RUDOLF FRANČULA

Cijenjeni pulski odvjetnik i bivši državni tužitelj o Titu, Hasanbegoviću i Thompsonu: NEDOPUSTIVO JE IZJEDNAČAVANJE TITA I PAVELIĆA, PARTIZANA I USTAŠA

| Autor: Rudolf FRANČULA
Rudolf Frančula (Snimio Milivoj Mijošek)

Rudolf Frančula (Snimio Milivoj Mijošek)


Opće je poznato da Hasanbegović zastupa i promovira proustaške stavove. Stoga se pitam zbog čega je glavni urednik Robert Frank omogućio Hasanbegoviću da svoja proustaška stajališta iznese u našem Glasu Istre. Spomenuta dva teksta u Glasu Istre koje potpisuje glavni urednik su mijenjanje uređivačke politike, odmak od temelja na kojima je osnovan Glas Istre i kojima smo se svi ponosili, a to je – antifašizam

Na dan (nekadašnjeg) obilježavanja Dana ustanka naroda Hrvatske, 27. srpnja, najavljen je na naslovnoj stranici tekst: "Dok Titovi sljedbenici otvoreno promoviraju vrijednost antifašizma, Thompson žaluje što nije bilo drugačijeg raspleta Drugog svjetskog rata". Tekst potpisuje glavni urednik Glasa Istre Robert Frank, a objavljen je na dvije stranice s fotografijama Tita i Thompsona dok je na prethodnoj sedmoj stranici komentar naslova "Definitivno živimo u dvije Hrvatske ili Hrvatskoj s dvije povijesti – Titovoj i Thompsonovoj".

U tom članku autor najavljuje i slijedećeg gosta "...Zlatka Hasanbegovića, kao ultra desničara što on i jeste i više od toga...", čiji intervju objavljuje 31. srpnja. Stav glavnog urednika kako će i dalje u Glasu Istre iznositi stavove neistomišljenika antifašista, ponukao me je da iznesem i svoje mišljenje kao i upozorenje nekoliko mojih prijatelja o postupku Glasa Istre. Smatram neprimjerenom usporedbom Thompsona sa Titom. Upada u oči da autor članka relativizira Thompsonovo promoviranje ustaštva kada kaže da je to njegova kritika komunizma, a ustašovanje Thompsona definira "...kao nezgrapno veličanje onoga što je predstavljalo ustaštvo..."

To nezgrapno veličanje ustaštva, uključivši i ustaški pozdrav "Za dom spremni" koji pjevač uzvikuje u jednoj pjesmi, nisu bili zapreka za održavanje koncerata diljem Hrvatske. Dapače, predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović ga je pozvala na svoju inauguraciju. Druge europske države, uključivši i SAD su prepoznale pravo ustašovanje Thompsona i njegove publike pa su mu zabranile održavanje koncerata (Slovenija, Austrija, BiH, Švicarska koja je Thompsonu zabranila i ulazak u zemlju). Jedino je Grad Pula u Hrvatskoj Thompsonu zabranio održavanje koncerta u Areni (2008. godine), što je Thompsona vidno razljutilo pa je grmio prijetećim glasom:"Doći ćemo u Istru, u Pulu, u Arenu, u krajeve gdje još ima komunizma. Ubit ćemo komunizam".

Revidiranje povijesti

U narečenom članku autor se pridružuje onima, a ima ih poprilično, koji revidiraju povijest, izjednačavaju Tita i Pavelića, partizane i ustaše, kada ukazuje na goleme razmjere "...antidemokratskog ponašanja Titovog tako i Pavelićevog režima..." U nastavku, kada Robert Frank govori o Titovim, partizanskim i komunističkim zločinima, poentira slijedećim riječima:"...Naravno, lista Titovih i partizanskih grijeha, kao i komunističkih zločina poduža je, nadopunjavala se, u pravilnim ili nepravilnim razmacima sve do njegove smrti..." Osim kurtoaznih fraza ništa pozitivno nije napisano o Titu i njegovim partizanima, pa se čak ne spominje niti pripajanje Istre Hrvatskoj. Partizanima se u članku pripisuje lista grijeha a niti jednom riječju se ne spominje da su iznijeli teret otpora, četverogodišnjeg rata protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja i oslobodili našu zemlju, pa i Istru.

