(Tanja Draškić Savić)
Petra Lukež urednica je, zajedno s Anitom Šikić knjige "Pulske oštarije", čiji je autor njezin otac Franko Lukež, a koja će biti predstavljena na pulskom Sajmu knjiga 29. studenog u 12.30 sati.
(Tanja Draškić Savić)
- Moj otac dugo se bavio temom pulskih oštarija, što je dio njegova dugogodišnjeg proučavanja istarske enogastronomije. Godinama je istraživao i zapisivao istarsku tradiciju iz enogastronomskog aspekta, ali i na samim mjestima na kojima se ona živjela – u "oštarijama", gostionicama, konobama i restoranima. Feljton o povijesti pulskog ugostiteljstva, koji je okosnica nove knjige, objavljivao se u Glasu Istre tijekom 2000. godine. Knjiga "Pulske oštarije" tako je svojevrsna sinteza njegova dugogodišnjeg interesa i istraživačkog rada.
I on sam prije toga radio je u Glasu Istre, a poslije i ja, kao novinarka, pa mi je upravo ta poveznica bila dodatna emotivna komponenta u radu na knjizi. Ove dvije knjige - "Poslovice o iću i piću" i "Pulske oštarije" - povezane su njegovim velikim poznavanjem gastronomije, ali su po svojoj temi i pristupu različite. "Pulske oštarije" nisu nastavak "Poslovica o iću i piću". U ovoj je knjizi zapisao povijest pulskog ugostiteljstva, usmjerenu na pojedine lokale, njihove vlasnike i goste te na razdoblja u kojima su ti lokali djelovali. Njega kao autora nije zanimala samo njihova povijest nego i ljudi koji su ju stvarali, njihove sudbine, običaji, jela i vrijeme u kojem su djelovali.
Rodni grad, Pula, bio mu je neiscrpan izvor priča. Uostalom, oštarije su bile dio njegova života, a ne samo tema kojom se bavio. Dugo je prikupljao građu i pisao o toj temi, a nakon njegove smrti ostali su brojni tekstovi, od kojih je dio sada urednički objedinjen i pripremljen za objavljivanje. Rad na knjizi uvijek je kompleksan i timski pa sam i na ovoj, kao i na prvoj knjizi, surađivala s iskusnom urednicom Anitom Šikić. Naše predstavljanje knjige "Pulske oštarije" na 32. Sa(n)jam knjige u Istri bit će kruna zajedničkog rada.
- Tako je. Oštarije su bile mnogo više od mjesta na kojima se jelo i pilo. U njima se odvijao svakodnevni život grada. Moj otac uvijek je govorio da je odlazak u oštariju društveni događaj. Ondje su se susretali radnici, mornari, intelektualci, umjetnici, političari, trgovci i drugi građani. Vodili su se razgovori, sklapali poslovi, raspravljalo o politici, slavilo, zaljubljivalo i svađalo. Povijest pulskih oštarija teško je odvojiti od povijesti samoga grada. Pula se mijenjala kroz različita politička i društvena razdoblja, a s njom su se mijenjali i njezini lokali, njihovi nazivi, vlasnici i gosti. Knjiga obuhvaća razdoblje od 1846. do 1999. godine. Kroz povijest ugostiteljskih objekata rekonstruiran je društveni život Pule – od vremena kada je bila važna austrougarska ratna luka, preko talijanskog razdoblja, Drugoga svjetskog rata i poraća, pa sve do kraja 20. stoljeća. Posebno je zanimljivo koliko se iz jelovnika, oglasa, naziva lokala i načina poslovanja može iščitati o vremenu u kojem su nastali. Zato ova knjiga nije samo za ljubitelje gastronomije i "oštarija". Ona je i dokument o jednom gradu, njegovim ljudima, mentalitetu i načinu života.
- Najveći je izazov bio prikupiti, provjeriti i povezati različitu građu. Neke su priče ostale sačuvane u novinskim člancima, a neke u knjigama. Moj otac bio je iznimno temeljit i nije se zadovoljavao površnim informacijama. Volio je istražiti sve, provjeriti podatke iz različitih izvora i pronaći zanimljivu poveznicu među različitim temama, obogaćujući ih pričama iz života stvarnih ljudi. Upravo je ta kombinacija ono što njegove tekstove čini posebnima. Meni je, nakon njegove smrti, najveći izazov bio pronaći i objediniti njegove tekstove, sačuvati njegov način pripovijedanja i autorski rukopis, a istodobno od njih oblikovati cjelovitu knjigu. Bilo je važno sačuvati njegov duh, njegovu znatiželju, pripovjedački dar i prepoznatljivu dozu humora.
