Prije više od stotinu godina, 1918. godine, u pulskom Arsenalu održan je prvi štrajk, počeo je u utorak i trajao do nedjelje. Uzroci štrajka bili su materijalne pride, ali je imao i političke konotacije.

Štrajk je u istarskoj historiografici poznat, a ovdje objavljujemo tekst objavljen u zagrebačkoj novini "Istra", 27. siječnja 1933. godine.

MLAĐI ZA, STARIJI PROTIV ŠTRAJKA

Jedne večeri i to baš 21. januara 1918. godine sastali smo se nekolicina mladih arsenalskih radnika i namještenika u stanu jednog druga da raspravljamo o situaciji i poduzmemo ma kakve korake da se tadašnje nesnosne prilike bar donekle ublaže. Bili smo tada svi organizirani u bečkom savezu metalskih radnika. S nama je došlo i nekoliko starijih radnika, koji su još prije rata bili članovi tog saveza, a neki su čak zauzimali neke položaje u upravi tog saveza.

Mi mlađi koji smo bili povjerenici u Arsenalu začlanili smo u vrlo kratkom roku skoro sve arsenalske radnike. Stoga nije bili teško zaključiti na tom sastanku da sutra bukne štrajk. Ali tomu su se u prvom redu oduprli osim nekoliko časnih iznimaka skoro svi oni stariji iskusni borci. Nas je mladih ipak bila većina i tako smo kasno u noći zaključili da sutradan bukne štrajk.

Ujutro 22. januara postavili smo se na glavnim arterijama pulske ulične mreže, a naročito u onim ulicama kroz koje su morali radnici proći da idu u arsenal. Sirene u Arsenalu su počele već tuliti i pozivati radnike na rad. Iz Medulina, Šišana, Premanture, Pomera, Štinjana itd. stizavale su već prve grupe radnika i težaka u grad. Oni povjerenici koji su bili određeni za periferiju zaustavljali su sve radnike i upućivali ih prema dobivenim instrukcijama. Parola je glasila: Svi u Šianu, Kaiserwald!

Nije bilo teško nagovoriti radnike na štrajk. Plaće su bile mizerne, hrana ispod svake kritike, a obitelji radnika i uopće sve obitelji čitavog onog kraja bile su raštrkane po raznim logorima po Mađarskoj, Austriji itd. Bile su izvrgnute kojekakovim šikanacijama sa strane upravnih vlasti, a i domaćeg pučanstva koje ih je smatralo Talijanima i Srbima. S druge strane opet oni koji su bili prožeti slavenstvom a i Talijani rado su stupili u štrajk jer se na koncu radilo na rušenju jedne već trule monarhije koja nam nije nikada ništa davala, ali zato mnogo oduzela. Istina, tada nismo mogli niti u snu misliti da ćemo ići iz zla na gore…

OKUPLJANJE ARSENALACA U ŠIJANI

Oko 9 sati bili su već svi radnici u Šiani. Policija je nemoćno gledala kako radničke mase polako ali sigurno kroče prema Šiani. S ovim pokretom stavili smo sve i civilne i vojne vlasti s leđima o zid. Nitko nije mogao to ni misliti, a kamo li predvidjeti ili predusresti. Bili su osupnuti, a kako i ne bi. To je bio prvi štrajk u historiji arsenala. Čudnovato je bilo to da su se svi radnici i težaci iz puljske okolice odmah solidarizirali s nama, dok su stariji, oni iskusniji, baš na te seljake sa skepsom gledali. To je možda i uzrok koji je najviše zapanjio sve vlasti. Ta istarski Slaven bio je poznat kao krotko janje koga svaki vuk može na svoj način oguliti i prožderati. Ali voda je prevršila mjeru. Poznavali su oni Velog Jožu samo s jedne strane.

Međutim janjci postadoše vuci. Komandant arsenala, kontraadmiral Kirschmayer postavio se na glavnom ulazu u Via Arsenale i muku mučio. Ta, potrebno je popraviti ratne brodove koje je neprijatelj oštetio. Kad su iz "Belone" i "Gaa" (starih brodova koji su bili već nekoliko decenija usidreni u puljskoj luci) izlazili Slovenci, koji su bili militarizirani, a zvali smo ih Landsturm arbeiter, i nahrupili na izlaz, komandant je izvadio sablju iz korica i htio ih je otjerati na posao. Ali tko će zaustaviti masu od 1.500 - 2.000 ljudi, makar i golorukih.

ZBOROVANJE POD VEDRIM NEBOM

U 9 i pol počelo je zborovanje pod vedrim nebom. Vedar dan kao usred ljeta doprinio je sa svoje strane mnogo uspjehu pokreta. Govorilo se mnogo i iznijelo se neodrživost postojećih prilika. Svi su govornici naravno govorili talijanski. Najvatrenije je govorio Antonio Talatin. Njegove glavne riječi bile su: metter la vita a repentaglio (staviti život u rizik). Govorio je i famozni socijalistički vođa Lirussi koji je za vrijeme rata imao aprovizaciji u Puli. Njega su radnici izviždali.

