Ivana Vidulin: Djeca nisu ono što im se dogodilo. Ona su ono što tek mogu postati

Centar za pružanje usluga u zajednici Ruža Petrović u Puli - nekadašnji pulski Dječji dom "Ruža Petrović" - javna je ustanova socijalne skrbi koja pruža širok spektar izvaninstitucijskih usluga. Kroz uspješno proveden EU projekt "Ruža" Centar je, nema tome dugo, značajno proširio svoje kapacitete i napravio važan iskorak od tradicionalnog institucionalnog smještaja prema modernijim oblicima podrške djeci, mladima i obiteljima izravno u zajednici.

Kroz niz izvaninstitucijskih usluga aktivno rade na prevenciji izdvajanja djece iz primarnih obitelji i olakšavanju njihove integracije u zajednicu. No, zaviriti u Centar i upoznati njegovu svakodnevicu posebno je iskustvo. U tome nam je na najbolji način pomogla ravnateljica Centra Ivana Vidulin.

Ivana Vidulin (Snimio Milivoj Mijošek)

Nakon godina provedenih u gradskoj upravi i iskustva na mjestu Pročelnice Odjela za društvene djelatnosti i mlade, Vidulin je nedavnim dolaskom na čelo Centra napravila veliku profesionalnu promjenu. Ono što ju je privuklo toj funkciji opisuje kao svojevrsni mikromoment - osjećaj da profesionalno može dati više.

- Valjda sam se umorila od administracije, od papira i tablica. Trebalo mi je nešto konkretnije jer nisam često kroz posao vidjela napredak, rezultate i ishode. Kao da se stalno vrtiš u mjestu. Osjetila sam da je vrijeme za promjenu i ovo je došlo sasvim slučajno. Odluka nije došla preko noći i nije bila laka, ali danas sam jako sretna i zadovoljna jer sam bila hrabra i donijela je, veli Vidulin.

Kada sustav dobije lice

Iako je u Centru nešto više od tri mjeseca, osjeća se prihvaćenom, govori nam, kao da je ovdje tri godine. To joj je i najbolja potvrda da je na pravom mjestu. Iskustvo rada u gradskoj upravi pomoglo joj je, kaže, da shvati važnost procedura, planiranja i funkcioniranja sustava. Sadašnji posao svakodnevno je podsjeća zbog čega takav sustav postoji.

Institucije su važne, ističe, ali se one ljudima događaju kroz ljude. Jer dijete neće zapamtiti mjere, zakone i pravilnike, već čovjeka koji ga je dočekao, onoga koji je ostao s njim kada mu je bilo teško. U konačnici, pamti hoće li ga netko slušati.

Budući da je diplomirana socijalna radnica i obiteljska psihoterapeutkinja, Vidulin smo pitali i što ju je u prvih nekoliko mjeseci na čelu Centra najviše iznenadilo - pozitivno ili negativno.

- Najugodnije su me iznenadili ljudi - građani, koji se doslovno svakodnevno javljaju u želji da pomognu. Neovisno radi li se o donaciji odjeće, igračaka ili slatkiša. Nedavno sam ispred dvorišta ustanove susrela djelatnika gradskog komunalnog poduzeća koji me pitao na koji način može donirati djeci slatkiše i to me iskreno oduševilo.

Javljaju se i sportski klubovi koji nude da djeca kod njih treniraju besplatno, a za starije korisnike poslodavci nude mogućnost zaposlenja. "Zajednica nas prepoznaje i to mi je jako drago", veli ona.

(Snimio Milivoj Mijošek)

No, uz takve prizore postoje i oni koji zabrinjavaju.

- Ono što mi je žao jest da više nemamo redovna primanja djece, već se sve svodi na žurne situacije. To govori o situaciji u društvu, općenito porastu nasilja, konfliktnim razvodima te narušenim obiteljskim odnosima. Do dolaska u ustanovu možda nisam bila ni svjesna tolikog broja takvih slučajeva, konstatira Vidulin.

Nema pravila kada je riječ o životnim pričama

Struktura korisnika i potrebe s kojima djeca dolaze u Centar posljednjih su godina vrlo dinamične i, jednostavno, pravila nema. Nedavno su, nakon kratkog smještaja stranih državljana, svjedočili spajanju obitelji. Tata je došao po svoje troje djece, a prizor je, kaže ravnateljica, bio jedan vrlo snažan, emotivan trenutak.