Nije zgorega spomenuti zataškavanje i revidiranje povijesti. Nakon osamostaljenja Hrvatske uglavnom sa cijelog prostora republike Hrvatske, osim Istre, "maknuti" su spomenici iz NOB-a, nazivi trgova, ulica i sl. nazvanim po Titu i drugim zaslužnim osobama iz NOB-a. Međutim, prema mojim saznanjima u svijetu čak preko 110 trgova i ulica nosi Titovo ime. U Istri nismo zaboravili partizane, Tita i nismo izbrisali uspomenu na njih. Ako ni zbog čega onda zato što su naši narodnjaci, svećenstvo, partizani, narod, 1943. donijeli odluku o sjedinjenju Istre sa Hrvatskom, koju odluku je potvrdio ZAVNOH i AVNOJ, i što su partizani oslobođenjem Istru de facto pripojili svojoj domovini – Hrvatskoj.

Neoštećeni spomenici NOB-a u Istri

U Istri su i do danas ostali uglavnom nedirnuti spomenici koji se odnose na NOB, nazivi ulica, trgova pa tako i u mom Sutivancu na kojem se kočoperi crvena zvijezda i imena, među kojima i mog oca Antona koji je ubijen u Dachau te brata Viktora i strica Mate koji su bili u partizanima.

Svakako treba ukazati kako Franjo Tuđman nije Tita napadao, kritizirao, nazivao ga zločincem. Naprotiv, njegovu je bistu ostavio u svom uredu, gdje je ostala sve do izbora Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu RH, koja je prvog dana Titovu bistu izbacila iz ureda i nazvala ga zločincem. Nakon toga su je slijedili i drugi, kojima se pridružio i Glas Istre, odnosno njegov glavni urednik i prionuli su brisati, krivotvoriti povijest ranijih pobjednika i pisati svoju povijest – novih pobjednika.

Intervju glavnog urednika   Glasa Istre Roberta Franka sa Zlatkom Hasanbegovićem objavljen je 31. srpnja 2020. na pet stranica uz pet njegovih fotografija, a najavljen na naslovnoj stranici uz fotografiju pod naslovom "Zlatko Hasanbegović : Moj djed je kao klasni neprijatelj ubijen krajem 1945. godine u jednoj istarskoj fojbi ". Još u prvom članku od 27. srpnja Robert Frank za Hasanbegovića kaže da : "...kao nositelj aktualne desnice više ili manje transparentno zastupa proendehazijske stavove...", sa čime se slažem. Ta je činjenica za mene vrlo bitna. Ne pamtim da bi Glas Istre, pa ni bilo koje druge novine, nekoj ličnosti posvetile toliki prostor."Ikona desnice" kako autor intervjua "tepa" Hasanbegoviću dobio je ogroman prostor za iznošenje svojih ultradesnih proendehazijskih stavova. Time je Glas Istre postao glasilo ultradesnice. Naravno da se neću baviti sadržajem intervjua. Osvrnut ću se samo na nekoliko navoda. Hasanbegović na postavljeno pitanje kako je i kad djed konkretno ubijen daje fluidan, neprecizan odgovor: "Prema nekim obavijestima s kojima je raspolagala obitelj, djed je skončan u nekoj od istarskih fojbi..." , te cinično dodaje kako su jugoslavenske komunističke vlasti i njezini eskadroni smrti, bacanje ljudi u fojbe koristili za provedbu tzv."konvivence". Ništa konkretnije, a imao je Hasanbegović toliko godina, pogotovo nakon osamostaljenja Hrvatske da detaljno ispita, i dođe do odgovora, tko mu je ubio djeda, u koju jamu (fojbu) je bačen, kada i sl. Ovako optužio je komunističke vlasti u Istri, da su imale posebne eskadrone smrti koji su bacale u fojbe ljude, bez suđenja, čak i slučajne pridošlice iz unutrašnjosti koji su ilegalno htjeli preći granicu. Zlatko Hasanbegović negira uopće postojanje antifašizma kada odgovara: "…Pojam antifašizam i po genezi nastanka i po stvarnim povijesnim manifestacijama i po načinu na koji se koristi označio sam floskulom...". Na pitanje tko su onda bili autentični antifašisti Hasanbegović daje slijedeći odgovor: "U kontekstu našeg Drugog svjetskog rata pod tim pojmom, kao smokvinim listom, krije se komunistička partija Jugoslavije i njezini ratni revolucionarni i državno politički ciljevi..."

