Piše Robert Matteoni
Regionalni derbi čini dobro nogometu dok je nogometno verziran
Prije 43 godine na mjestu travnate površine iza sjeverne tribine stadiona Aldo Drosina, bio je restoran i tombola. Došao sam kao svakog dana na kratki brifing Istrine situacije i medijske najave. Igrao je tada pulski klub u Hrvatskoj ligi, a na njegovoj klupi sjedio je Josip Skoblar. Nekadašnja (1971.) Zlatna kopačka, najefikasniji strijelac Europe i francuske lige, postao je trener Istre nakon što je prethodno vodio riječki Orijent. Josip Skoblar bio je veliki nogometaš internacionalne dimenzije. U Marseilleu je postao legenda još za vrijeme igračke karijere, a koliko je njegova snaga i karizma i danas, 55 godina kasnije, jaka dovoljno govori da je sa Zadrom uspostavljena zračna linija sa tim francuskim gradom. Skoblarova karijera bila je poticaj tom aranžmanu. Njegov dolazak u Pulu bila je velika stvar za Istru i njenu promociju. Skoblar je imao auru posebnog tipa, igrači su ga gledali s divljenjem, a kada je na jednom od prvih treninga demonstrirao fantastičan centaršut rabonom, moglo se samo čuti uzdahe. Takvi velikani jesu velikani jer drugačije udaraju loptu, i koliko god se trudili do oponašati, nikad neće biti tako kvalitetno i izgledati dojmljivo kao kada oni to rade. Slično kao i dodavanje "vanjskom" koje je postalo trade mark Luke Modrića. Dva velika igrača iz zadarskog okruženja. Skoblar iz Privlake, Modrić iz Zatona Obrovačkog. Pored niza drugih važnih nogometaša hrvatske povijesti, samo ovi nedavni (Vrsaljko, Livaković, Subašić, Erlić, prije i Pršo, dovoljno ukazuju na snagu bazena, ali eto događa se da zadarski nogomet živi na marginama amaterizma, u četvrtom rangu. Te sezone 1982/83, sa Skoblarom na klupi, Istra je teško živjela borbu za ostanak u ligi. I kad sam pristupio Skoblaru u ondašnjem restoranu, a volio je sjediti pored kamina, umjesto pozdrava široko se nasmijao. U njegovom slučaju, kao tipa koji je često ozbiljan, prgave naravi, taj osmijeh dao je naslutiti da se nešto događa. "Nisi čuo?", uzvratio je na pitanje što je novo. I tako mi je odmah otkrio "zvala me Rijeka!". Bio je to odgovor koji je vrlo slikovito značio i "odlazim već sutra". Rijeka je imala tada probleme u prvoligaškom prvenstvu. Trener je bio Marijan Brnčić, još jedna legenda, kojem rezultati nisu išli od ruke. S Kantride su zvali Skoblara i, naravno, on je odmah prihvatio. Pokazalo se da je to prijelomni trenutak za sve. Skoblar je preuzeo Rijeku i napravio vrlo uspješne rezultate. Istru je nakon njega preuzeo asistent mu Sergio Scorija, koji je bio najzaslužniji što je momčad u finišu sezone uspjela ostvariti ostanak u trećem rangu ondašnje države. Skoblar se za Istru pokazao dobrim ponajviše zato što je svojim autoritetom i karizmom potaknuo gradske i sportske čelnike da ulože nešto novaca u adaptaciju centralne tribine i svlačionica. Tada je, naime, prvi puta saniran krov starog Zapada (izgrađen 50 godina prije), iz kojeg su šipke armiranog dijela zlokobno djelovale nakon otpadanja betona. Uz to su zazidani "prozori" iza zadnjeg reda. Unutar tribine uređene su svlačionice, sanitarije, mali bazen za opuštanje mišića i terapije, ekonomat, grijanje. Dakle, "win-win" situacija za trenere, klubove i objekte. Rijeka tada nije zvala u klub, nego direktno Skoblara, računajući da je logično kako će odmah doći iz Treće u Prvu ligu. Kad sam jednom Skoblaru kazao da to možda nije u redu čisto u kontekstu odnosa, nije se slagao. Nitko nije to ni apostrofirao jer se smatralo da je to "logično". Kao što je pred raspad bivše lige Rijeka dogovorila prijelaz Elvisa Scorije i Ivana Kurtovića te se nisu javili Puležanima jer je "logično da će mladi igrači ići u Prvu ligu". Naravno da je logično, ali ipak je bio red da se obavijesti Istru. Kad je iz Pule stigla negativan odgovor da se u Rijeku pošalju "papiri" onda je tadašnji direktor Malinović nazvao i svašta izgovorio u telefon. Kao želi se oštetiti mlade dečke i njihovu karijeru. Problem je bio u tisuću maraka koliko je Istra po pitanju nadoknade za razvoj trebala dobiti od kluba koji te mlade amatere odvodi u profesionalizam. Takvi detalji su, vjerojatno, doprinosili da bude manjih i čestih zategnutih odnosa na relaciji dva kluba. Klasična priča kako se veći nameće manjem, reklo bi se prirodni zakonici hranidbenog lanca. Vjerojatno i zato kada su bili bolji u nekom međusobnom ogledu u manjem klubu, Istri su to ponosno isticali. Kao onomad, kada sam kao devetogodišnjak prvi puta gledao uživo derbi na starom stadionu, na otvorenju drugoligaške sezone (1971/72), a pet tisuća gledatelja slavilo pogodak iz slobodnjaka Nanda Gherghete za minimalnu pobjedu. Koju godinu kasnije će Rijeka napredovati u Prvu jugoslavensku ligu, a Istra će pasti u treći i četvrti rang. Prvu utakmicu koju sam u prvoligaškoj zbilji bivše Jugoslavije pogledao uživo bila je upravo na Kantridi. I u toj prilici sam jedino vidio uživo kako igra Josip Skoblar, tada lijevo krilo Rijeke. Protiv Vardara, u hladnoj večeri jake bure, bilo je na kraju 0-0. Jedan od aktera te utakmice, Tihomir Silić, uskoro će prijeći u redove Istre, kao što je i Skoblar, eto bio trenerom istog kluba. U Rijeci je niz igrača iz našeg okruženja iskoračila nogometno, od Cukona preko Poldrugovca, pa Radmanovića, Bubića, do Scorije, Kurtovića, Budicina, Iveše i drugih.