Takve su situacije ipak rjeđe. Ljeti posebno imaju pojačan žurni smještaj djece stranih državljana, a svemu prethode specifični događaji zbog kojih djeca ostanu bez roditeljske pratnje. Kako su različite okolnosti koje dovedu do izdvajanja djece, tako je individualno i vrijeme koje provedu u Centru.

Većina djece koja dođu kandidati su za udomljavanje. No, s obzirom na manji broj udomiteljskih obitelji na našem području, to se rjeđe događa, premda imaju i pozitivna iskustva i voljeli bi taj trend nastaviti. Operativni dio udomiteljstva nije na Centru, već na Zavodima za socijalni rad. Na Centru je, kaže Vidulin, da se otvori prema vani i promovira taj oblik skrbi.

Kod posvojenja je put još dulji jer postupak može biti pokrenut tek kada je roditelj lišen roditeljske skrbi, a to može trajati godinama. U međuvremenu djeca rastu i nerijetko zbog svojih godina dođu u kategoriju teže posvojive djece. Zato Vidulin posebno naglašava ono što bi trebalo biti razumljivo, ali još uvijek očito nije dovoljno prisutno u javnosti.

(Snimio Milivoj Mijošek)

- Djeca koja odrastaju izvan biološke obitelji nisu ‘djeca iz doma’, kako se može ponekad čuti, već su to djeca koja su se bez vlastite krivnje i bez izbora našla u okolnostima zbog kojih ne mogu živjeti u svojoj obitelji. Ta djeca imaju potrebe kao i sva ostala djeca - da negdje pripadaju, da ih se vidi i da im se vjeruje, da imaju svoje ljude kojima nešto znače, poručuje ona.

Dijete nije ono što mu se dogodilo

Ova djeca o životu nauče i dožive neke stvari prije vremena u kojem bi bilo koje dijete to trebalo. Upravo zato, ističe Vidulin, ne treba ih gledati kroz ono što su prošli, nego kroz ono što mogu postati.

- Nikako nisu zaslužili da ih obilježi mjesto na kojem trenutačno žive. Kao zajednica trebali bismo im omogućiti da budu prava djeca i mladi - sa svim svojim karakteristikama, talentima, željama i planovima, naglašava.

Svatko od nas može učiniti nešto - biti udomitelj, pružiti priliku za posao te, ono što je najvažnije, promatrati dijete bez predrasuda. Time smo već napravili puno.

Iskustvo koje dijete donosi sa sobom prvog dana kada dođe u Centar sve je samo ne jednostavno. Iza procedure koja uključuje liječnički pregled, procjene i organizaciju smještaja krije se dijete zatečeno izvanrednom situacijom. U jednom je trenutku promijenilo cijeli svoj dotad poznati život - poznatu sredinu, ponekad školu i prijatelje, svoju sobu i svoje stvari, opisuje ona.

- Zato naš zadatak nije da samo osiguramo slobodan krevet, a ponekad u nedostatku i pomoćni. Naš je zadatak da mu smanjimo strah, damo osjećaj sigurnosti i pokažemo da je došao na mjesto na kojem će se netko brinuti o njemu.

Najčešći razlozi za izdvajanje djeteta su zlostavljanje i zanemarivanje. Rijetko kada je riječ o samo jednom događaju, no kada se pribjegne ovoj mjeri, procjena je da je hitnost zahtijevala brzu reakciju. Službe su u takvim slučajevima u stalnom kontaktu i dobro organizirane.

No, važno je da lokalna zajednica, premda svjesna nesretnih okolnosti koje su djecu dovele na ovo mjesto, zna da Centar nije obojen samo tragičnim trenucima.

- Ovo je kuća u kojoj obitava mladost koja uvijek sa sobom nosi glazbu, smijeh, zaljubljivanje, rođendane, izlaske, pa i pokoju čarku - sve ono što većina nosi pod svojim krovom. Ovo je samo jedan drugačiji dom i s nešto brojnijim ukućanima, ističe ravnateljica.

Njihova iskustva jesu važan dio odrastanja i životne priče, ali nisu njihov identitet. Dijete nije ono što mu se dogodilo. Svi su oni individue, podcrtava Vidulin.

Povjerenje se ne podrazumijeva

Kao i u svakoj uređenoj zajednici, i u Centru postoji kućni red koji se mora poštovati. No, sudeći prema viđenom, ovdje se on usvaja uz veliku povezanost djece s djelatnicima. Uzevši u obzir sve navedeno, posao s ovako ranjivom skupinom teško je zamisliti bez ljubavi. No, jednako je važno znati gdje završava osobna, a počinje profesionalna odgovornost.

