sinonim pulskog trčanja
Istrčao 100 maratona i pola Pule navukao na trčanje: Ozrenu Rnjaku nagrada za vrhunsko postignuće u sportu
(Snimio Milivoj Mijošek)
Pulska je atletika prepuna velikana koji su u njoj ostavili neizbrisiv trag. No, malo je takvih istinskih zaljubljenika u "kraljicu sportova" koji su praktički cijeli život posvetili tom sportu i pritom trčanjem "zarazili" tako veliki broj ljudi kao što je to slučaj s Ozrenom Rnjakom.
Legendarni pulski maratonac, koji se zaustavio na okrugloj brojci od 100 istrčanih maratona, za svoj je doprinos od strane Sportskog saveza Pule nagrađen za ostvarena vrhunska dostignuća u razvoju pulskog sporta.
- Ukupno sam istrčao točno 100 maratona, zadnji mi je bio 2018. godine Plitvički maraton. To mi je omiljeni maraton iz više razloga pa sam zato baš njega izabrao za svoj 99. i 100. maraton. S ponosom mogu istaknuti da sam u oba slučaja bio na naslovnici Glasa Istre.
Prvi puta jer mi je legendarna portugalska maratonka Rosa Mota, olimpijska pobjednica iz Seula 1988. godine, tada na Plitvicama čestitala na istrčanom 99. maratonu i ta se slika našla na naslovnici - rekao je Rnjak, koji je, što je posebno zanimljivo, počeo s nogometom.
- Počeo sam s deset godina igrati nogomet za NK Velebit Benkovac, a kasnije kad sam se vratio iz Rijeke u Pulu, počeo sam igrati nogomet za Uljanik kao junior. Kad sam potom prešao u seniore, trenirao me Berislav Mićula Poldrugovac.
I baš mi je on rekao "ti si Ozrene rođen za trkača, nisi ti za nogomet". U nogometu sam igrao halfa, a najviše mi je u sjećanju ostao nastup u finalu juniorskog kupa u kojem smo dobili Marčanu s 5:2, a ja sam postigao hat-trick poznatom golmanu Tapu Radoloviću.
Nogomet, pa atletika
Atletski put započeo je još s deset godina u Zadru.
- U Zadru sam krenuo u atletiku i trener mi je bio Pero Korica, ujedno i moj profesor u školi. U Rijeci sam trčao za Kvarner, a treneri su mi bili Radovan Lešenko i Luciano Sušanj. Trčao sam na 5 i 10 kilometara te polumaraton i maraton. Najveći uspjesi iz tog razdoblja bile su mi dvije pobjede na ultramaratonu Zagreb - Čazma (62 km).
Slavio sam 1983. i 1985. godine. Te 1983. pobijedio sam Dušana Mravlja koji je godinu prije slavio na toj utrci i tada se počelo pričati o meni u Hrvatskoj. Tijekom treniranja u Rijeci istaknuo bih i to što sam 1982. godine bio prvak Hrvatske u maratonu (Kumrovec - Gornja Stubica).
Povratkom u Pulu, počeo je trčati za Atletski klub Istra.
- S ponosom mogu istaknuti da mi je nakon Sušnja, tada trener bio još jedan velikan, Milovan Savić. U dresu Istre ostvario sam nekoliko velikih uspjeha, a posebno ističem što sam 1992. godine postao prvi prvak (samostalne) Hrvatske u maratonu. Trčali smo tada od Stubičkih toplica do Marije Bistrice i nazad, a ja sam tih 42 kilometara istrčao za 2:33.13 sati - dodao je Rnjak.
Maratoni su mu obilježili život. Među "Rnjakovih sto" ističe ih se nekoliko.
- Njujorški maraton istrčao sam čak 11 puta, a najbolji rezultat mi je 2:42.53 sata i to je i dalje najbolji rezultat hrvatskih trkača. Potom sam osam puta trčao u Veneciji, gdje sam ostvario svoj najbolji rezultat u maratonu koji iznosi 2:30.56 sata.
Od poznatijih maratona po dva sam puta istrčao maratone u Rimu i Berlinu, a jednom Zurich, dok sam Plitvice, Zagreb, Ljubljanu, Beograd i Split istrčao bezbroj puta. Bostonski maraton nisam istrčao jer sam baš tada bio ozljeđen.
Dan Uljanika
Osim nastupa na maratonima diljem svijeta, Rnjak je bio prepoznatljiv i po tome što nikad nije propustio domaću utrku za Dan Uljanika.
- Nastupio sam na svih 36 službenih utrka za Dan Uljanika. Nakon 36. je brodogradilište nestalo pa se ugasila i utrka. Ipak, poslije smo još tri godine mi iz DSR Uljanik organizirali trku po Uljaniku, čak i za vrijeme korone. S ponosom mogu istaknuti da smo utrku za Dan Uljanika osvojili i ja i sin Ivan.
