PIŠE DUBRAVKO GRAKALIĆ
Istra radi, Zagreb odlučuje
Svašta se ovih dana moglo čuti na temu Uljanika, 3. maja, pa i drugih hrvatskih brodogradilišta kojima ne cvjetaju ruže. Uz ozbiljne ekonomske analize i računice, uživali smo u uobičajenom političkom folkloru, u starim obračunima u kojima je kriza Uljanika trebala poslužiti kao novi argument protiv IDS-a, HDZ-a, Vlade ili pojedinih ministara. Nerijetki su u štrajku i na prosvjedima tražili nemoguće samo kako bi dobili svojih pet minuta medijske pažnje. Zapaženi su bili i stari asovi – od Brune Langera do Damira Kajina – koji su ponovili sve što imaju za reći na račun vladajućih garnitura u Istri.Ali, kad se dim raščistio i nakon što su plaće stigle razljućenim radnicima Uljanika koji su morali shvatiti da ih vlastito radničko dioničarstvo ne štiti od tegoba praznih džepova, ostali su jednaki problemi kao i prije sve te kakofonije interesa i igre zabluda. Uljanik će zajamčeno plaćati svoje radnike još samo za kolovoz, a poslije – kako to dopuste Bruxelles i Zagreb. O njegovoj sudbini – bez obzira na to što uprava i zaposlenici drže 47 posto dionica – odlučivat će se daleko od Pule i Rijeke. Plan restrukturiranja kompanije koji obuhvaća ulaganje Danka Končara i značajnu financijsku ulogu države na odluci je u Bruxellesu dok Vlada preko medija poručuje kako iza njega, zapravo, ne stoji, i lansira spinove o ulagaču iz Ukrajine.
