U vremenskoj kapsuli Circola
Kome je vruće neka sjedi kod kuće: Sparna ljetna večer na posljednjoj pulskoj plesnoj terasi
Bilo je to valjda najsparnija večer ovog ljeta. Četvrtak, terasa Circola krcata, lepeze u rukama gospođa ne prestaju mahati. I kamen se znoji od vrućine. Ali dok kultna grupa Val reda najljepše kancone, neumorni plesači, od kojih su mnogi u sedmoj i osmoj deceniji života, neprekidno plešu priljubljeni u laganom ritmu. Prvo lagano, dok ne popusti dnevna žega, a onda s mrakom sve brže i brže. Onako kako bend kaže.
- Gospođo, jeste li za ples? Ili vam je vruće?
- Kome je vruće neka sjedi kod kuće.
Tradicija plesnjaka
Ovdje unatoč godinama nitko ne kuka, ovdje nema umornih i starih. Ovdje starije generacije Puležana mladima pokazuju kako živjeti punim plućima, kako su se zabavljali nekad i kako se zabavljaju sada. Oni održavaju tradiciju plesnjaka i kulture plesa kakva se nekad njegovala na svakom kantunu Pule.
Gledamo i pitamo se: Otkud im samo tolika energija?
- Nije ples samo da se krećeš, da imaš djevojku i da je vrtiš. Ples nas ispunjava iznutra, puni nam dušu. Ako me nešto boli, nakon šta zaplešem sve mi prođe, kaže nam neumorni plesač Viktor Kortež.
Pulski Circolo posljednja je terasa sa živom glazbom u gradu. Četvrtkom grupa Val izvodi svoj veliki repertoar kancona, rocka, latina... Svi dobrodošli: tko ima svog plesnog partnera nek’ si ga drži ili ga razmjeni; tko nema, lako će partnera naći. Godine nisu važne, nema dobnih ograničenja.
- Ma baš su neumorni. I svi plešu, komentira bubnjar grupe Val Miljenko Piuko, zvani Mike. Bilo bi bolje da ga zovu Adriano, jer Piuko je glasom prečizi Celentano! Kada u Circolu zapjeva "Il ragazzo della via Gluck" naježiš se. Naježimo se i dok slušamo frontmena Enza Sinošića, čovjeka s 50-godišnjim stažem na stejdžu, koji suvereno skida najbolje evergreene. Njihova je glazba zarazna, puna nostalgije.
- Ma pogledaj kako je puno ljudi večeras. Vruće je, a oni ne staju. Nama je gore na bini 50 stupnjeva, priča Enzo. Uz njega i Mikea u bendu su trenutno još Zoran Gardašević, Križanac zvani Križ i gitarist zvani Roy.
- Mi smo bend s najmanje posla u Puli. Zašto? Zato jer nitko ne želi bendove, stare muzičare s repertoarom Elvisa Presleya i Raya Charlesa. Svi bi neku brzu zabavu, DJ-eve, šta ja znam... U Puli, gdje smo svi rođeni, ne možemo dobiti gažu. Kažu da to nitko ne sluša. Zato je u Circolu uvijek puno. I pogledaj kako uživaju. Uživamo i mi u tome što radimo, kaže Enzo.
Dok on ne odredi pauzu, nema odmora na plesnom podiju. Ako se netko umori, uskoči drugi, partneri se zamijene, preuzme netko mlađi. Ili stariji! I sve je opušteno i ležerno, bez ljubomore, kulturno, dostojanstveno - stara škola.
Ima nešto i plesačke kompeticije: tu i tamo se netko razmeće koracima. Ali muzika sama vodi tijelo, kao kad Val zasvira Elvisa i svi se brzo razdrmaju na podiju.
- Ovo je doslovno vremenska kapsula. To je zadnja terasa za ples, tradicija i kultura Pule. I zato Zajednica Talijana održava te plesnjake, kaže Daniele Kumar.
Ovdje se može čuti stari puležanski govor. Tu se vide oni samozatajni penzioneri koje srećemo ujutro na markatu. Sada navečer, s dotjeranim partnericama i ispunjeni nekom neobjašnjivom energijom, postaju kraljevi plesa.
Dok ih gledamo zadivljeno, dišemo na škrge od sparine!