Već smo se bili mi Slaveni prepali da nećemo čuti na tom zboru i našu riječ kad li se pri kraju pojavio na improviziranoj tribini Božidar Vlajić te držao vatreni govor na hrvatskom jeziku. Urnebesni aplauz ga je pozdravio već kod prvih riječi a na svršetku nije bilo kraja pljeskanju. Poslije podne je bila opet skupština, ali ne u Šiani već usred grada kod glavnog tržišta. Onaj trg iza tržišta između Medulinske i Premanturske ceste vrvio je od ljudi koji su čekali da čuju što je jutros izabrana deputacija postigla. Opet su govorili istri ljudi talijanski i opet je naš Vlajić govorio hrvatski. Držim da je to bio prvi veliki javni zbor od oko 10.000 ljudi u Puli na kojem se čula naša riječ. Nisu mu pljeskali samo naši nego i oni koji nisu razumjeli ni riječi.

Štrajk je bio likvidiran po bečkom zastupniku na carevinskom vijeću i predsjedniku bečkog saveza metalskih radnika Domesu nakon nekoliko dana.

ŠTRAJKAŠI PREDANI VOJNOJ VLASTI

Kako? To su opet mlađi najbolje osjetili na vlastitoj koži jer ih je uprava arsenala predala vojnoj vlasti koja ih je opet poslala nakon kratke vježbe na ratište. Mnogi se više nisu vratili.

Ne bih htio završiti a da ne skrenem pažnju na jednu stvar koju bi morali uočiti oni kojih se to tiče. Istranin je miran i krotak kao janje, ne tiču ga se tuđe stvari i ima jedinu želju da mirno i pošteno živi na ovoj svojoj siromašnoj grudi… ali jao ako se u njemu budi onaj drugi Veli Jože, tad on ne poznaje ni zapreke ni opasnosti.

SVE JE TJEDAN DANA STALO

"U Pomorskoj utvrdi Pula postupno raste nezadovoljstvo radništva, jača bunt protiv rata, niskih nadnica kao i ogorčenje obitelji čiji su se članovi još uvijek nalazili u izbjeglištvu", tako sažima atmosferu koja je vladala u Puli početkom 1918. godine povjesničar dr.sc. Davor Mandić u svojoj knjizi "Istra u vihoru Velikog rata".

U Puli je pobuna radništva protiv oskudice, gladi i rata buknula u obliku štrajka 22. siječnja. Unatoč tome što je Pula 24. siječnja bila oblijepljena proglasom o zabrani okupljanja i prijetnjom uhićenja i suđenja po vojnom zakonu, pulski radnici nisu se vratili na posao, već su mirno prosvjedovali ulicama grada. Kod Gradske tržnice pod vodstvom Štrajkaškog odbora održan je protestni skup koji je okupio više tisuća radnika.

Tijekom rata u pulskom je Arsenalu bilo 2.570 stalno zaposlenih i gotovo toliko povremeno.

Štrajk je, zapisao je Mate Balota, bio samostalan pokret pulskog radništva, izveden osam dana prije pobune radnika u Trstu. Istoga dana štrajkalo se i u Pragu, a pet dana ranije i u Beču, gdje je na ulice izašlo 100 tisuća radnika. Štrajk u Puli počeo je u utorak i trajao je čitav taj tjedan, uključujući i nedjelju.

"Generalni štrajk i mogućnost da se on izvede u ratnoj luci u ratu, stavljanje komande vojske i mornarice pred gotov čin, da tjedan dana miruju sva postrojenja mornaričkog arsenala, brodogradilišta, vodograđevnog poduzeća mornarice, potpunost štrajka i dugo trajanje - sve to protiv oštrih vojnodisciplinskih propisa - bio je dokaz kako efikasno djeluju borbene radničke mase, kad su zbijene, složne, kompaktne i jedne misli", bilježi Balota.

S posla su izostali svi radnici. Pridružili su im se i civili, radnici Nijemci, njemački državljani, koji su u Arsenalu popravljali podmornice i djelomično sklapali nove podmornice od dijelova dopremanih iz Njemačke željeznicom. Njemačkih podmornica koje su imale bazu u Puli bilo je 30, njemačkih mornara 500, a radnika koji su došli iz brodogradilišta u Kielu u Pulu oko 1.500.

"Sve je stalo. Novine su izlazile samo zato što su slagari bili vojnici u uniformama. Neki su se od njih priključili štrajkašima i listovi su izlazili u smanjenom obujmu", piše Balota.

Iako se na skupu štrajkaša u Šijani očekivala revolucija, uz političke akcije koje su trebale povući i mornare i vojnike, štrajk se na koncu smirio i radnici su se 28. siječnja vratili na posao.

Deset dana poslije početka pulskog štrajka i tri dana nakon njegova završetka buknuo je ustanak na brodovima ratne mornarice u Boki kotorskoj. Počeo je kao demonstracija za mir, a završio u krvi. Kolovođe su osuđene na smrt, među njima i mornar Antun Grabar iz Poreča. U Puli je, piše kroničar, nakon Boke zaveden oštar kurs, uz čišćenje "neprijateljskih, ponajprije slavenskih elemenata".

U gradu su se pojavile patrole kopnene vojske njemačke države. "Patrole tuđe države, makar savezničke, djelovale su kao prijetnja. Bile su ipak i one nemoćne da zadrže proces raspadanja", opisao je Mate Balota zbivanja posljednje godine Velikog rata u Puli.

Povezane vijesti

• Upozorio sam Komisiju da je svaki dan bitan za Uljanik
• Radnici informirani o trenutnom stanju
• Štrajk se možda odgađa za ponedjeljak 29. siječnja