Otvara pitanje Istre i otoka

Vidimo da Hasanbegović osporava da se taj pojam odnosi i na osobe koje su se borile protiv nacizma, talijanskog fašizma, ustaštva, između dva svjetska rata, kao i onih Istrijana (i drugih) koji su pristupili NOB, a nisu bili članovi KP, a takovih je bila većina. Ne treba zaboraviti da suverene europske države, kao i Europska unija počivaju na temeljima antifašizma. Ipak krajnje je upitan zaključak Hasanbegovića da uspostava demokracije današnje države Hrvatske počiva na pobjedi u Domovinskom ratu, a nikako ne na "...propaloj jugoslavenskoj komunističkoj baštini..." smatra Hasanbegović, ali i drugi njegovi istomišljenici. To drugim riječima znači kako Republika Hrvatska nije sljednica bivše SR Hrvatske, koja je utemeljena u NOB-u odlukama ZAVNOHA a kasnije i Ustavom NR Hrvatske 1947.g./1974.g. Drugim riječima, Republika Hrvatska je sljednica NDH, fašističko-ustaške tvorevini. Opasna je ta teza zato jer Hrvatska ne bi bila na strani pobjednica u Drugom svjetskom ratu već na strani poraženih država (Njemačke, Italije, Japana). Ne samo to, poznato je da u sastavu NDH nije bila Istra, Rijeka, Zadar, otoci, koje je Pavelić poklonio fašističkoj Italiji, pa bi se ponovno pojavili zahtjevi da se ti krajevi vrate Italiji. Treba istaknuti kako se i danas javljaju takvi stavovi. Primjerice istup Tajanija u Europskom parlamentu pred nekoliko godina.

Hasanbegovića i njegove istomišljenike treba podsjetiti kako je u Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske iz 1990.g., na zahtjev F. Tuđmana, između ostalog napisano, da se povijesno pravo hrvatskog naroda na punu državnu suverenost očitovalo i u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne države Hrvatske (1941.g.) u odlukama ZAVNOH-a (1943), a potom u Ustav NR Hrvatske (1947) i poslije u Ustavima SR Hrvatske (1963-1990). Time je onemogućeno realiziranje spomenutih zamisli.

Hasanbegović u intervjuu deklarativno osuđuje zločin NDH, ali istovremeno također dodaje da "...treba raspravljati o jugoslavenskim komunističkim zločinima u ratu i poraću koji po svom opsegu i prelaze zločin u Drugom svjetskom ratu...". To drugim riječima znači kako zločini jugoslavenskih komunista, kako Hasanbegović naziva i partizane u ratu i poslije, po svom opsegu prelaze zločine koje su počinili ustaše odnosno Pavelićeva NDH.

Što je Frank trebao pitati Hasanbegovića

Indikativno je kako voditelj intervjua Hasanbegoviću nije postavio nikakvo dodatno pitanje o zločinima   "jugoslavenskih komunista" u ratu i poraću a niti je našao za potrebno da mu predoči podatke o ustaškim zločinima i činjenicu da su ti zločini vršeni sustavno u razdoblju od četiri godine, donošenjem rasnih zakona i osnivanjem koncentracijskih logora, među kojima najveći i najozloglašeniji Jasenovac. Samo u tom je logoru u razdoblju od 1941-1945 godine ubijeno između 71.000 i 100.000 zatočenika (podaci iz Hrvatske enciklopedije).

Trebalo je pitati Hasanbegovića zašto je kao ministar kulture u Vladi Orešković-Karamarko, zajedno sa pripadnicima Hrvatske nacionalne platforme 25. travnja 2016. godine u Jasenovcu položio vijenac na kojem je pisalo "Stradalima Jasenovac od 1945-1951. godine", iako logora Jasenovac od 1945. do 1951. godine nije bilo. Ukinuo je novčana sredstva za izdavačku kuću Edit iz Rijeke zbog čega je došlo u pitanje izdavanje dnevnika na talijanskom jeziku "La voce del popolo". Hasanbegović je prisustvovao projekciji filma autora Jakova Sedlara "Jasenovac istina", koji je, po mišljenju mnogih, gruba krivotvorina i govori o Jasenovcu kao radnom logoru. Također je Hasanbegovića trebalo pitati zašto nije kao ministar u Vladi RH 2016. godine osudio pet tisuća ljudi koji su uz povike "za dom spremni" marširali Zagrebom predvođeni Velimirom Bujancem i tadašnjim podpredsjednikom Hrvatskog sabora Ivanom Tepešom, kojom su prilikom javno ponižavali i vrijeđali ravnateljicu Vijeća za elektroničke medije, uglednu novinarku Mirjanu Rakić. Napadnuti, vrijeđani su i omalovažavani Oliver Frljić, Ante Tomić, Zoran Pusić, Nina Violić i drugi.

