Krešimir i Mariette Kralj
Ljubav na 15.000 stopa: Proputovali su svijet, pasionirani su ljubitelji meksičke kuhinje, a danas u Puli ostvaruju svoj san
Mariette i Krešimir Kralj
Spojila ih je ljubav prema nebeskim visinama i padobranstvu, proputovali su gotovo cijeli svijet, a svoju trenutnu bazu su našli - u Puli. Riječ je o supružnicima Krešimiru i Mariette Kralj - on je iz Samobora, a ona iz Nizozemske - koji su nam u ugodnom razgovoru otkrili djelićak njihova zanimljivog životnog puta, koji ih je od Samobora i Nizozemske, preko Kalifornije i Meksika, doveo do najvećeg istarskog grada.
- Sa suprugom sam se upoznao davne 2009. godine u Kaliforniji, točnije u Hollisteru, gdje sam imao tvrtku za padobranstvo, te je ona, kao mlada padobranka koja je išla u školu za padobranstvo u Novom Zelandu, došla raditi u Hollister. Već po završetku padobranske sezone, krajem te iste godine, otišli smo u našu vikendicu u Meksiko, u mjesto San Quintin, na području regije Lazaro Cardenasa, četiristotinjak kilometara južno od granice s SAD-om.
Let iznad egipatskih piramida
Tamo smo imali ranch, na kojem smo napravili "event drop zone", tj. padobransku zonu gdje su jednom mjesečno na padobranske skokove dolazili naši prijatelji i klijenti iz Kalifornijske "drop zone" u Hollisteru. Sviđalo nam se tamo, pa smo odlučili neko vrijeme ostati u Meksiku, započinje priču Krešo Kralj.
- Ostali smo u Meksiku skoro dvije godine, i to ne samo zbog organizacije avionskih letova i padobranskih skokova, nego i stoga što su mi pri jednom odlasku u Ameriku zbog pogreške - oduzeli putovnicu. U ono vrijeme nije bilo biometrijskih putovnica, pa su mislili da je moja putovnica krivotvorena i zbog toga mi ju je američka vlada oduzela. Čak sam proveo tri dana u zatvoru u San Diegu, dok me nisu putili da odem kod suca za imigrante. Nakon toga, više nisam mogao napustiti Sjedinjene američke države.
Problem je bio što smo mi tada ostavili u Meksiku doslovno otvorenu kuću, psa, mačku, avion je bio zavezan... Nismo imali druge opcije nego da se vratimo u Meksiko, te sam preko ambasade tražio da mi vrate putovnicu. Cijeli taj proces je trajao više od godinu i pol dana, prisjeća se Kralj, koji nam je opisao i kako je izgledao život u Meksiku.
- To je bilo stvarno nezaboravno iskustvo, jedno od najboljih u mom životu. To je na jednom ruralnijem dijelu Meksičkog poluotoka, doslovno smo živjeli na plaži, družili se s lokalcima i s njima smo pecali ribu. Baka od obitelji gdje smo imali vikendicu pripremala nam je povremeno pravu, autohtonu meksičku hranu, poput tamalesa i drugog, tako da smo se stvarno zaljubili i u meksičku kuhinju. Primjerice, na obližnju benzinsku pumpu svakodnevno je dolazio čovjek koji je pripremao svježi ceviche, i svaki dan bi kupili bar pola kile cevichea. Stvarno smo uživali u meksičkoj hrani, i od tada nam je velika želja bila da otvorimo negdje meksički restoran i s ostalima podijelimo doživljaj te prave, tradicionalne meksičke kuhinje, kaže Kralj.
U međuvremenu, supružnici Krešo i Mariette prošli su cijelu Ameriku, od istočne do zapadne obale, s kombijem - i mačkom u kombiju, pa su živjeli u Samoboru, Danskoj... Neko vrijeme su imali i bazu za padobranske skokove u New Jerseyju. Oboje su profesionalni padobranci, a nas je zanimalo - bave li se time i danas?
- Više se ne bavimo padobranstvom - Mariette je prestala kad se rodila naša kći, a ja sam prestao zbog ozljeda koje sam zadobio pri padobranskim skokovima, kaže Krešo, te se prisjetio kako je 2020. godine, odlučio padobranskim skokom iznad egipatskih piramida odati počast svom voljenom mačku Cartmanu, nakon što je uginuo od starosti. U znak zahvalnosti za godine zajedničkih putovanja na padobranska događanja, Krešo je dio mačjeg pepela rasuo iz padobrana iznad piramida u Kairu, i to u sklopu "Skydive like Pharaoh Volume 3" na kojoj je bilo oko 240 sudionika, a skakalo je 96 ljudi s visine od 15.000 stopa.
- To je bio jedan od mojih zadnjih skokova, nemam više namjere skakati s padobranom, jer sam nakon ozljede cijele kralježnice i operacije, nekoliko mjeseci proveo u jakim bolovima, kaže Krešo.
