Svašta se ovih dana moglo čuti na temu Uljanika, 3. maja, pa i drugih hrvatskih brodogradilišta kojima ne cvjetaju ruže. Uz ozbiljne ekonomske analize i računice, uživali smo u uobičajenom političkom folkloru, u starim obračunima u kojima je kriza Uljanika trebala poslužiti kao novi argument protiv IDS-a, HDZ-a, Vlade ili pojedinih ministara. Nerijetki su u štrajku i na prosvjedima tražili nemoguće samo kako bi dobili svojih pet minuta medijske pažnje. Zapaženi su bili i stari asovi – od Brune Langera do Damira Kajina – koji su ponovili sve što imaju za reći na račun vladajućih garnitura u Istri.Ali, kad se dim raščistio i nakon što su plaće stigle razljućenim radnicima Uljanika koji su morali shvatiti da ih vlastito radničko dioničarstvo ne štiti od tegoba praznih džepova, ostali su jednaki problemi kao i prije sve te kakofonije interesa i igre zabluda. Uljanik će zajamčeno plaćati svoje radnike još samo za kolovoz, a poslije – kako to dopuste Bruxelles i Zagreb. O njegovoj sudbini – bez obzira na to što uprava i zaposlenici drže 47 posto dionica – odlučivat će se daleko od Pule i Rijeke. Plan restrukturiranja kompanije koji obuhvaća ulaganje Danka Končara i značajnu financijsku ulogu države na odluci je u Bruxellesu dok Vlada preko medija poručuje kako iza njega, zapravo, ne stoji, i lansira spinove o ulagaču iz Ukrajine.
Da o Uljaniku odlučuje Zagreb i ministarstva gospodarstva i financija pokazuju i dokumenti koje je objavio naš list – iz kojih je očito da su plaće za škver mogle stići osam dana ranije iz iste banke. Vlada HDZ-a i partnera možda je ocijenila korisnim za vlastite interese da pokuša poljuljati vlast IDS-a u Puli i županiji, popustivši tek kad su im škverani pokucali na vrata Banskih dvora. To je politika kratkog daha poslije koje je jasno kako IDS nikako ne može podržati manjinsku Vladu izgubi li premijer Andrej Plenković saborsku većinu u recentnim svađama u vlastim redovima. Uljanik je, možda, čekao plaće i zbog toga da se pažnje javnosti s Agrokora preseli na nešto drugo.
Takvim ponašanjem Vlada se razotkriva kao maćeha za one dijelove Hrvatske u kojima stranke što je sastavljaju nisu u lokalnoj vlasti. Istra koja radi često je bila žrtva birokratskog Zagreba koji naplaćuje poreze i kroji joj sudbinu. Banski dvori će – posebno ako se ne prihvati plan poslan u Bruxelles – imati priliku spašavati Uljanik. Može se napisati Lex Specialis, zakon o Uljaniku poput onoga o Agrokoru i iznaći način da se izgrade brodovi i ne aktiviraju golema državna jamstva.
Nakon odugovlačenja s plaćama, postalo je jasno tko i zašto drži figu u džepu kada je riječ o interesima Uljanika, Pule i Istre. Krajnji je trenutak da se jasno pokaže svačija uloga u raspletu krize u grupi Uljanik te da se prestanu sakupljati politički bodovi na sudbinama tisuća radničkih obitelji.