U spomenutom intervjuu Hasanbegović ne vrijeđa i difamira samo antifašizam, antifašiste, već te defamacije upućuje i Istrijanima koje optužuje da su njegovog djeda bacili u fojbu. Istom retorikom govori o IDS-u, Talijanima u Istri, njihovom zastupniku Furiu Radinu. Na sve to ne reagira Robert Frank, sve pod geslom da se "čuje i druga strana".

Hasanbegović iznosi proustaške stavove

Kada je Frank branio ono što je napisao o Titu, partizanima i objavljivanjem intervjua, pred grupom ogorčenih članova županijskog Saveza udruga antifašista, pozivao se na izjavu francuskog filozofa Voltaira "Iako se ne slažem s Vašim mišljenjem, branio bih do smrti Vaše pravo da ga iznosite". Nije sporno da se svakome mora omogućiti "sloboda mišljenja i izražavanje misli" i za to nije potrebno pozivati u pomoć Voltaira, već je dovoljno pročitati čl.38 Ustava Republike Hrvatske kojim se temeljne slobode svakog čovjeka jamče slijedećim tekstom : "jamče se slobode mišljenja i izražavanja misli", uz naglasak da ta sloboda "obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa". Prema tome, Zlatku Hasanbegoviću je ta sloboda, ali i svima nama, zajamčena Ustavom i on ju je obilato koristio, pogotovo otkad je ušao u politiku.

Opće je poznato da Hasanbegović zastupa i promovira proustaške stavove. Stoga se pitam zbog čega je Frank omogućio Hasanbegoviću da svoja proustaška stajališta iznese u našem Glasu Istre. Spomenuta dva teksta u Glasu Istre koje potpisuje glavni urednik su mijenjanje uređivačke politike, odmak od temelja na kojima je osnovan Glas Istre i kojima smo se svi ponosili, a to je – antifašizam. Stoga njegova izjava kako ni na koji način "ne dovodi u pitanje antifašizam" meni zvuči kao floskula, pa čak i licemjerstvo.

Pred sobom imam Glas Istre od 18. listopada 1980. godine koji sam sačuvao jer sam u njemu objavio prilog o spornoj granici između Barbana, Sutivanca i Labinštine. Na naslovnoj stranici crvenim slovima napisan je velikim slovima uokviren slijedeći tekst: "Glas Istre je počeo izlaziti u Narodno oslobodilačkom pokretu kolovoza 1943. godine kao antifašističko glasilo naroda Istre". Taj je tekst sada u impresumu Glasa Istre na predzadnjoj stranici i to napisan jedva vidljivim slovima. Osobno sam poznavao barem neke od osnivača Glasa Istre. Bili su to Zvane i Berto Črnja, Ljubo i Stipe Drndić, autori poznatog proglasa o pripojenju Istre sa maticom zemljom. Ponosili smo se našim istarskim glasilom. Čitao sam ga još od gimnazijskih dana u Pazinu, kontinuirano do danas. Jedini je dnevnik u RH, koliko znam, koji je osnovan u NOB-u. Poznavao sam osobno mnoge novinare, urednike, direktore Glasa Istre a i zastupao sam kao odvjetnik firmu nakladu Glas Istre d.o.o. i brojne novinare kada su na njih nasrnuli politički moćnici iz IDS-a. Ponosio sam se Glasom Istre u turbulentnim vremenima mog boravka u Zagrebu od 1986. do 1995. Sjećam se da su neki kolege i kolegice dolazili u moj ured samo da pogledaju i pročitaju Glas Istre, posebno 1990/95. Zašto? Zato jer je on objektivno i istinito pisao, a bavio se i nekim temama koje su drugi prešućivali. Na primjer o zločinima počinjenim prema Srbima u Domovinskom ratu. Tako je u Glasu Istre od 18.veljače 1992. godine objavljeno skraćeno izvješće Helsinki Watcha o pojavama kršenja ljudskih prava u Hrvatskoj pod naslovom "Pokolj, otmice, mučenja,,,". U tom se Izvješću piše o konkretnim zločinima (ubojstvima) osoba srpske nacionalnosti, uništavanja imovine radi zastrašivanja ljudi i kao oblik pritiska da se isele. Tek nedavno su naše službene vlasti priznale da su činjeni i mnogi brojni zločini nad Srbima u Hrvatskoj. U Glasu Istre od 24.svibnja 1994.godine objavljen je članak pod naslovom "Strah i nada" u kojem se opisuje poznati slučaj ubojstva srpske obitelji Zec (u noći 8/9.12.1991. godine u Zagrebu, supružnika i njihove kćerke Aleksandre od 11 godina) koja je odvedena na Sljeme i tu ubijena te zatrpana smećem. Počinitelji (Merčepovi koljači) su otkriveni, priznali su ali su kasnije oslobođeni zbog grubih propusta (državnog odvjetnika i suca). Nikada nije utvrđeno jesu li ti propusti bili slučajni ili ne!? Šnajder smatra da su ti propusti bili namjerni: "Srba će gospodo uskoro ponestati. Oni, kad ih najviše trebaš, obično nestanu." "... Tko neće s nama neka ide..." urlao je otac domovine negdje u svojim prvim pohodima na primjer u Istri. Dobro sam to upamtio. Njegova mala republikanska kraljevina bit će uskoro čista..." Citirao sam ove riječi Šnajdera u kojima nas podsjeća na Tuđmanov govor u Pazinu 1999. godine kada je bio izviždan, a on je prisutnima i drugim Istrijanima koji nismo bili tamo, poručio "Tko nije s nama neka ide". Vjerojatno je mislio na Italiju. Slične prijeteće poruke uputio je Istranima i Musolini kada je viknuo "Tko nije s nama metak u čelo", kada je dobio šamar od mlade Puležanke - Talijanke.