Kao i u svakom sportu, tako i u padobranstvu zdravstveno i fizičko stanje diktira što se može, a zanimalo nas je koliko ovi supružnici imaju skokova u svom padobranskom "portfelju".
- Mariette ima oko 540 skokova, a ja oko 3.000, možda i nešto više, jer zadnje dvije godine sam prestao i brojati - znao sam skočiti s padobranom i po 15 puta na dan, na kraju mi se nije dalo ispisivati cijelu stranicu za svaki skok, kaže Krešo.
Padobranstvo pak donosi novi doživljaj i skokovima na raznim lokacijama, jer skokom iz aviona padobranci promatraju i spektakularne panorame, kakve je teško pojmiti onima koji se ne bave ovim sportom, stoga padobranci imaju snažan poriv za putovanja diljem svijeta u potrazi za novim iskustvima pri skokovima.
- Apsolutno - zato sam s prijateljem i započeo tu priču u Meksiku sa Skydive barom, što je bio prvi event za skakanje. Danas toga ima pregršt - od Egipta, koji je stvarno ekskluzivno mjesto za padobranske skokove, pa Skydive Mount Everesta, do Velike plave rupe (Great Blue Hole) u Belizeu pa do Antarktike, kaže Krešo, kojeg smo pitali kako uopće izgleda padobranski skok na najhladnijem i najvjetrovitijem kontinentu na Zemlji - Antarktici.
- Padobranski skok na Antarktici je put koji traje oko tjedan dana i to iskustvo košta oko 120 tisuća eura. Tamo zrakoplov Antunov prvo pusti bagere s padobranima i padobrance da naprave, poravnaju i pripreme pistu, i tada avion može sletjeti na pistu. I prije skoka se zapravo "kampira" na ledu, a takve skokove mogu izvoditi samo izuzetno iskusni padobranci, koji imaju D licencu, kaže Krešo, kojeg smo upitali koji su im padobranski skokovi posebno ostali u sjećanju.
- Egipat mi je bio jedan od najdražih "high altitude low opening" skokova, zatim smo skakali po Americi... Zapravo, mislim da nema države u Americi gdje nismo skakali. Imamo jako, jako puno lijepih trenutaka za pamćenje, prisjeća se Krešo, a mi smo supružnike upitali - zašto su odabrali profesionalno padobranstvo za svoju životnu profesiju?
- Pa meni je to bio neki način da se odvojim od svakodnevice, svojevrsni antistres, mjesto gdje osjećam apsolutni mir. Sve ono što svakodnevno radimo u životu, nemoguće je usporediti s tim osjećajem, s tom dozom adrenalina i slobode, i osjećaja da je tvoj ured na 15 ili 18 tisuća stopa iliti 2,5 ili 3 kilometra visine. Uz to smo radili i ground launching i paragliding... To je jednostavno bio moj stil života. Također, bio sam i pilot, tako da je avijacija bila moj život, kaže Krešo, od kojeg saznajemo da je uz ove adrenalinske aktivnosti, bavio se i - vitražima. Upitali smo i Mariette kako se odlučila za padobranstvo.
- Kod mene se to dogodilo slučajno - otputovala sam u Novi Zeland, i igrom slučaja sam dobila posao u padobranskom klubu, tako da sam morala skočiti padobranom. Tako sam skočila jednom, drugi put, treći put... i nakon godinu dana vratila sam se u Novi Zeland i upisala sam se u školu padobranstva. Kad skočiš iz aviona, sve nestane iz uma - samo se koncentriraš na taj trenutak. Prvi put me bilo strah, a nakon toga, bilo mi je jako zabavno, svima bi preporučila da se okušaju u tome, kaže Mariette.
Dašak Meksika u Puli
Na putovanjima svijetom, Krešimir i Mariette apsolutno su se zaljubiti u meksičku kuhinju, stoga su došli u Istru i odlučili da je vrijeme da ostvare svoj san - i otvorili su Taqueriu Passage, u samom centru Pule, u Flanatičkoj ulici. S obzirom da su i živjeli u Meksiku, zanimalo nas je koja je razlika između meksičke hrane koja se priprema u hrvatskim ugostiteljskim objektima, od originalne meksičke recepture.
- Razlika je ogromna. A želja nam je da nudimo baš originalne recepture, i u tome nam je pomogao naš prijatelj Luis Sanchez Luna, meksički kuhar koji je vlasnik meksičkog restorana Polanco u Londonu. On nam je dao originalne recepte, i obučio naše osoblje, a ovog tjedna je i u Puli, tako da Puležani mogu isprobati jela koja priprema upravo Sanchez. Osnovne namirnice - chilli papričice do graha, tortilje... uvozimo iz Meksika, jer te namirnice nije moguće nabaviti u Europi, a bez tih namirnica nema tog tradicionalnog okusa meksičke kuhinje.
