Postoje ljudi koje upoznamo u najtežim trenucima života, a koji svojim znanjem, humanošću i dobrotom ostanu zauvijek u našem srcu. Ova zahvala posvećena je upravo njima – ljudima koji su spasili mene i moju bebu, ali i sačuvali jednu obitelj, piše čitateljica Glasa Istre i pacijentica pulske bolnice. Njenu poruku prenosimo u cijelosti.

-Zbog trombofilije, dijabetesa i preeklampsije provela sam gotovo tri mjeseca u bolnici, daleko od svog doma u Umagu. To su bili mjeseci puni straha, neizvjesnosti, suza i borbe. Svaki dan nosio je novo pitanje i novi strah. Hoću li ja biti dobro? Hoće li moje dijete biti dobro? Hoću li se vratiti svojoj djeci?

U tim trenucima nisam bila samo pacijentica. Bila sam majka koja je svim srcem željela živjeti za svoju djecu.

Od srca i s neizmjernom zahvalnošću želim zahvaliti dr. Davoru Zoričiću, čovjeku kojem dugujem više nego što će ikada stati u riječi. On nije bio samo liječnik. Bio je oslonac kada sam bila slomljena, nada kada sam bila uplašena i snaga kada sam mislila da više ne mogu. Zauzeo se za mene od prvog dana, hitno organizirao sve potrebne preglede i konzultacije s internistima, pratio moje stanje i brinuo o svakom detalju.

Ali ono što nikada neću zaboraviti nije samo njegova stručnost nego njegova ljudskost. Pitao me kako su mi djeca, razgovarao sa mnom kao čovjek s čovjekom, tješio me, hrabrio i znao me nasmijati onda kada mi je bilo najteže. Brinuo se za mene kao da sam član njegove obitelji.

Kada sam mu na kraju zahvalila što je spasio mene i moju bebu, skromno je rekao: "Nisam ja pomogao. Pomogao je Bog. Ja sam samo Božji sluga." Te riječi najbolje govore o njegovoj veličini, vjeri i poniznosti.

Veliko hvala i dr. Miletiću iz Dubrovnika te dr. Šainu, koji su svojim znanjem, stručnošću i brigom bili važan dio mog puta prema sretnom završetku.

Od srca hvala i doktorici Hlaj. Tijekom poroda bila je smirena, sigurna i opuštena, a taj njezin mir prenio se i na mene. U trenutku kada je strah mogao nadvladati sve drugo, ona mi je ulijevala povjerenje i osjećaj sigurnosti. Zahvaljujući njoj, porod je prošao mnogo lakše nego što sam ikada mogla zamisliti.

Ne mogu ne spomenuti dvije mlade babice koje su bile uz mene tijekom poroda. Njihova toplina, podrška, osmijeh i lijepe riječi dali su mi snagu kada mi je bila najpotrebnija. Čak su me pohvalile što tijekom poroda nisam pustila glas. Možda se nekome to čini sitnicom, ali upravo takve riječi ostaju u srcu žene koja prolazi kroz bol i strah. Takvi ljudi čine razliku.

Posebnu zahvalnost dugujem sestrama s Odjela patologije trudnoće. One nisu bile samo medicinske sestre. Bile su poput majki. Čuvale su me, tješile, nasmijavale i hrabrile kada sam gubila snagu. Davale su mi potrebnu brigu, ali i slobodu. Poznavale su moje navike i poštovale moje potrebe. Kada su vidjele da mi treba mir, trudile su se da ga imam. Dijelile su sa mnom savjete, razumijevanje i toplinu. Gledale su me kao čovjeka, a ne kao dijagnozu. Zavoljela sam ih kao svoje.

Veliko hvala i doktorici Ražem s neonatologije, koja je pomogla da se moja djevojčica brzo oporavi, kao i svim divnim pedijatricama koje su, unatoč velikoj odgovornosti i svakodnevnoj gužvi, uvijek nalazile vremena za osmijeh, ohrabrenje i toplu riječ. Kada sam bila preplašena, govorile su mi da će sve biti dobro i vraćale mi vjeru kada mi je najviše trebala.

Danas znam da bez svih tih ljudi ne bih mogla izdržati psihički teret koji sam nosila. A da sam psihički posustala, sigurno bi se to odrazilo i na moje fizičko stanje. Oni nisu liječili samo moje tijelo. Čuvali su moje dostojanstvo, moju nadu i moju vjeru.

Ovi divni ljudi nisu spasili samo mene i moju bebu. Pomogli su i mojim sinovima da im se kući vrati zdrava i živa majka te da upoznaju svoju malu sestricu. Dok sam ležala u bolnici, najveća bol bila je odvojenost od moje djece i strah hoću li ih ponovno zagrliti. Zahvaljujući svima njima, danas smo ponovno zajedno.

Moji sinovi imaju svoju mamu. Moja kći ima priliku odrastati uz svoju braću. A ja imam najveći dar koji čovjek može dobiti – priliku gledati svoju djecu kako rastu.

Zato ovu zahvalu pišem javno. Znam da dr. Davoru Zoričiću, zbog njegove skromnosti, možda neće biti ugodno čitati ove riječi. Ali osjećam da sam ih dužna napisati. Dužna sam zahvaliti ljudima koji su meni i mojoj obitelji podarili ono najvrjednije – život, nadu i zajedništvo.

Neka dragi Bog blagoslovi dr. Davora Zoričića, dr. Miletića, dr. Šaina, doktoricu Hlaj, doktoricu Ražem, sve pedijatrice, dvije predivne babice te sve sestre s Odjela patologije trudnoće. Neka im vrati svako dobro koje su pružili meni i mojoj djeci.

Postoje liječnici i medicinski djelatnici koji rade svoj posao. A postoje ljudi poput njih, koji ostavljaju trag u nečijem srcu za cijeli život.

Njima dugujem više nego što riječi mogu izreći.

S dubokim poštovanjem, zahvalnošću i ljubavlju, Snežana Krupić.

Povezane vijesti

• Pulska bolnica: Do 30. travnja zabrana vožnje do zgrade ginekologije
• FOTO / Trudnice i rodilje prve su premještene u novu zgradu pulske bolnice: U SUVREMENO OPREMLJENOM I UREĐENOM RODILIŠTU VEĆ SE RODILO DESETAK BEBA
• "Cijela ekipa navija za pacijentov uspjeh": Topla zahvala čitateljice pulskoj bolnici i Odjelu neurokirurgije