FOTO / S legendarnim čuvarom kupališta Stoja obišli smo kultno kupalište gdje su nedavno počeli radovi renovacije

Ovih smo dana obišli kultno kupalište Stoja, koje je nakon dugog niza godina konačno dočekalo svoju renovaciju. U projektu vrijednom 4,7 milijuna eura, u roku od 18 mjeseci trebao bi mu, budući da je zaštićeno kao kulturno dobro, biti vraćen sjaj iz 1936. godine, kada je predstavljeno kao remek djelo arhitekta Enrica Trolisa.

Na terenu su pomaci vidljivi: uklonjena su vrata svih kabina i počišćena njihova unutrašnjost (vlasnici su na vrijeme upozoreni da dođu po stvari, ali većina njih se na taj poziv oglušila), iskopan je širok kanal za kanalizaciju, razrovana većina rive. No, prilikom obilaska terena, ne stječemo dojam da se i dalje radi punom parom. Prošlog ponedjeljka ujutro ovdje smo sreli tek jednog geodeta, u utorak trojicu radnika koji su došli tek oko podne.

U planu da se građani i ovo ljeto ovdje kupaju

Premda je zadovoljan što su radovi konačno krenuli, kao i time što će se rekonstrukcijom zadržati autentičnost kupališta, legendarni Vladimir Načinović, poznatiji kao Miro, kaže nam da je nakon onog prvog, efikasnog radnog vala došlo do određenog zastoja. Miro je danas jedini ovdašnji žitelj, a neko je vrijeme ovdje i sam imao koncesiju. Stalno nešto popravlja ili održava, te je općenito najzaslužniji za to da se kupalište već odavno nije urušilo. Dok razgovaramo na talijanskom dijalektu, karakterističnom za ovo gradsko kupalište, govori nam da tijekom vikenda ovdje nije vidio nikog, no iera nisun. U ponedjeljak je, kaže, i on sreo samo spomenutog geodeta, u utorak su radnici došli u podne i otišli oko 16 sati, dok je u kišnu srijedu ujutro ovdje vladala pustoš.

- Šteta je da se ne radi punom parom kao na početku. U jednom im se trenutku razbila hidraulična pumpa na rovokopaču i morali su se fermati. Nije mi baš jasno kakav je to način rada, čini mi se malo neozbiljno, jer nije da nema drugih stvari za raditi, kaže i ističe da bi se mogla barem odnijeti na deponij drvenarija, brojne crne vreće smeća i čitava baja puna ležaljki, suncobrana i svakakvih ljetnih rekvizita.

Više o tome telefonski smo kasnije upitali Mateu Mičetić, voditeljicu građevinskih radova, koja nam je ponudila malo drugačiju perspektivu.

Iz kabina su izbačene stvari po koje vlasnici nisu došli (Snimio Milivoj Mijošek)

- U ponedjeljak smo prevozili mehanizaciju i neke alate, i zbog toga se na terenu nisu vidjeli ljudi. U srijedu su nam stigli kontejneri koji će tu biti najdulje do petka, pa ćemo do tad ukloniti nagomilani otpad. Paralelno nastavljamo i s rušenjem stare rive te iskopom kanala za fekalnu kanalizaciju, a nakon toga započinjemo postavljanje vanjskih instalacija vode i struje. Daljnji planovi uključuju renovaciju objekta koji će postati ugostiteljski objekt te obnova svlačionica, što planiramo dovršiti do lipnja kako bi građani i ovog ljeta mogli koristiti plažu, kazala nam je Mičetić.

Zajedno s Mirom oprezno obilazimo razrovanu rivu, koja trenutno izgleda kao da ju je netko bombardirao. Uvijek raspričan, objašnjava nam da je jedan dio nje, kao i dio kabina, nastao tek nakon službenog otvaranja kupališta: sta parte qua i la ga fata pena dopo, nel ‘38, no prima! Baš u tom trenutku s mora nam prilazi batana, a ribar koji upravlja pentom također želi znati zašto su radovi stali. "Miroo, perchè no i fa niente?" dere mu se, na što Miro samo sliježe ramenima.

Vladimir Miro Načinović na razrovanoj plaži (Snimio Roberto Rauch)

Dok hodamo prema molu, govorim mu da sam u projekciji renoviranog kupališta vidio bijele ležaljke i suncobrane. Premda još nigdje nije istaknuto da bi se one mogle iznajmljivati, zanima me njegovo mišljenje o tome.

- Po meni to neće ići. Dok sam imao koncesiju nisam se uopće htio time baviti jer sam i tad smatrao da uopće ne bi bilo profitabilno. Oni koji žele ležaljke ili suncobrane nose ih sa sobom ili ih drže u kabini. Treba uzeti u obzir da je ovo gradsko kupalište, i to bi trebalo i ostati. Domaći ljudi sigurno neće svaki dan plaćati najam ležaljke. A time će se i oduzeti mjesto drugima. Doći ćemo do onih situacija kada ljudi preko noći puštaju šugaman kako bi si rezervirali mjesto, kaže Miro.

Za kafić koji će se ovdje otvoriti napominje da treba pripaziti na cijene.