Tako da imamo birriu od janjetine kao i od junetine, tipično meksičko jelo, a to je sporo i dugo kuhana janjetina i junetina, koja se stavlja u burritos ili tacos, sa svježe sušenim meksičkim papričicama i originalnim začinima. Ipak, malo smo prilagodili recepturu, za razliku od meksičke kuhinje, ne stavljamo baš puno korijandera, jer u Europi ljudi nisu naviknuti na taj okus, a sve ostalo je autentično po recepturi meksičke kuhinje, kaže Krešo, koji inzistira na autohtonom gastronomskom doživljaju Meksika, pa je tako spomenuo veganski avokado taco, koji je dobio prvu nagradu za najbolji taco u Londonu prošle godine, a pripremljenog po identičnoj recepturi može ga se kušati i u Puli. Kad se spominje meksička kuhinja, najčešća asocijacija su ljutina i čili papričice, pa nas je zanimalo je li sva meksička hrana takva.
- Ljutina ne dolazi baš tradicionalno sa svom meksičkom hranom. Ima nekih jela koja sadrže tu ljutinu, recimo kod nas je to Al pastor - to je svinjetina ražena na ražnju s ananasom i guajillo chilli papričicama koje su dosta spicy. A ostatak meksičke hrane nema naglasak toliko na ljutini, koliko na aromi koju daju papričice, tako da se pri pripremi hrane za neka jela čak i izbace sjemenke iz papričica, jer sjemenke imaju najviše ljutine, a ostatak papričice daje okus i aromu.
Također, tu su i meksički umaci, te imamo sedam vrsta tih umaka, a tko voli ljuto, može pojačati okus s habanero, jalapeno i chilli umacima, no to svatko dodaje po svom ukusu. Velika je razlika između tabasca ili nekih drugih europskih ljutih umaka u odnosu na meksičke - u meksičkim umacima se baš osjeti okus papričice, a ne samo ljutina, pojašnjava Krešo.
- U Meksiku se često koriste ljute papričice iz zdravstvenih razloga - naime, tamo voda iz špine nije pitka, tako da im je najosnovniji meksički koktel tzv. "rančerska vodica" - voda s tekilom i limetom, da dezinficiraju bakterije u vodi, kaže Krešo, te dodaje da ljudi uglavnom piju kupovnu vodu, a svaki gradić ima svoju stanicu gdje ljudi dolaze po vodu. Zanimalo nas je koje meksičko jelo ih je najviše oduševilo.
- Tacosi u svim varijantama. To je jelo koje ljudi u Meksiku obično ne pripremaju kod kuće, već je tradicija da primjerice prijatelji odu van u taqueriu na tacose, a to nije nužno u nekom ugostiteljskom objektu, to je često neki štand postavljen na zemljanom podu, gdje se tacosi kuhaju u kotlu, pravi street food. Također, jedno od dražih jela su mi meksički sendviči, tj. tortene, koji su također standardna street food ponuda u Meksiku, a nevjerojatno je puna okusa. Tu smo se zaljubiti u meksičku hranu, i od tada, a tomu je već 17 godina otkako smo zajedno, kod kuće barem tri puta tjedno kuhamo meksičku hranu, kaže Krešo.
U meksičkoj kuhinji nezaobilazne su svježe sušene chilli papričice, habanero i jalapeno, te mnoge druge vrste koje nisu toliko poznate u Hrvatskoj, ali su ključne u meksičkoj kuhinji, poput Ancho, Arbol i Amarillo papričica. Također, tu je i tomatillo (lat. Physalis philadelphica), u nas poznat i kao meksička rajčica ili rajček, jestivo voće/povrće iz porodice pomoćnica (daljnji srodnik rajčice i fizalisa). Potječe iz Meksika, a prepoznatljiv je po tome što raste unutar suhe, papirnate ljuske. Zapravo nisu rajčice, a od njih se rade umaci, salse odnosno salsa verde te se koristi u raznim jelima. Tu je i velika količina ostalog povrća, poput graha i paprike, a od začina, često se u kuhanju koriste kim, korijander, cimet i klinčići, a avokado je nezaobilazan sastojak u meksičkoj kuhinji, kao i limeta.
- Limeta je glavni sastojak kad se koristi kiseli sok u meksičkoj kuhinji, dok se limun češće koristi u pićima, pojašnjava Krešo, kojeg smo pitali koje su još razlike između europske i meksičke kuhinje.
- Način na koji koriste kukuruz je drugačiji - kod nas se radi kukuruzno brašno, a u Meksiku se kukuruz prvo suši, pa kad je suh, onda ga se namače i prokuha, i tek tada se melje u brašno. I od toga se radi ta masa harina, od koje se rade kukuruzne tortilje. Imamo i tortilje od plavog kukuruza, koji je originalni kukuruz bez GMO-a koji se uzgaja u Meksiku, kaže Krešo, koji nam je otkrio i da u meksičkoj kuhinji nema brzo pržene hrane, već se sam princip pripremanja hrane temelji na sporom i dugom kuhanju, što tim jelima i daje takvu posebnu aromu.
- U meksičkoj kuhinji prosječno vrijeme kuhanja mesa je od sat i po do četiri i pol sata, i onda se tako pripremljeno meso stavlja u razna jela, pojašnjava Krešo.