Ja sam bio pobjednik 5. izdanja, a Ivan je pobijedio na 34. izdanju. Ivana je u to vrijeme trenirao nezaboravni Milan Miki Vitasović i radeći s njim postigao je osobne rekorde u maratonu (2:48) i polumaratonu. S Vitasovićem sam svojevremeno i ja surađivao, jedno sam vrijeme radio dio treninga s Predragom Melnjakom.
Rnjak je bio predsjednik DSR Uljanik Maratona od 2012. do 2024. godine, kad je palicu predao Ivanu Miloševu i u tom je razdoblju "navukao" pola Pule na trčanje.
- Doista, puno ih je počelo trčati. Posebno pamtim kad je 2003. godine u Uljaniku stradao Antonio Cukon, a njegov otac Miljenko koji je često igrao tenis na Bunarini je pričajući sa mnom počeo i trčati. Zaljubio se u trčanje i kasnije je istrčao svih šest najvećih svjetskih maratona, Boston, New York, London, Tokio, Berlin i Chicago.
O ljubavi Rnjaka prema trčanju ipak se najviše moglo spoznati nakon teške ozljede koju je zadobio u prometnoj nesreći.
Prometna nesreća
- Bilo je to u svibnju 2005. godine, slomio sam bedrenu kost. Trčao sam polumaraton u Sisku i bio prvi u svojoj kategoriji, a po povratku iz Siska imao sam prometnu nesreću na Ipsilonu kod skretanja za Žminj. Zabio sam se u branik na sredini.
Pokojni doktor Vilijam Bilić me operirao i rekao da ću još puno maratona istrčati, a dotad sam ih bio istčao 63. Toliko sam se dobro oporavio da sam te iste 2005. godine išao u New York i prvih 21 kilometara trčkarao, a drugih 21 km hodao i svejedno došao do cilja u zadanom vremenu, za 6 sati i 57 minuta.
Te sam godine bio i na Danu Uljanika, prohodao sam stazu sa Srećkom Peteršićem da ne prekinem niz nastupa. A već iduće, 2006. godine sam trčao 3:13 sati na maratonu u New Yorku, iako su mi prijateji i sponzori, braća Nenad i Obrad Janković, rekli da neću istrčati ispod četiri sata.
Posebna priča su Ozren i njegove masline. Posadio ih je...
- Točno 42, koliko imam i godina radnog staža. U vrijeme dok sam radio na teniskim terenima na Bunarini, zahvaljujući Goranu Vrbancu, Alessiju Biletiću i Kazimiru Pavletiću, pitao sam Pavletića mogu li ispod teniskih terena saditi masline. Odobrio mi je i posadio sam ih 39.
Potom, kako sam zadnjih 17 mjeseci s Bunarine prešao raditi u carinsku zonu, posadio sam tamo još tri masline jer mi je bila velika želja da ih posadim točno onoliko koliko imam godina radnog staža. Sad uživam u mirovini, a najveće zadovoljstvo mi je što sam postao dida pa slobodno vrijeme provodim s Rokom, ili u svom vrtu - zaključio je friški penzioner Ozren Rnjak.
Životni put
Ozren Rnjak rođen je 2. veljače 1960. godine u Sarajevu.
- Tamo sam se samo rodio i odmah sam otišao te sam do 15. godine živio s djedom i bakom u Bukoviću kod Benkovca. Potom sam otišao u Zadar na godinu dana, pa sam 1976. preselio u Pulu. Tri godine kasnije sam otišao u vojsku u Zagrebu, a potom sam od 1980. do 1986. radio u Robnoj kući Ri u Rijeci kao prodavač sportske opreme. Na poziv Radovana Kirina sam se 1986. vratio u Pulu i zaposlio se kao ekonom - domar na SRC Uljanik.
Do 1993. sam trčao i radio za AK Istra, potom sam ostao bez posla te samo od 1993. do 1997. radio u Italiji, a 1997. sam se zaposlio na teniskim terenima Uljanika na Bunarini. U penziju sam otišao točno na 65. rođendan kad sam navršio 42 godine radnog staža (2025), a zadnjih sam 13 godina radio u Lučkoj upravi - iznio je svoj životni put Rnjak.
Trči cijela familja
Ozren je trčanjem zarazio cijelu familiju. Trčali su s njim žena Dijana, sin Ivan, a sad se to društvo dodatno proširilo.
- Supruga Dijana je u mladosti trčala na 800 metara, ali da, sa mnom je počela trčati na duge pruge. Nas troje smo zajedno istrčali Njujorški maraton 2009. No, najviše sam ponosan na to što smo Dijana, Ivan i ja na Plitvičkom maratonu redom osvajali treće, drugo i prvo mjesto u obiteljskom maratonu.
To mi je poseban uspjeh i zato volim Plitvice. Tamo sam uvijek išao trčati i uvijek ću ići. Sad ću 7. lipnja tamo pratiti sina Ivana, njegovu suprugu Marinu i osmomjesečnog unuka Roka te psa Šumija (nazvanog po Michaelu Schumacheru), trčat ćemo na 5 km.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
