Lijepo je u ove zimske dane prošetati pulskim ulicama i zastati uz neku građevinu, uz neki portun, neko dvorište, stablo, zastati na nekom od mjesta naše memorije i prisjetiti se vremena koja su iza nas. No, još je ljepše susresti osobe koje nam znače poveznicu s tim mjestima, s nekim prošlim vremenima i događajima, koji nas prisjećaju na onu nekadašnju, u vremenskim i drugim mijenama zauvijek nestalu Pulu. Možda ih se više ne može susresti na zauvijek zagubljenom gradskom điru od Giardina, Circola pa do Gorice ili Vjesnika, ali ipak, još ih se može susresti na onim mjestima na kojima se može pronaći mir od turističke vreve i šušura grada.

Iako je pandemijsko vrijeme učinilo svoje, kat na pulskom mrkatu jedno je od tih mjesta, rijetkih preostalih oaza one nekadašnje Pule. Kao Pula u malom, u istom vidokrugu tu su bivši uljanikovci, bivši direktori i funkcionari, poneki ostarjeli udbaš i bivši partijski čelnik, već ostarjela vojna lica… u svojim povjerljivim i pomalo prigušenim razgovorima o nekim prošlim, za njih boljim vremenima. Uvijek je najživlje i najbučnije šaroliko društvo sportaša, bivših nogometaša, boksača, njihovih navijača natiskanih oko šanka na strani prema mrkatu.

Tu već godinama, dolaskom ljetnih dana, ne samo zbog pokojeg bićerina ili deca vina viška, društvo bude još veselije i bučnije nego u drugim danima. Čiveta je doša, el xe riva', el xe torna', brzo se pročuje mrkatom.

Baš kao što književnik Milan Rakovac u svojem romanu o pulskom poraću "Riva i druxi" opisuje dolazak iz New Yorka jednog od junaka toga vremena, "Kada se pojavio, netko je vidio ogromnu srebrnastu limuzinu, deset godina kasnije, već na Punti kako plazi lijeno prema Areni nastalo je slavlje, bilo je ljeto", tako se i društvo oko šanka na katu mrkata s prvim ljetnim danima veseli ponovnom povratku junaka iz njihovih mlađih dana.

Jer, već desetljećima, još tamo od ranih sedamdesetih, početkom ljeta u grad svoje mladosti iz daleke Philadelphie dolazi Bruno Radolović, Puležanima poznatiji kao Čiveta. Zadovoljstvo je bilo biti u njegovom društvu, još tamo one godine prije korone, sresti ga na tribini Drosine, s nekoliko rundi proslaviti kod Benđe jednu od rijetkih Istrinih pobjeda i s veselim društvom nastaviti u njegovoj lišjeri u Teslinoj.

Po tko zna koji put, u društvu svojih prijatelja iz djetinjstva, pričao je Čiveta o svom životu. O tome kako je početkom pedesetih, još kao dijete, s roditeljima, bratom i sestrama doselio iz Marčane i nastanio se tu, drio la 'Rena, u prizemnu kućicu u Teslinoj ulici. Otac Ljubo se zaposlio kao radnik u Uljaniku, jedna plaća, a njih sedmero. Unatoč mižeriji, Čiveta se rado sjeća ranog djetinjstva provedenog po tada pustim livadama i šumarcima obližnjeg Kaštanjera.

Postao je pravi majstor u lovu na grdeline koje je lovio na višćo i bakete, ljepilo koje je spravljao od bobica biske i time mazao štapove na koje ih je zviždanjem mamio. Grdeline je prodavao susjedima, a zarađen novac trošio je na ulaznice za kino, jer opčinjen westernima, nije propuštao ni jedan od filmova koji su se prikazivali u četiri pulska kina. Sjeća se da je upravo zbog grdelina dobio od oca prve teže batine. Naime, novca za kino je nestalo, a susjeda Antonia je pošto-poto poželjela imati grdelina, a kao za nesreću, baš tih dana grdelini se nisu lovili. S najboljim prijateljem Gianijem Samuelle, kojeg se pulski ljubitelji nogometa sjećaju kao nogometaša Staklara, dosjetio se da ulove vrapca, vodenim bojama oboje ga šareno i prodaju susjedi kao grdelina. Zadovoljstvo urađenim poslom trajalo je koliko su trajale šarene boje na vrapcu i dok razočarana i uvrijeđena susjeda Antonia s pokislim vrapcem u rukama nije došla kod oca zatražiti povrat svojega novca.

Čiveta u dresu West Philadelphije

Argentinski nogometaš Ruben Navaro u dresu Spartansa

Podno Tesline nalazi se nekadašnji kamenolom koji stariji Puležani znaju kao Cava Malusa, gdje su se do prije nekog vremena nalazile derutne nastambe u kojima su živjeli pulski beskućnici. Na toj zaravni, koja je služila kao nogometno igralište, mladi je Bruno, bosonog trčeći za loptom, provodio najviše vremena. Upravo mu je tu tijekom jedne od brojnih utakmica, nakon žustre međusobne borbe za loptu, onako ljutitom i zajapurenom, tada jači i stariji Matija Rojnić, Puležanima poznatiji kao Mate Karate, odbrusio: "Cos'ti me guardi con quei occi di gatto. Come una civeta!" I od tada ga prati nadimak Čiveta (tal. sova).

Povezane vijesti

• NA TRŽNICI, KOJA NIJE U CENTRU GRADA, ALI JE SRCE KVARTA, ISPIJA SE KAVA I RAZGLABA O SVAKODNEVICI Šjor Gamba: Za giht ti rabi totan, a ne kalamari
• Ćakule u autobusu
• "Pogledajte po kafićima, svi su puni, a ljudi štede na voću i povrću"