ČITA(J)MO ISTRU
Otoci ispred Pule skinuli vojnu uniformu
(Arhiva Glasa Istre)
Potaknut informacijom o ponovnom otvaranju za javnost otoka Sv. Andrije, vrijedno je ne po prvi puta iščitati koji ostali otoci prostiru u moru pred očima Pule, štoviše – gotovo na dohvat Pule. I odmah treba reći: otoci ispred Pule skinuli su vojnu uniformu i navukli, ili se spremaju navući, civilno odijelo. Doduše, dva od četiri otoka to više nisu, spajanjem s kopnom postali su poluotoci.
Pulski zaljev duboki je i dobro zaštićen zaljev, četiri i pol kilometra uvučen u kopno, što ga zatvaraju rtovi Proština i Kumpar (Muzil). Ulaz je okrenut prema sjeveroistoku, a s te je strane zaštićen dijelom otočja Brijuna. Otočići Sv. Katarina, Sv. Andrija (Franz) i Sv. Petar odjeljuju vanjski dio zaljeva od unutrašnjega u kojem je otočić Uljanik.
Prosječna dubina mora u vanjskom je dijelu oko 30 do 35 metara, u unutrašnjem oko 20 metara. U najdubljem dijelu uvale izvor je slatke vode (Karolina), koji je u prapovijesti pogodovao nastanku prvih naselja, od kojih je nastala i gradina na mjestu današnje Pule.
Od sredine 19. st. gotovo je cijela južna obala zaljeva zaposjednuta industrijom (Uljanik, Tvornica cementa, Tehnomontovo brodogradilište). Istodobno je veliki dio ostale obale zaposjela austrougarska Ratna mornarica, kojoj je cijeli Pulski zaljev do 1918. godine bio važno sidrište i glavna pomorska baza na sjevernom Jadranu.
Gradu je na korištenje ostao samo dio rive podno gradskog brežuljka, te kilometar obale od Karoline do željezničkog kolodvora.
Cijeli je zaljev Austro Ugarska zaštitila sustavom utvrda, posebno oko ulaza u luku, a izgradila je i lukobran (kojem je potrebna sanacija).
SVETI ANDRIJA ŠIRI RUKE PULEŽANIMA
Otok Sveti Andrija (Scoglio Sant’Andrea) uz otok Sv. Katarinu dijeli pulski zaljev u dva manja bazena. Sve donedavno otok je koristio Uljanik za odlaganje brodskih sekcija. Za javnost je bio zatvoren od 2023. godine.
Na otočiću su ruševine bizantske crkvice Sv. Florijana i austrougarska utvrda, Fort Kaiser Franz (otok zovu Franz). U blizini, pod morem, nalazi se olupina potopljenog broda Viribus Unitis, zapovjednog broda austrougarske Ratne Mornarice. Potopili su ga 1918. u pulskoj luci talijanski diverzanti.
Talijanski geograf i pisac Giuseppe Rosaccio (Pordenone, rođen oko 1530., umro oko 1621.) u svom djelu "Viaggio da Venetia a Costantinopoli" (1598.) navodi da u pulskoj luci postoji šest otoka ne spominjući njihova imena. Iako je ovaj broj upitan, jer drugi izvori najčešće spominju četiri otoka, Rosaccio sigurno govori o Sv. Andriji te današnjim poluotocima - Uljaniku, Sv. Katarini, Sv. Petru i Sv. Ivanu.
Sv. Andrija je predstavljao glavnu obrambenu točku ulaska u pulsku luku. Začeci te obrambene funkcije sežu još u vrijeme Mlečana, koji su se prvi tamo utaborili, pa je tu bilo uporište i Francuza, koji su podigli Napoleonovu utvrdu.
U naše vrijeme, na otoku su naslagane sekcije brodova iz Uljanika.
Spomenimo da se u istarskim morskim vodama nalazi još jedan otok Sv. Andrija: u sklopu ‘simbioze’ dvaju otoka koji su spojeni umjetnim nasipom u rovinjskom arhipelagu. Riječ je o Crvenom otoku, koji je nastao spajanjem Sv. Andrije i Maškina.
OTOK ULJANIK, GRADILIŠTE BRODOVA
Otok Uljanik (Sv. Florijan) ime je dobio po maslinama, ulikama, koje su ovdje nekada rasle. Jedna se i danas čuva kao simbol. "Krsno" mu je ime otok Sv. Florijana.
Austrija je otočić 1850. godine otkupila od tadašnjih vlasnika iz Premanture.
Uljanik je službeno osnovan 1856. u pomno odabranom pulskom zaljevu, kao brodogradilište Ratne Mornarice Austro Ugarske Monarhije.
Mostom je povezan s kopnom preko kojeg prolazi željeznička pruga, pa službeno više nije otok.
Kao što je poznato, ovo na svijetu jedno od najstarijih brodogradilišta prolazi kroz tešku krizu.