Za zločine koji su počinjeni prema Srbima u vrijeme Domovinskog rata i od strane pripadnika policije i hrvatske vojske nitko ne krivi Franju Tuđmana, a bože sačuvaj da bi ga nazvao zločincem. Čak se više ne spominje kako su Tuđman i Hrvati vodili rat (u BiH) sa Bošnjacima-Muslimanima, da je Tuđman tamo osnovao za njih i dva koncentraciona logora Dretelj i Heliodrom (podaci iz Hrvatske enciklopedije). Naprotiv, od Tuđmana se stvara kult ličnosti u režiji HDZ-a kao da nam nije dovoljan kult ličnosti stvoren od Tita.

Glavni urednik Glasa Istre ne libi se bez navođenja činjenica, Tita proglasiti zločincem, i da je zločine činio sve do svoje smrti. Ne staje R. Frank samo na Titu već tvrdi da je lista partizanskih i komunističkih zločina poduža. To znači kako Glas Istre iz pera glavnog urednika, bez navođenja činjenica, dokaza, u ulozi javnog tužioca i suca, proglašava zločincima Tita, partizane i komuniste.

Nečuveno, sramotno... U svom se pamfletu Frank poziva na Vladimira Velebita, Slavka i Ivu Goldsteina, Milovana Đilasa, koji ni jednom riječju ne spominju Titove zločine, kao niti zločine partizana i komunista. Htio bih podsjetiti tog samozvanog tužioca i suca da se samo pravomoćnom presudom suda za nekoga može reći da je zločinac.

Piše se nova povijest Hrvatske

Kada je glavni urednik Glasa Istre odlučio napisati ovaj pamflet o Titu, kojim ga je proglasio zločincem te inicirao i vodio intervju sa Zlatkom Hasanbegovićem, nameće se zaključak da se Robert Frank uključio u pisanje nove povijesti Hrvatske kao autor HDZ-a, čak i to da je Glas Istre odustao od toga da bude antifašističko glasilo naroda Istre. Obzirom da sam i ja od svog rođenja (1938.) dio "naroda Istre" predlažem i zahtijevam da se iz impresuma Glasa Istre makne, ionako prostom oku nevidljiv, citirani natpis, kojeg je Hasanbegović slikovito nazvao "smokvinim listom". Ne mogu, a da ne podsjetim čitaoce Glasa Istre i gospodina Roberta Franka na odredbu Statuta Istarske županije u kojem se posebno ističe da je Istra "…područje čiji su građani i prije II svjetskog rata pružali otpor fašizmu, svrstali se uz antifašističku koaliciju…" To tragično razdoblje istarske povijesti, povjesničar Hasanbegović i ne spominje, kao niti glavni urednik Glasa Istre, ali je puno prostora posvećeno bacanju u fojbu njegovog djeda, što su učinili istarski antifašisti.