- Reći ću što sam najviše naučila uz ovu djecu. Prije svega da ih ne treba podcjenjivati. Oni nevjerojatno dobro osjećaju ljude i vrlo brzo prepoznaju vašu autentičnost, najčešće kada im govorite ono što mislite da bi trebali čuti.

Naučila je, veli, i da otpornost ne znači da dijete nije povrijeđeno.

- Svi oni mogu pokazati da imaju planove, smiju se, zaljubljuju te u njima postoji nevjerojatna živost, unatoč svemu. Povjerenje se kod njih ne podrazumijeva, već zaslužuje. To često ide polako. Na nama je da pokažemo da smo osobe koje su jednom rekle da ćemo biti tu - i ostale.

Centar za pružanje usluga u zajednici Ruža Petrović u Puli pruža širok spektar izvaninstitucijskih usluga (Snimio Milivoj Mijošek)

U Centru zato vole naglasiti da je dijete uvijek dijete, a njihova je intencija zadržati upravo ono što je djetinjstvu svojstveno - razigranost. "Stvoriti" samopouzdanu osobu jedan je od najvažnijih zadataka općenito u odgoju djece. Ovdje je to od ključnog značaja. Ova djeca ne bi trebala reflektirati traumu, već snagu i samopouzdanje koje su na putu stekla, smatra Vidulin.

Emocionalno se odmaknuti od životnih priča djece izazov je s kojim se djelatnici neminovno suočavaju. Profesionalni "štit" ponekad je teško zadržati, priznaje Vidulin.

- Svaki dan nekog od njih želim uzeti sa sobom kući. S druge strane očekuje se da zadržimo profesionalni pristup i tu moramo postaviti granice. Naravno, sve što radimo - radimo s toplinom. Povezani smo, šalimo se i bude uvijek jako puno života i dinamike. Mi živimo s njima. Trudim se da posao ne nosim kući, ali je često to nemoguće. Uvijek postoji ta poveznica s poslom, priznaje.

Možda upravo ta rečenica najbolje opisuje složenost ovog posla. Profesionalnost ovdje ne znači odsutnost emocija. Ona znači znati ih nositi, a pritom djetetu ostati ono što mu je potrebno - sigurna, pouzdana odrasla osoba.

Zato se posebna pažnja posvećuje i izlascima izvan Centra. Djeca tako stječu iskustva, upoznaju ljude i mjesta, a nerijetko se rađaju i vrijedna prijateljstva. Tijekom ljeta imali su ljetni kamp i kontakt s volonterima, a sve to na najbolji mogući način pridonosi integraciji djece u zajednicu. Uskoro će posjetiti vatrogasce, nedavno su bili u Centru za mlade i Snoopyju. U Centru jako vole životinje, a jedna od korisnica aktivno jaše. Prilikom našeg razgovora planirao se i izlet u Osijek.

Sve to govori o trudu da se djeci omogući ono što je, bez obzira na njihove okolnosti, dio normalnog odrastanja - aktivnosti, iskustva, druženja, znatiželja i nova mjesta. Drugim riječima, da njihov život ne bude određen samo onime što im se dogodilo.

Ne traže se savršeni udomitelji

Udomiteljstvo je zasigurno tema za koju se ravnateljica snažno zalaže. Za ovaj oblik zbrinjavanja djece važno je, kaže, javnosti što zornije pojasniti što ono doista jest.

- Ne traže se savršeni ljudi. Traže se stabilni i dobri ljudi, oni koji su spremni u svoj svakodnevni život prihvatiti dijete koje, doduše, donosi neku svoju prošlost, odnose, pa i biološku obitelj, pojašnjava.

Posebno je teško pronaći obitelj za stariju djecu, braću i sestre koje žele zadržati zajedno te djecu sa složenijim potrebama.

- Ne mora se unaprijed znati sve i strah je pritom razumljiv, ali je važno informirati se, razgovarati sa stručnjacima te vidjeti mogu li baš oni ponuditi nekom djetetu tu stabilnost i odnos u kojem će ono osjetiti pripadnost.

Postoji županijski tim za udomiteljstvo koji se time bavi, a kao ravnateljica, kaže, može nastaviti zagovarati i poticati potencijalne udomitelje. I dijeli naše mišljenje da život nema nikakvih garancija, pa bi ih bilo izlišno tražiti i kada je riječ o udomiteljstvu.