Uz otok vezana je predaja o Rasparaganu. Roksolani su bili narod skitsko-iranskog podrijetla. Njihov vođa Rasparagan ratovao je s Rimljanima, a 118. godine doživio je poraz. Rimljani su ga zarobili i osudili na trajno izgnanstvo na otočić Uljanik. Tu je živio sa svojom obitelji, sa sinom i njegovom obitelji. Na otoku su umrli i pokopani.
U 19. st. na Uljaniku su otkriveni ostaci sarkofaga, čija je bočna očna ploča izložena u Arheološkom muzeju Istre u Puli.
SVETA KATARINA NA USLUZI GOSTIMA
Otok Sveta Katarina (Scoglio Santa Caterina) nalazi se ispred otočića Sv. Andrije i uvale Monumenti, a mostom je spojen s poluotokom Monumenti. Vojni kompleks na otoku nastao je za potrebe austrougarskog obrambenog sustava grada Pule. Godine 1911. otok je otkupila Austrija, izravnala površinu, nasipala oko njega tone materijala čime je površina koja je bila manja od jednog hektara povećana na 2,4 hektara. Time je dobiveno mjesta za podizanje hangara za smještaj dvadeset zrakoplova, objekta za osoblje i barake.
Hidrotehničko uređenje otoka počelo je 1856., u sklopu velikih hidrotehničkih zahvata unutar pulske luke, kojima se osim Sv. Katarine nastojalo urediti i susjedne otoke Sv. Florijan i Sv. Andrija.
Otok je u potpunosti preinačila Italija 1940. godine za potrebe podmorničke škole. Tako mornaričku kapelicu, talijanska mornarica prenamjenjuje u ronilački toranj za obuku podmorničara. U to vrijeme Italija gradi i veliku katnicu te 250 metara dugačak most koji je spojio otok s kopnom - vojnim područjem Monumenti (Mulimenti). Time je stvoren novi sklop Kraljevske podmorničke škole.
Za vrijeme Jugoslavije, na otoku je boravila JRM koja je podignula nekoliko zgrada. Tu se nalazilo zapovjedništvo brigade mornaričkog pješaštva čiji je veći dio bio smješten u zgradama s druge strane mosta – na kopnenom dijelu kompleksa.
Spomenimo da je na otočiću u 18. st. izgrađena barokna crkva Sv. Katarine. U ovo naše vrijeme, u zaljevu Monumenti otvorena je Marina Polesana, a na kopnu hotel Monumenti.
Ako smo spomenuli da osim otoka Sv. Andrije u pulskom zaljevu postoji istoimeni otok u rovinjskom arhipelagu, spomenimo da otok imena Sv. Katarina postoji također u vodama Rovinja. Na otoku su živjeli redovnici, eremiti, potom serviti, koji su izgradili samostan i obnovili crkvu Sv. Katarine sa zvonikom. Otok je 1905. kupio poljski grof litavskog porijekla Karl von Korwin Milewsk. On je svekoliko uredio otok, pa slijedi lijepa priča o otoku koji je danas jedno od najljepših turističkih destinacija rovinjskog arhipelaga.
STOTINU GODINA CEMENTA NA SV. PETRU
Sveti Petar je poluotok, a do 1862. bio jedan od pulskih otoka. Dugačka obala pulskog zaljeva trebala je osigurati mjesto cijeloj austrougarskoj vojnoj industriji. Sve pličine razvedenog zaljeva zatrpane su sve do otoka koji je prevlakom spojen s kopnom 1862. godine.
Na Svetom Petru nalazi se najjužnija točka istarskih željeznica, jer ovdje posljednje tračnice završavaju petljom koja ide obodom (polu)otoka.
Važnije od toga je da je na Sv. Petru izgrađena Tvornica cementa.
Godine 1925., oporavljajući se od Velikog rata, ponovno se budila industrijska proizvodnja. Najveća ratna luka Austro-Ugarske monarhije, Pula, sad je u sastavu Kraljevine Italije, pa se u pulskom zaljevu počinju razvijati novi sadržaji koji više nisu direktno vezani uz vojnu industriju.
Talijanska vlada pozvala je poduzetnika, inž. Emilija Stocka, da na tom prostoru osmisli i pokrene inicijativu za pokretanje proizvodnje cementa. Ne slučajno, jer taj poduzetni Splićanin već se dotad pokazao kao vrlo uspješan u tim poslovima. Od početka 20. st. osnovao je dvije tvornice cementa kraj Solina, a neposredno prije dolaska u Pulu i prvu tvornicu azbestno-cementnih proizvoda Salonit u Vranjicu.
I njegov pulski angažman pokazao se uspješnim jer je te 1925. godine, s 10 milijuna lira kapitala za izgradnju tvornice, na prostoru pulskog Arsenala osnovana Societa’ Istriana dei Cementi.