Zar nije i obveza Glasa Istre, odnosno glavnog urednika tog lista da poštuje i promovira, odredbe svog domicilnog Statuta, kojima se štite temeljna ljudska prava, ali isto tako i tih mladih istarskih partizana koji su usred ratnog pakla osnovali Glas Istre kao "antifašističko glasilo Istarskog naroda" i spriječiti svakome, posebno Hasanbegovićima da prljaju i pljuju po tim mladim antifašistima i temeljima njihovog glasila.

Mojih devet braće i sestara

Na kraju želim i osobno svjedočiti. Rođen sam 1938. godine u malom selu Varožu (Sutivanac) nedaleko Barbana, tada fašističkoj Italiji. Imao sam još desetoro braće i sestara, od kojih je najstariji brat umro mlad, a ostalih nas desetoro doživjelo je i preživjelo II svjetski rat. Bili smo jako siromašni, majka Ivana i otac Antun bili su nepismeni. Razdoblja pod fašizmom se slabo sjećam, kasnije sam saznao kakav je tada pakao prošla Istra, partizani i moja obitelj. Oca su fašisti 1943. godine pritvorili, ni dan danas ne znam zašto (možda samo zato što je bio Slavo-Hrvat), odveli ga u koncentracijski logor Dachau gdje je i ubijen. Najstariji brat Viktor je sa nepunih 18 godina života otišao u partizane, kao i stric Mate. Poznato mi je da su i drugi mladići otišli u partizane, a nisu bili komunisti, čak nisu ni čuli za KP. Upoznao sam bezbroj istarskih partizana koji nisu nikada bili u KP. Otišli su u NOB da se bore protiv fašista. Osnovnu školu završio sam u svom rodnom selu, a gimnaziju u Pazinu. Potom sam u Zagrebu upisao pravni fakultet gdje sam diplomirao. Za to vrijeme bio sam smješten u đačkom odnosno studentskom domu, troškove smještaja snosila je država kao djetetu "žrtve fašističkog terora".

Mojih devet sestara i braće u bivšem komunističkom sistemu završili su osnovnu i stručne škole. Svi su se zaposlili, osnovali obitelji, sagradili kuće. Nikada nisu bili bez posla, u oskudici, materijalnim problemima. Mlađi brat Mate završio je također fakultet i zaposlio se odmah nakon diplomiranja. Naravno da sam i ja dobio posao, koji sam želio, odmah po diplomiranju. Osobnim primjerima mojih najbližih želim svjedočiti da je u onoj ranijoj državi svatko tko je htio i želio raditi dobio posao i da mu je bila osigurana egzistencija. Osim toga mogu također kazati kako sam kroz dugotrajnu radnu aktivnost a i kroz školovanje poznavao veliki broj stručnih i drugih kadrova, liječnika, ekonomista, pravnika i dr. koji su obnašali i odgovorne poslove (direktora, ravnatelja, menadžera, predsjednika) iz Pule, Istre i šire koje R. Frank naziva "komunistima" koji su vrlo odgovorno, stručno, savjesno obavljali svoje dužnosti. Radilo se o časnim poštenim ljudima, uključivši i one na političkim dužnostima tako i kadrova iz unutarnjih poslova, naravno i one iz Glasa Istre. Niti jedan od njih, po mom sjećanju, nije pozvan na kaznenu (ili neku drugu) odgovornost a kamoli da bi počinili bilo kakav zločin. Oni su zajedno sa svim Istranima od nekadašnje "sirotice" Istre stvorili najrazvijeniju regiju tadašnje države, što je   ostala i u samostalnoj Hrvatskoj zahvaljujući novim generacijama. 