- Mislim da je to zato što nas knjiga vraća u vrijeme kada je oštarija bila mnogo više od ugostiteljskog objekta. Bila je mjesto susreta, pripadnosti i društvenog života. Nije se odlazilo samo nešto pojesti, nego i družiti, na razgovor, na marendu, na čašu vina. Postojala je posebna kultura druženja i zajedništva. Naravno, ne treba idealizirati prošlost. I tada su ugostitelji imali zahtjevne propise i različite poslovne poteškoće, o čemu moj otac vrlo slikovito piše. Ipak, postojala je društvena dimenzija oštarija koja se danas pomalo gubi.
Možda je upravo zato ova knjiga toliko nostalgična. Ne govori samo o nestalim lokalima nego i o jednom načinu života koji smo dobrim dijelom izgubili. Moj je otac taj život jako dobro poznavao i volio.
- Teško je izdvojiti samo jedno jer je imao više svojih omiljenih mjesta. Volio je dobru maneštru, dobru ribu, a uživao je i u samom ritualu spontane marende. S njim marenda nikada nije bila samo brzinski obrok nego događaj koji se mogao protegnuti do kasnog poslijepodneva, pa i večeri. Za njega su hrana, vino, razgovor i društvo bili nerazdvojni.
- Prije svega, zanimljivo je koliko se povijesti jednoga grada može iščitati iz naizgled običnih mjesta. Oštarije su bile svojevrsne male pozornice svakodnevnog života: u njima su se susretali ljudi različitih zanimanja i društvenih slojeva, sklapala poznanstva, vodili razgovori i raspravljalo o aktualnim događajima. Rad na ovoj knjizi omogućio mi je da bolje upoznam Pulu kroz njezine ljude i prostore koji su možda nestali, ali su ostavili trag u kolektivnom pamćenju. Posebno me fasciniralo koliko je Pula bila kozmopolitski grad i koliko se njezina multikulturalnost odražavala upravo u ugostiteljstvu. Mijenjale su se države, jezici, stanovništvo, običaji i gastronomske navike, a sve se to može pratiti kroz povijest njezinih ugostiteljskih objekata. Naučila sam i koliko je važno sačuvati takve priče. Nestankom jednog lokala često nestaju i sjećanja na ljude, događaje i čitavo jedno razdoblje grada. Zato mi je važno da te priče ostanu sačuvane.
- To je sasvim prirodno s obzirom na povijest Pule i Istre, ali i na njegov način razmišljanja kao autora. On je razumio da se povijest ovoga prostora ne može proučavati samo iz jedne jezične ili kulturne perspektive. Za njegovo istraživanje pulskih oštarija bilo je važno posegnuti za izvorima na hrvatskom, talijanskom i njemačkom jeziku. Stari novinski zapisi, oglasi i drugi dokumenti svjedoče o različitim razdobljima i identitetima grada. Jezik je pritom puno više od sredstva komunikacije - on je i dio povijesnog konteksta.
Zato mi je posebno drago što je ova knjiga dvojezična, na hrvatskom i talijanskom jeziku. Time je dostupna širem krugu čitatelja koji su povezani s ovim prostorima, uključujući i one koji su dio ove pulske priče, ali danas žive izvan Pule i Hrvatske.
- Moj otac bio je čovjek koji je neprestano istraživao, bilježio i povezivao razne društvene pojave. Njegovo znanje i interesi nisu se zaustavljali na gastronomiji u užem smislu. Zanimali su ga i povijest, književnost, etnološke teme, običaji i ljudi koji su stvarali pulsku i istarsku gastronomsku priču. Iza njega je ostalo još mnogo zapisa, ideja i tema koje bi vrijedilo dodatno istražiti. I ova je knjiga, uostalom, dokaz koliko je njegova ostavština vrijedna. Voljela bih da "Pulske oštarije" ne budu samo objavljena knjiga nego i poticaj drugima da nastave istraživati i bilježiti lokalnu gastronomsku i društvenu povijest.
U njegovoj bogatoj arhivi ima još mnogo zanimljivih tema, ali zasad mi je najvažnije bilo da "Pulske oštarije" ugledaju svjetlo dana. To je knjiga koju je dugo stvarao i bilo mi je važno da njegov obiman istraživački rad bude objavljen i dostupan čitateljima. Vjerujem da je upravo to najbolji način da se sačuva ono što je godinama istraživao i zapisivao te da njegov rad nastavi živjeti – ne samo kao uspomena na njega nego i kao vrijedan doprinos pisanoj baštini i poznavanju povijesti Pule.
Sajam Knjige Glas Istre LOGO