Novoosnovana tvrtka dobila je pedesetogodišnju koncesiju za korištenje sklopa građevina koje su se nalazile na poluotoku Sv. Petar, a uvjet je bio da se u novoj tvornici zaposli 500 radnika. Pulska tvornica cementa počinje s radom u listopadu 1926. godine. Daljnjim razvitkom i ulaganjem u tehnologiju tvornica je imala sve bolje kapacitete proizvodnje, pa je tako već u listopadu 1932. godine inaugurirana nova rotacijska peć proizvodnoga kapaciteta od 1500 kvintala cementa na dan. Iako je od osnivanja proizvodila kalcij aluminatni cement i portland cement, a od 1932. godine i bijeli portland cement, od 1997. godine tvornica proizvodi jedino specijalni kalcij aluminatni cement.
UVALA SVETOG PETRA
Prenosim što je o Uvali sv. Petra pisao arhitekt i ljubitelj istarske povijesti Anton Percan, u feljtonu objavljenom 2022. u Glasu Istre.
Izdužena uvala u sjeveroistočnom dijelu Pulskog zaljeva najčešće se spominje pod toponimima Uvala sv. Petra, Valle San Pietro, Valle San Pietro d’Orazion, nazvana po starokršćanskoj crkvici koja se na istočnom dijelu uvale nalazila sve do sredine 17. st. Današnji toponim Vallelunga, odnosno Duga uvala javlja se u izvorima od 17. st.
Na dnu uvale izvirala je u more slatka voda (izvor Tivoli) iz slijevnog područja omeđenog brežuljcima Karšiole i Veli Vrh, a s južne strane brežuljcima Monte Ghiro i Sv. Juraj (S. Giorgio). Toponim Mandrač, Mandracchio koristio se za nekoliko stotina metara južnije područje, za uvalu ispred današnjeg hangara veslačkog kluba. Naime, nakon što je 1850. godine počelo nasipavanje i sanacija stajaćih voda u Valle del Ponte, na kraju melioriranog kanala nastao je mandrač, odnosno dobro zaštićena lučica u kojoj su pulski ribari vezivali svoje barke.
IZVORI PITKE VODE
Izvori pitke vode okruženi uzvisinama razlog su nastanjenosti sjeveroistočnog dijela pulskog zaljeva još u prapovijesnom razdoblju. Među najveća nalazišta na jugu Istre iz razdoblja ranog neolitika (6.000 - 4.000 god. pr. Kr.) zabilježeno je područje Velog Vrha, a kontinuitet stanovanja nastavlja se i u brončano doba (2.000 god. pr. Kr.) kada se na okolnim uzvisinama grade utvrđena naselja - gradine.
Iz rimskog se razdoblja na ovom području nalaze ostaci rimskih ladanjskih vila, a arheološki nalazi ukazuju na mogućnost postojanja sakralne građevine na kraju uvale. Područje uz uvalu, do početka gradnje Arsenala kada postaje vlasništvo austrijske mornarice, pripadalo je starim pulskim posjedničkim obiteljima Ziprioto i Vareton koje su na sjevernoj strani uz obalu imali svoje kamenolome.
U vrijeme austrijske vladavine Uvalom sv. Petra prolazila je granica grada. Bila je zaštićena s dva valobrana koji su zatvarali ulaz u uvalu gdje se za potrebe gradnje brodova prirodno vlažila drvena građa pa se ta lučica tada nazivala i Holz Conserve. Osim prostora za pohranu i pripremu drvene građe, uz Uvalu sv. Petra nalazilo se središnje skladište streljiva za sve vrste topničkog naoružanja brodova i mnogobrojnih pulskih utvrda, a kasnije i bombe za zrakoplove. Ista namjena skladišta streljiva zadržana je sve do odlaska vojske bivše države u jesen 1991. godine.
PRESTANAK GRADNJE DRVENIH BRODOVA
Nakon Viške bitke u kojoj su ključnu ulogu odigrale oklopnjače, ratni brodovi sa željeznim oklopom, u Arsenalu prestaje gradnja drvenih brodova, a time i potreba za drvenom građom koja se pripremala u Uvali sv. Petra. Austrijska mornarica tada napušta uvalu, a preostala drvena građa koristi se za gradnju prvog pulskog gradskog kupališta Bagno Gallegiante Polese.
Ovo najstarije pulsko kupalište bilo je najvjerojatnije, prema imenu vlasnika, poznato i kao Bagno Stengel, odnosno Bagno Stengher. Nakon Prvog svjetskog rata, kada je veći dio uvale nasipan, dio građana se kupao južnije, prema željezničkom kolodvoru, pa se toponim Stengel prenio i na taj dio obale u pulskoj luci.
Nakon što su na sprudu uz otok Uljanik 1886. godine braća Schiavon izgradila novo gradsko kupalište Bagno Polese, Uvalu sv. Petra koristili su zaljubljenici u nautičke sportove, koristeći drvenu građu preostalu od napuštenog kupališta za izradu svojih brodica. Već prvih godina nakon završetka Prvog svjetskog rata veći dio Uvale sv. Petra je zatrpan, a na južnom dijelu uvale pulska obitelj Razzo otvara brodogradilište S. Tomaso koje je obavljalo popravke na trupu i motorima manjih brodova.
Miješanje morske i slatke vode iz izvora pogoduje uzgoju školjki pa je na početku uvale izgrađen prostor za uzgoj dagnji i oštriga koji se koristio do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