Oprezno dijete zahtijeva oprezan pristup. No, upoznajući neku od ove djece, čini se da se i ta barijera može prijeći kada im se prilazi s naklonošću. Ova će djeca prepoznati iskrene namjere. A svatko od nas zna koliko vrijedi širok dječji osmijeh i otvoreno srce.

Kako kaže Vidulin, svatko od nas može učiniti barem ono osnovno - ne stigmatizirati ovu djecu.

Život se ne događa samo unutar četiri zida (Snimio Milivoj Mijošek)

- Oko stigmatizacije treba još raditi, a najbolji je put našeg otvaranja prema ‘vani’ i, slijedom toga, načina na koji javnost gleda našu djecu. Možemo mi pričati do besvijesti, ali interakcija govori puno više, ističe.

Možda upravo zato Centar danas sve više izlazi iz svojih zidova, a zajednica ulazi u njegov svakodnevni život. Jer dijete koje trenira sa svojim vršnjacima, odlazi na izlet, upoznaje vatrogasca, jaše, slavi rođendan ili nekome postane prijatelj - prestaje biti samo "dijete iz sustava" - postaje ono što je od početka i trebalo biti: dijete sa svojim talentima, željama, planovima i pravom na budućnost.

Ne postoji bolji način da im pružimo jednake šanse od toga da im dopustimo da budu djeca - u pravom smislu te nevine riječi.

Više od broja na licenci

Iako su licencirani za 12 djece, Centar uvijek primi više od te brojke. Trenutačno je na smještaju 22 djece - 16 njih u Ruži te šest u organiziranom stanovanju uz sveobuhvatnu podršku u Laginjinoj ulici. Dob korisnika kreće se od šest do 20 godina. Uslugu poludnevnog boravka trenutačno koristi devetero djece.

Sve to govori da je u nekom od oblika skrbi trenutno 31 korisnik. U samom Centru smješteni su osnovnoškolci i manji broj srednjoškolaca. U Puli su predviđena dva stana za korisnike starije od 18 godina, uz povremenu podršku. Drugi stan nalazi se u Teslinoj ulici, a njegovo aktiviranje za organizirano stanovanje najvjerojatnije će se dogoditi početkom drugog polugodišta.

Ukupno 41 djelatnik i mobilni tim

U Centru trenutačno radi 41 djelatnik, uključujući ravnateljicu, odgojitelje, stručne radnike, asistente i suradnike kroz organizirano stanovanje. Tu su i obiteljska suradnica koja pokriva cijelu županiju, medicinska sestra te četiri člana stručnog tima - dva psihologa i dvije socijalne radnice. Uz administrativno i ostalo osoblje koje osigurava svakodnevno funkcioniranje Centra, imaju i mobilni, stručni tim kojeg čine psiholog i socijalna radnica, tako da su prisutni i na terenu.

Korak bliže životu kakav ih čeka

Model u kojem starija djeca žive u manjim zajednicama uz nadzor i podršku stručnih radnika na neki način izlazi iz klasičnog institucionalnog smještaja i dosta vjerno nalikuje životu u nuklearnoj obitelji. Približava im sliku obiteljskog života - odnosno kako bi on trebao izgledati. Premda se i u Domu radi na tim principima, zbog njegove veličine teško je svakom djetetu posvetiti pažnju u skladu s njegovim potrebama.

- Gledam iz perspektive odgajatelja - kada svako dijete od njih zahtijeva pažnju, neovisno o njihovoj dobi i potrebama, nekad je ovdje to nemoguće izvesti. U organiziranom stanovanju to je puno adekvatnije i jednostavnije, uz više ‘jedan na jedan’ situacija. Razvija se i drugačija bliskost i posvećenost. Također, u takvoj zajednici se uče vještine koje nam trebaju u svijetu odraslih, ističe Vidulin.

A upravo je to možda i najvažniji cilj svega što se u Centru radi - ne samo pružiti djetetu sigurno mjesto danas, nego mu pomoći da sutra zna da pripada svijetu koji ga čeka.

Povezane vijesti

• Obilježen Nacionalni dan udomiteljstva: Istarskoj županiji hitno treba više udomiteljskih obitelji
• Županija daje više od 3,2 milijuna eura za domove umirovljenika: Stiže novac za socijalnu skrb, liječnike i radnike
• Obrazovanje, sport, zdravstvo i socijalna skrb: "To su tri stupa razvoja Istarske županije"