Koliko smo kao deca slušali priča starijih o kultnim plesnjacima u Circolu? O prvim ljubavima, prvim plesnim koracima, nadmetanjima mladića... Tu je nono na ples vodio nonu, tu je mama upoznala tatu, tu je tata proslavio tvoje rođenje... I Franci Blašković u pjesmi "Storie polesane" ovjekovječio je kultne plesnjake: "...Se andava tuti al Circolo farsi un bel baion".
Privučeni glazbom svako toliko po stepenicama stižu skupine mladih, domaći i stranci. Prvo su iznenađeni kad vide kako starije generacije čagaju, malo se i podsmjehuju, a onda im već i noga počne lupkati u ritmu. Neki spontano i zaplešu.
- Da, dođu i stranci. Kad vide starije ljude kako plešu krene im osmijeh od uha do uha. Zanimljivo im je pa se i priključe u plesu, priča Enzo. Na podij se može u sjajnim štiklama, lakiranim cipelama, patikama ili japankama. Može u kratkim hlačama, večernjim haljinama, suknjicama i decentnim košuljama... Sve je prihvatljivo, nitko nikog ovdje ne mjeri.
Ples je oduvijek spajao ljude, Circolo je oduvijek bio pulsko mjesto susreta, ljubavi i prijateljstva. Spojio je i Slovenku Bredu Omerzu i Puležana Viktora Korteža. Ona samo radi njega i plesa četvrtkom potegne iz Ljubljane!
- Ma ovo je prekrasno što se događa. Upoznali smo se prije osam godina, a počeli smo zajedno plesati jer nas spaja ljubav prema plesu i muzici. Ova terasa je nešto najljepše, a grupa Val ima prekrasan repertoar. Ja dođem vlakom iz Slovenije, Viktor dođe po mene na stanicu i direktno dolazimo u Crcolo. Ponekad dođem samo na jedan dan, samo radi našeg plesa. Za nas je to nešto prekrasno, kaže Breda, bivša televizijska novinarka.
- Velika su to odricanja doputovati iz Ljubljane, šest sati vlakom, autobusom pa vlakom... Specijalno radi ovog, kaže Viktor za svoju partnericu. On pleše odmalena: svirao je i harmoniku pa kaže da ima urođeni ritam u nogama. U Circolo je dolazio još kao mladić, kad se plesalo u Sali.
- Puležani bi htjeli da ovo ne bude samo ljeti. Mi penzići stvarno nemamo kamo izaći zimi. Circolo nam je u gradu, dostupan, a zimi nemamo gdje zaplesati i podružiti se. Trebalo bi malo imati sluha za nas: penzioneri su živi i po zimi, kaže nam Ivanka Marinić.
- Svi ovi ljudi na terasi htjeli bi imati nešto kroz cijelu godinu. Ne treba svaki tjedan kao ljeti, neka bude svaka dva tjedna ili jednom mjesečno, samo da bude, kaže njen suprug Klaudio Marinić. Svi za stolom kimaju glavom u znak potvrde. Ovo je za sve nas vrijedna priča, tu penzići žive svoje najljepše emocije.
- Kada čuješ ovu muziku i ti osjetiš tu emociju koju ti prenose, i plesači i bend. Bez obzira na godine, to je filing koji rijetko kad više osjetiš, kaže nam u hodu konobarica Nika Diković. S bratom Davidom i ostalim osobljem caffe bara Circolo 17 ulažu krajnji napor da svi na terasi dobiju na vrijeme nužno osvježenje. Žega je neizdrživa!
Ostaje se do kraja
Nakon 15. srpnja obično stižu i stari Puležani koji su davno iselili u Australiju, Švedsku, Kanadu... Njima je Circolo direktna poveznica s onom nekadašnjom Pulom koje više nema. Specijalno se urede i plešu kao da su opet u 1960-ima i 1970-ima. I ostaju zadnji, do zatvaranja u ponoć.
Dok slušamo priče pune nostalgija, u oko nam upada par koji ne propušta niti jedan ples. Ne posustaju još od početka večeri. Gospođa u šarenoj haljini svojom bi energijom i pokretima posramila i 40, 50 godina mlađe djevojke.
- Vruće? Da vruće je, ali kad čovjek voli plesati ništa nam ne smeta, odgovara Marta Bošnjak. Njen suprug Ivica kaže da je ona glavna, dok on samo prati njen ritam. Marta pleše kao da joj je 20!
Ipak, naglo prekida ples kao da se nešto dogodilo. Što je?!
- Moramo trčati na autobus! Pobjeći će nam!
Za večeras je bilo dosta. Vidimo se na plesu sljedećeg četvrtka!
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
