skuplje po sekundi, zbog veličine tržišta. Zbog toga se išlo s time da veliki financiraju male kako bi im se pomoglo da opstanu. Problem nastaje jer, unatoč odredbama i zakonima, istovremeno nije ugrađena kaznena odredba te nitko ne plaća ništa za lokalne medije, već sve utroše na RTL-u i Novoj TV, a zbog toga im se ništa ne događa, nema kaznenih odredbi, pojašnjava Mikolić neke od apsurda kojima svjedočimo.
Informiranje, zabava, edukacija
Građani prema istraživanjima najviše vjeruju televiziji. Kako je ona zadužena za informiranje, zabavu i edukaciju, na TV Novoj pokušavaju pokriti sva tri segmenta. Iako su televiziji kao formatu odavno prognozirali odlazak u povijest, ona se i dalje drži. Mikolić smatra da će svemu i odoljeti. Jednog će dana i današnja mladost manje skrolati po mobitelima, sjedit će na kauču, grickati smoki i gledati TV na zidu. Prilagodit će se i televizijski način distribucije sadržaja.
Za kraj veli da mu je žao jer se u Istri nisu razvile male produkcijske privatne kuće koje proizvode svoj specijalizirani sadržaj te da ga daju lokalnim televizijama za emitiranje, kako bi se podijelio rizik. To je, po njemu, dobitna kombinacija na obostranu korist. Budući da se koncesija za usko specijalizirani sadržaj ne može dobiti, sinergija sadržaja bitno bi, smatra on, dovela do kvalitete i održivosti. Mikolić je bio dugogodišnji predsjednik udruge televizija te dobro poznaje situaciju i problematiku koja se za to veže, a činjenica da se u međuvremenu trećina njih ugasila, nikoga ne zabrinjava, ukazuje on.
- Nadam se da će netko najzad shvatiti naše probleme. Najveća stavka troškova su odašiljači, a putem odluke i natječaja kod nas samo jedna firma drži odašiljače koje svi plaćamo. Tarifa se plaća po stanovniku, a kod nas je to brojka od 500 tisuća. U apsolutnom iznosu to je tri puta veći iznos po stanovniku od, primjerice, Italije. Mi to teško izdržavamo. Obraćali smo se na tu temu, a rješenja nema. Mora se reći da Hrvatska država pomaže medijima. Prvo, tiskovine godišnje oslobađa PDV-a i ostavlja im 15 milijuna eura. Putem Fonda se za 20 lokalnih televizija daje 1.400.000 eura. Istovremeno, na tim televizijama ima jednako zaposlenih kao na RTL-u i Novoj TV zajedno. Na te nelogičnosti pokušavamo ukazati, ali ne ide. Putem novog prijedloga zakona, na preporuku EU, ugrađeno je da u kaznenu odredbu uđe i obveza izdvajanja 15 posto za lokalne medije. Međutim, ponovo mediji neće dobiti taj obavezni dio, jer je ta kazna prihod državnog proračuna i biti će upotrijebljena možda za subvenciju poljoprivrede. Dakle, predviđeno medijima neće medijima doći, ukazuje on.
Mikolić još uvijek ima entuzijazma i viziju za TV Novu u budućnosti. Međutim, smjer u kojem idu lokalne televizije zahtijeva partnerski odnos i zakonodavni okvir.
Gledateljstvo i emisije
TV nova emitira program za područje Istre, Primorsko-goranske županije i kvarnerskih otoka Neke od najgledanijh emisija svakako su Vijesti Istre i Kvarnera, ali i AgroIstra, Boje zemlje, Forum, ArtIstra, Art Club, Kronike Gradova Labina, Rovinja, Pazina, Umaga, Novigrada, Medulina, Fažane i Telegiornale.
Proračuni rasli, a stavka za medije ne miče se već godinama
TV Nova već godinama ima ugovore sa svim istarskim gradovima, osim s Buzetom i nekim općinama, neovisno o stranačkom predznaku. Iz toga su proizašle i brojne kronike. Jedina stavka koja je nepromijenjena godinama, bez obzira što su se proračuni gradova i općina višestruko povećavali, jest stavka za medije. Stoga on s pravom komentira da lokalni mediji to ne mogu pratiti.
U EU vrlo dobro znaju da je za istu dužinu sadržaja omjer troška između tiskovine, portala, radija i televizije u velikoj mjeri najskuplji upravo za televiziju. Raspodjela novca ni u čemu ne prati pravo stanje cijene konačnog proizvoda, ističe Mikolić.