Suđenje Andriju Artukoviću

Kao javni tužilac Hrvatske 1986. godine zastupao sam optužnicu protiv ratnog zločinca Andrije Artukovića pred Vrhovnim sudom Hrvatske koji je odlučivao o njegovoj žalbi protiv presude okružnog suda u Zagrebu, koji mu je izrekao smrtnu kaznu. Na sjednici vijeća održanoj 23. i 24. srpnja 1986.godine u Vrhovnom sudu, između ostalog sam, u završnoj riječi kazao :

"...Zločini za koje je optuženi proglašen krivim, i oni za koje mu se ne može suditi, a počinio ih je, po svojoj težini svrstavaju se u najteže, najgnusnije i najsvirepije ratne zločine u povijesti naših naroda. On će bez sumnje ostati zabilježen kao najmračnija figura jednog vremena, koje se, nadamo i vjerujemo, nikada neće vratiti, međutim, koje vrijeme ne smijemo ni mi, ni buduće generacije, nikada zaboraviti."

Artuković i njegovi istomišljenici htjeli su, po ugledu na svog idola, naredbodavca i ideologa Hitlera, stvoriti "veliku i čistu Hrvatsku" očišćenu od drugih naroda, rasa, vjeroispovijesti tj. Židova, Roma, Srba ali i ideoloških protivnika.

Godine 1990., pri kraju mog mandata na mjestu javnog tužioca Hrvatske bio sam primljen kod predsjednika dr. Franje Tuđmana. Znao sam da je Tuđman nas Istrijane smatrao lažnim domoljubima, slabim, malim, da ne kažem sumnjivim Hrvatima i za onu njegovu prijetnju iz Pazina "tko nije s nama neka ode", pa je on nakon službenog dijela razgovora pokrenuo tu temu, kojom prilikom je ponovio meni poznate stavove. Oponirao sam mu rekavši kako mi Istrijani volimo svoju domovinu Hrvatsku i da ne treba sumnjati u naše hrvatstvo. Kao dokaz naveo sam Pazinske odluke kojima je narod Istre 1943. godine odlučio o pripojenju Istre Hrvatskoj. Vrlo visoki postotak Istrijana koji su glasali za odcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije i za njezinu samostalnost, kao i veliki odaziv Istrijana u Domovinskom ratu. Nisam propustio priliku da kao argument navedem i stihove iz istarske himne: "Krasna zemljo Istro mila dome roda hrvatskog", te poznatu partizansku pjesmu mladog partizana Nella Milotia "Marš istarskih brigada" u kojoj je i stih "Mi smo pak Istrani, Hrvati pravi". Na kraju sam se pozvao na Sutivanac, Varož i svoju familiju. Rekao sam mu da su se Sutivančani, prilikom popisa stanovnika uvijek izjašnjavali kao Hrvati, pa sam naveo podatak da su se 1945. godine svih 549 izjasnili Hrvatima. Ukazao sam i na činjenicu da se u mojoj obitelji, iako su stariji znali talijanski jezik, govorilo isključivo hrvatskim (čakavskim jezikom) a da je tako bilo i u svim drugim obiteljima. Dr. Tuđman nije se protivio mojim argumentima. Da sam bio u pravu potvrdila su kasnije zbivanja i razvoj Istre.

U vrijeme boravka u Zagrebu susretao sam i upoznao mnoge odgovorne dužnosnike iz Sabora, Izvršnog vijeća-Vlade, Unutarnjih poslova, Predsjedništva RH. Niti za jednog nisam čuo, niti imao informacija da bi počinio zločin (ratni ili drugi). S gnušanjem stoga, odbijam optužbe u pamfletu Roberta Franka da bi partizani, "komunisti", one koje ja znam, počinili zločin. Osjećao sam potrebu napisati i ovo osobno svjedočanstvo kako bih branio od ovih gnjusnih optužbi one koji nisu više živi (a mnogo ih je umrlo, partizani praktički svi) a radili su pošteno i časno živjeli. Ukoliko Robert Frank zna za neki počinjeni zločin neka podnese kaznenu prijavu nadležnom državnom odvjetništvu, što je i dužan po zakonu o kaznenom postupku, jer u protivnom čini i sam kazneno djelo, a ne da piše pamflete optužujući ne samo jednog čovjeka, već i druge skupine (partizane, komuniste).

