Na jučerašnji dan prije točno devet mjeseci Europska komisija odobrila je Republici Hrvatskoj da Uljaniku izda državno jamstvo za zajam od 96 milijuna eura. Tim je činom u zadnji tren omogućila izbjegavanje štrajka koji, zbog kašnjenja s isplatom plaća za prosinac, tih dana samo što nije bio buknuo u pulskom brodogradilištu.

Bila je to reakcija na SOS koji je državi uputila Uprava Uljanika, bolno svjesna činjenice da je rupa u financijama kompanije toliko duboka da bez pomoći izvana više nemaju ni minimum izgleda iz nje se vlastitim snagama iščupati. Toliko duboka da taj siječanjski kredit nije značio niti je mogao u potpunosti riješiti problemu u koje je Uljanik zapao, ali je definitivno trebao biti prvi korak na tom putu. Konkretno, cilj mjere i tog kredita bila je da Uljaniku omogući šest mjeseci života. Ili, još konkretnije, taj novac trebao je poslužiti isključivo za pokrivanje hitnih potreba za likvidnošću za vrijeme izrade plana restrukturiranja.

Međutim, šest mjeseci je prošlo, a stvar se, što se tiče programa restrukturiranja, nije mrdnula s mrtve točke. Nakon što je potrošen i zadnji novčić od tog kredita, te kratkog vremena u kojem se glava iznad vode držala prodajom imovine, Končarovom pozajmicom i oslobađanjem novčanog depozita koji je HPB držao kao osiguranje aktivnih kredita, Uljanik je nakon 22. listopada financijski ponovno tamo gdje je bio prije 22. siječnja, odnosno nigdje. Novca nema, a radnici su u štrajku.

Proteklih devet mjeseci polemiziralo se o svemu. O uzrocima, o posljedicama, teorijama zavjere, daljoj i bližoj povijesti, političkoj i moralnoj odgovornosti, činjenicama i spinovima. Analizirala se kriza, tražili krivci i bježalo od odgovornosti i polako iscrpljivala javnost. Međutim, jedina odluka koja je za budućnost Uljanika doista važna, ona o programu koji bi uz blagoslov Europske komisije odvela brodogradilište prema restrukturiranju, do danas nije donesena. I ne samo da nije donesena, nego se prema svemu sudeći ni devet mjeseci od početka tog procesa ključni sudionici ne mogu čak ni dogovoriti oko nekih najvažnijih načela i pretpostavki za realizaciju tog programa.

Ako već postoji jedan zajednički cilj, a to je barem deklarativno u nastupima svih aktera bio opstanak brodogradnje i spašavanje Uljanika, onda je zadnji trenutak da se sve želje i planovi stave u realne okvire, jer se već sutra vjerojatno neće više imati što spašavati. Nulta točka na tom putu je program restrukturiranja. Ukoliko se svi ne usuglase i ne stanu iza programa restrukturiranja te on na kraju ne bude usvojen, Uljanika sasvim izvjesno sutra neće biti. Dakle, vrijeme je za svojevrstan konzorcij za budućnost Uljanika, koji bi uključivao i radnike i državu i strateškog partnera i lokalnu zajednicu, ali i kooperante, naručitelje brodova i pojedine mirovinske fondove koji su već pokazali mogući interes za uključivanje u priču. Zajedničkim nastupom svih tih „orkestara“ možda bi se konačno došlo do „glazbe“ koja bi davala nadu da Uljanik ipak ima nekakvu budućnost.

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961