U proračunima će stavka za medije morati biti povećavana ili će u Istri nestati mnogi mediji i ostati samo oni financirani od krupnog kapitala, što je za društvo puno opasnije.
Ljudi TV Nove
U sve te godine kroz TV Novu prošli su brojni, a neki su još uvijek dio tima. Abecednim redom oni su: Adriano Šćulac, Aleksandar Bulajić, Aleksandar Trifunjagić, Aleksandra Dimitrijević, Alen Hudoletnjak, Alen Matošević Topsi, Alen Peruško, Alfredo Kocijančić, Alide Toth, Ana Fornažar, Ana Percan Zadravec, Andrea Teković, Anri Deronjić, Anton Mileta, Anton Modrušan, Bojan Prusac, Boris Plastić, Boris Vogrinec, Boro Vučković, Boško Obradović, Boško Petrović, Brandy Starčić, Branka Antunović Piton, Branko Ignjatović, Budimir Žižović, Cinzia Počeko, Dalibor Rojnić, Dalibor Terlević, Damir Burić, Damir Jovetić, Daniele Sponza, Danijela Dorani, Danijela Knapić, Darian Živković, Darko Privrat, David Pauletta, Davor Milovan, Denis Mikolić, Diego Bosusco Ptica, Dino Geromela, Dino Vlašić, Doris Cerin, Dragan Stojanović, Dragan Turina, Dragica Vučković, Drago Orlić, Draženka Moll, Drita Jusufi, Đorđe Stošić Stole, Edi Gojak, Elena Skira, Emanuel Blagonić, Emanuela Pinzan Chiavalon, Ervino Petrović, Fabio Lazarić, Gianfranco Fonović, Gianna Mikolić, Goran Legović, Goran Mihovilović, Goran Milić, Goran Rojnić, Goran Vujić, Gordana Jeromela Kaić, Harold Teković, Helena Minić, Hrvoje Markulinčić, Ibrica Vicel, Igor Dražić, Igor Fabris, Irena Musi, Isabelle Vidajić, Italo Banko, Ivan Đukić, Ivan Kostešić, Ivana Petričević, Ivona Dučić, Jelena Vitasović, Marijan Jelenić, Josip Paulović, Jovana Prusac Fabris, Katja Rabar, Klaudio Krajcar, Krešimir Tadijić,Kristijan Burlović, Kristina Fedel, Ksenija Mezgec Joka, Lara Musizza, Lara Živolić, Leonard Poropat, Leonardo Pincin, Linda Milani, Lorena Benčić, Lorena Pliško, Luka Juričić, Majkl Mikolić, Manuel Braus, Mara Koceva, Marija Radović, Mario Benčić, Mario Bolković, Mario Tominić, Marko Račan, Marko Radolović, Martin Klašterka, Massimo Chiavalon, Massimo Mancini, Mateo Božac, Maurizio Rotta, Mende Smileski, Milan Mikolić, Milan Pavlović, Miljenko Vidulin, Miren Savić, Mirko Urošević, Mladen Marčec, Morena Sinčić, Moris Camlić, Nenad Budić, Nenad Hervatin, Nenad Ivanović, Nenad Kuzmanović, Nenad Marjanović Fritz, Nenad Seferagić, Nenad Žufić, Nensi Rabar Batovac, Neven Kersan, Nikola Ruba, Nikolina Čizik, Noemi Dessardo, Ošo, Ozren Kiza, Ozren Valentić, Patrik Spagnolo, Patrizia Milani, Petra Orbanić, Predrag Melnjak, Ranko Borovečki, Renata Boljun, Rikardo Novak, Robert Bačac, Robert Berdar, Robert Kralj, Robert Matteoni, Robert Šetić, Roberto Mihovilović, Roland Cinkopan, Ružica Koraca, Safet Omerović, Sara Berčić, Saša Bestulić, Saša Škerla, Sonja Milanović, Srećko Niketić, Staša Stemberga, Stefani Veljak, Stefano Radolović, Stefano Revelante, Suzana Modrušan, Sven Jurman, Tanja Kaić, Tatjana Buršić, Tatjana Ušić, Tea Sinčić, Ticiana Damiani, Tihan Arapović, Tina Jelenić, Valeria, Valnea Mihovilović, Valter Milovan, Vanja Hrastar Gabrovec, Vedran Živolić, Vesna Nežić Ružić, Vesna Petrović Foškera, Vojo Šiljak, Zdenko Vareško, Zlatko Pančić, Zoran Burazerović, Zoran Oljača, Žaklina Mikolić i Željko Ancelj.