Zaključno htio bih kazati kako smo zapravo od osnivanja samostalne Hrvatske suočeni s time da se Tito proglašava zločincem, uspoređuje sa Pavelićem, da se širi nacionalna   nesnošljivost i mržnja posebno prema Srbima, da se zataškava, pokriva zločinački, genocidni aspekt NDH i identificira Hrvatska sa tom zločinačkom tvorevinom, dok se negira antifašistički identitet Republike Hrvatske. Glas Istre je i sam upozoravao na te pojave i revidiranja ustaštva, bio je usamljen tada 90.- ih godina, da bi se tome kasnije pridružila i druga sredstva javnog informiranja. Stoga sam ostao zapanjen i zgrožen kada sam pročitao autorski tekst glavnog urednika Glasa Istre Roberta Franka o Titu i intervju Zlatka Hasanbegovića. Tim se postupkom glavni urednik Glasa Istre, ne samo pridružio novokomponiranim piscima naše povijesti tj. pobjednicima (prvenstveno HDZ-u), makar i sa zakašnjenjem sa dvije nove povijesne činjenice. A to su kako su i partizani za vrijeme NOB-a te komunisti bili zločinci.

Zaprepašten sam posebno i zato jer je Robert Frank grubo pogazio i izbrisao temelje novina koje uređuje, kao temelje na kojima je stvorena Republika Hrvatska, naša Istra. Tim su se temeljima ponosili, ne samo raniji urednici, novinari Glasa Istre, već svi mi. Tu mislim prije svega na Istrane-Istrijane, naravno i na sebe osobno.

Naši istarski partizani, među kojima je bilo i Talijana iz Istre, naravno ne sami već su im pomagali i "kolege" iz drugih krajeva, na čelu sa svojim vrhovnim komandantom Titom, oslobodili su Istru i pripojili je Hrvatskoj. Nakon rata naši su borci odložili oružje i prionuli obnovi i izgradnji Istre, u čemu se im se pridružili i mnogi drugi, kako ih se često naziva oni "priko Učke" te se stopili sa tom sredinom i postali Istrani-Istrijani. S vremenom su se njima pridružili i mladi, stručni, školovani Istrani, djeca tih partizana. Ne samo da su sagradili već su i izgradili Istru kao najnapredniju regiju ranije Hrvatske, u čije su temelje ugradili ne samo antifašizam, već citirane opće ljudske vrijednosti i prava (kao što su etničke, vjerske, kulturne i političke slobode, suživot – convivenca).

Počinitelji zločina moraju odgovarati

Takvu razvijenu Istru, na zdravim temeljima, Istrani su unijeli i u Republiku Hrvatsku. Nove generacije Istrana nastavljaju svoju Istru razvijati na fundamentima koje su im ostavili njihovi djedovi-očevi. Tom i takvom razvoju Istre, uključivši i općeljudske vrijednosti, ne samo antifašizam, veliki doprinos dao je i Glas Istre. Stoga ću i navesti, po sjećanju neke od odgovornih osoba koji su ranije uređivali, vodili, a osobno sam ih poznavao: Šanto Kranjac, Marijo Hrelja, Ive Siljan, Milan Rakovac, Željko Žmak. Robert Frank je i te ljude, one koji su vodili Istru i Glas Istre u vrijeme Titove vladavine, strpavši ih po isti nazivnik "komunisti" nazvao zločincima, što me je posebno zaprepastilo. Nadam se i vjerujem da, tko god pročita ovo što sam napisao, neće zaključiti da ja opravdavam zločin (ubijanje, zatvaranje, zlostavljanje ljudi bez optužbe i suđenja), Titove partizane, komuniste, bilo koga. NE. Svi oni koji su ih počinili morali su i moraju odgovarati. Ne opravdavam naravno ni zločine koji se čine u ratu ili poraću, kakvih je bilo u II svjetskom ratu (pogotovo) i od strane pobjednika, ne samo u Jugoslaviji, već i od strane savezničke vojske i drugih, kao i u Domovinskom ratu. Međutim, svaki se zločin i počinitelj(i) moraju identificirati i privesti pravdi. Krajnje je neodgovorno i vrlo štetno, pa i opasno, "tužiti-suditi" bez činjenica dokaza pojedinca a pogotovo grupu (partizane, komuniste) kao što čini Robert Frank u Istri i među Istranima pa i Glasa Istre koji je antifašističko glasilo naroda Istre. Nevjerojatna je lakoća i neodgovornost odgovornog urednika Glasa Istre kojom u svom pamfletu, bez činjenica, dokaza već frazetinama, floskulama optužuje Tita, partizane i "komuniste" (ma što to značilo) za zločine (koje, kada, gdje ?) počinjene od 1941. do 1980.godine. Hoće li sutra i branitelje Domovinskog rata optužiti istim "modusom operandi" za zločine počinjene prema srpskim civilima?

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini

Pula

Pula: Amphitheater
Pula: Amphitheater