Posljednji dani

Nakon majčine smrti napisala dirljivo pismo osoblju pulskog hospicija "Hvala vam što ste mojoj mami bili ljudi onda kada joj je to najviše trebalo"

| Autor: Glas Istre
(Snimio Milivoj Mijošek)

(Snimio Milivoj Mijošek)


U našu redakciju stiglo je pismo Ivane Aleksić, koja je željela javno zahvaliti djelatnicima pulskog hospicija na brizi koju su pružili njezinoj majci Zorki Aleksić u posljednjim danima života.

Njezino pismo, napisano s dubokom zahvalnošću i ljubavlju, prenosimo u cijelosti.

Onima koji su mojoj mami bili više od medicinskog osoblja…

Postoje ljudi koji u naš život uđu samo na kratko, a ostave trag koji nosimo zauvijek.

Vi ste za moju mamu, ali i za mene, bili upravo takvi ljudi.

Kada je došao trenutak u kojem više nismo mogli zaustaviti bolest, kada su nade polako ustupale mjesto prihvaćanju i kada je medicina mogla učiniti sve manje, vi ste nastavili činiti ono što je možda i najvažnije – bili ste ljudi.

Hvala vam što moja mama u svojim posljednjim danima nije bila samo pacijentica, broj u dokumentaciji ili još jedan bolesnički krevet. Hvala vam što ste u njoj vidjeli čovjeka, majku, nečiju cijelu ljubav, nečiji cijeli svijet.

Hvala doktorici na stručnosti, predanosti, razumijevanju i ljudskosti. Hvala svakoj sestri, svakoj njegovateljici i svakom članu vašeg tima na svakom dodiru, svakom namještanju jastuka, svakoj kapljici vode, svakoj riječi utjehe i svakom trenutku u kojem ste joj olakšali ono što joj je život učinio tako teškim.

Možda nikada nećete znati koliko su mi značili vaši postupci. Možda vam je nešto što ste učinili bilo sasvim uobičajeno, dio vašeg radnog dana, nešto što ste napravili ne razmišljajući. Ali meni, njezinoj kćeri, to su bili trenuci koji su značili cijeli svijet.

Jer kada gledate svoju majku kako odlazi, svaki nježan dodir, svaka pažnja i svaki znak da nije sama postaju neprocjenjivi.

Hvala vam što ste joj pružili mir, dostojanstvo i brigu onda kada joj je to bilo najpotrebnije. Hvala vam što ste bili uz nju onda kada sam ja morala otići, kada nisam mogla biti kraj nje svakog trenutka. Znati da je bila u rukama ljudi koji svoj posao ne obavljaju samo rukama nego i srcem, bila je utjeha koju nikada neću zaboraviti.

Postoje zanimanja koja se mogu naučiti, znanja koja se mogu steći i zadaci koji se mogu obaviti. Ali ljudskost, toplina i suosjećanje ne mogu se odglumiti. To čovjek jednostavno nosi u sebi.

Vi ste mi pokazali da hospicij u Puli nije samo mjesto na kojem se završava život. Može biti i mjesto na kojem se, unatoč boli, strahu i rastanku, čuvaju dostojanstvo, nježnost i ljubav.

Moja mama više nije s nama, ali ono što ste joj pružili ostaje dio njezine posljednje životne priče. A ono što ste učinili za mene ostat će dio moje priče zauvijek.

Ne mogu vam vratiti ono što ste dali ni izbrisati tugu zbog njezina odlaska. Mogu vam samo reći jedno veliko, iskreno i beskrajno HVALA.

Hvala vam što ste mojoj mami bili ljudi onda kada joj je to najviše trebalo.

I hvala vam što ste meni, u jednom od najbolnijih razdoblja mog života, pokazali da na svijetu još uvijek postoje ljudi čije je srce veće od njihovih dužnosti.

S dubokim poštovanjem, zahvalnošću i ljubavlju,

kći jedne majke koju nikada neće prestati voljeti.

Ivana Aleksić

U spomen na majku Zorku Aleksić (27. lipnja 1950. – 25. listopada 2026.)

Povezane vijesti










Trenutno na cestama