- Mislim da će kafić dobro raditi, ali cijene bi trebale biti korektne, a ne pretjerane. Ljudi na kupalište ne dolaze na godišnji odmor, noseći sa sobom ušteđevinu. Oni su tu svaki dan, neki od njih od svibnja pa sve do listopada. Jedan Mario će htjeti popiti biru, njegova žena kafe, djeca će htjeti sladoled. I tako svaki dan. To će si moći priuštiti jedino ako cijene ne budu pretjerane, kaže.

Dok šećemo molom Miro ima nekoliko savjeta za izvođače. Primjedbe ima za škale, što one kojima se izlazi na plažu, što one kojima se ljudi iz mora penju na mol. Kaže da su previsoke i prestrme, da je nekim osobama – trudnicama, osobama u starijoj životnoj dobi ili onima smanjene pokretljivosti – to nimalo ugodan, a ponekad i nemoguć zadatak. Za trampolin veli da je nepotrebno preširok i da je izvorno bio gotovo duplo uži, pa u šali dodaje da to nije autocesta, no xe un’autopista con due corsie: nema potrebe za širinom jer je protok ljudi ovdje jednosmjeran – odlazi se gore i skače se u more.

Mocenni mu obećao Ninijevu bistu

Da ne bi sve bila samo kritika, Mira veseli pogled na gornju terasu. Njom je sasvim zadovoljan, kaže da su je rekonstruirali baš onako kako je trebalo, da je onakva kakva je nekad bila. Ne bi, kaže, bilo loše da se i ona osposobi za ovu sezonu, budući da treba dodati još samo ogradu. Gore vidimo i jedan od murala pulskog ilustratora Vedrana Štimca, scenu iz kultnog Pulp Fictiona. Ipak, najviše se ističe onaj posvećen Niniju, Mirinom ocu koji je ovdje kao spasilac proveo većinu svog života. Što će biti s njima, pitam ga, a Miro mi poručuje da će biti uklonjeni. Nije mu žao: Štimac mu je, kaže, obećao novi mural za Ninija, a slavni pulski kipar Gulatiero Mocenni čak i njegovu bistu.

Vladimir Miro Načinović (Snimio Roberto Rauch)

Nakon odrađene ture vraćamo se do Mirove kuće, na samom ulazu u kupalište. Dva stabla ladonje pored puta sada su označene narančastim znakom X. Rušit će ih kako bi se ovdje napravila nova cesta. Odmah nakon ulaza, auti će skretati udesno i tako stizati do parkinga. Nestat će komad zelene livade ispred njegove kuće, gdje svoje vrijeme sad provode stari hrvatski ovčar Fritz, mačka Sofija i Pepa, pripitomljena svraka koja mu često sleti na rame ili glavu i počne mu kljucati šiltericu. Tu su i tzv. vjetrova zvonca, limene viseće cjevčice koje na vjetru stvaraju već poznatu melodiju za svakog tko ovuda prođe. Ni nestanak livade mu, kaže, ne smeta.

- Ja se lako pomirim s onim stvarima koje jednostavno moraju tako biti. Smeta mi ono što se moglo ili može bolje – nije me puno briga što će ovdje doći cesta, ali zna me, recimo, izluditi kada noću pokušavam zaspati i čujem da na moru kakva barka udara o bovu. Questo me fa diventar mato. Što se tiče ceste, barem će auti ići sporije jer će morati skrenuti. Sada se po ovoj ravnici od 50 metara znaju zaletjeti kao da su na autocesti. Bit će sigurnije, kaže dok se sklanjamo unutra kako bi se malo ugrijali, pa Miro u šporet na drva ubacuje poveću cjepanicu. Neobavezno razgovaramo, bez diktafona, i prisjećamo se prošlosti kupališta. Iskreno ga pitam misli li da će sve biti kao nekad, da će Stoja ostati gradsko kupalište. Po tom je pitanju optimističan, kaže da obale ima dovoljno za svakog.

- Samo Stoja ima četiri uvale. Da po obali staviš jednog čovjeka svakih deset metara, opet bi bilo mjesta za svih, kaže Miro. A neke su stvari, dodaje, jednostavno podložne promjeni:

- Ne možemo mi forsirati nešto, vremena idu dalje i ljudi mijenjaju navike. Netko bude nostalgičan na prošlost, ali ne možemo zahtijevati da sve bude kako je bilo. Ostavimo ljudima i navikama da vidimo kako će se to odvijati.

Umiranje talijanskog dijalekta

Kad smo već kod neumitnih promjena, za kraj ga pitam je li mu žao što se, kako općenito u Puli tako i na kupalištu, sve manje čuje talijanski dijalekt.

- Žao mi je što se to događa, ali to je tako. Neki Istrijan će se oženiti za ženu koja nije odavde, ili će se Istrijanka udati za nekog tko se preselio u Pulu. I onda se u miješanom braku ne održava toliko taj autohtoni, puležanski jezik. To je nešto što jednostavno dolazi s prolaskom vremena. Čitava planeta tako funkcionira, ljudi migriraju, navike se mijenjaju, tako da nije tu nešto novo.

Rijetko je mjesto koje ostaje etnički i jezično čisto, zaključuje Miro, i uskoro me ispraća sve do kružnog toka i autobusne stanice. Gledam ga kako se vraća u svoje voljeno kupalište, gdje je proveo čitav svoj život i kojem će, nadam se, uskoro biti vraćen onaj stari sjaj.