JEDAN OD NAJBOLJIH ROVINJSKIH NAUTIČARA

ALVARO MACCHI: Posljednji je put opiturao svoju gajetu, najljepšu u rovinjskoj luci, i otplovio u mirovinu

| Autor: Aldo POKRAJAC


U Alvarovom stanu kraj Trga na lokvi najviše je izloženo slika sa morskim motivima. Najsnažniji su njihovi prikazi morskih nevera, u kojima je more iskazivalo svoju snagu. Alvaro je pak na moru upadao u nevere, ali je uvijek uspijevao izaći neokrznut

Alvaro Macchi, jedan od najboljih rovinjskih nautičara, pravi džentlmen s markantnom figurom i besprijekornim lookom, u bijeloj košulji, plavim hlačama i s cigarom u ustima, jedan od zaštitnih znakova rovinjske rive, iskoristio je korona krizu za odlazak u mirovinu. Prošlog je vikenda posljednji put opiturao svoju gajetu, najljepšu u rovinjskoj luci. Već je godinama dobivao ponuda za njenu prodaju, pa je na kraju završila kod jednog poslovnog čovjeka naših korijena iz Beča.

Alvaro Macchi s gajetom na rovinjskom Malom molu (Aldo POKRAJAC)

- Žao mi je gajete koju je izgradio Marjan Martinović iz Pule još 1971. godine. Dobro me služila, a posebno sam zadovoljan što će i dalje njena matična luka biti povijesna Andana. Po svemu sudeći, ovog će ljeta biti malo turista, a na gajeti se ne može ostvariti traženi razmak između putnika. Napunio sam 67 godina i ostvario pravo na mirovinu, pa se ovog ljeta neću nervirati i trčati za turistima na rivi, kaže Alvaro Macchi.

Prvo jedrenje

Alvaro je prvi put jedrio sa pokojnim Filippom Devescovijem Pippom u njegovom malom, pet metarskom dingliju "Kon Tiki". Devescovi je tada bio direktor Talijanske osnovne škole, Alvaro učenik šestog razreda, a na moru su se dobro slagali jedreći sve do Vrsara. Jedrenje mu se otpočetka sviđalo, pa se učlanio u Jedriličarski klub Maestral. On i pokojni Vlado Milanović su zadužili i uredili dotrajalu jedrilicu klase šljuka, koju je klubu darovao legendarni Gianni Šegon iz Poreča, jedan od pokretača sportske rekreacije u turizmu.

Priprema za porinuće (Aldo POKRAJAC)

- Volio sam jedriti, ali nisam išao na natjecanja, već sam se kao srednjoškolac ljeti ukrcavao u posade velikih jedrilica, glisera ili jahti industrijalaca. Uz guštanje, znalo se i zaraditi, pa mi se nakon završene Gimnazije nije dalo studirati. Sestra Lilia, profesorica matematike i autorica brojnih udžbenika, stalno me poticala na studiranje, pa sam ipak završio studij fizičke kulture na Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Budući da sam dobio stipendiju, morao sam odraditi četiri godine u srednjim školama u Izoli, gdje mi živi sestra. Sljedeće četiri godine profesorskog rada odradio sam opet u Izoli za vrijeme Domovinskog rata, kada je kod nas turizam stao. Sve te godine ljeti sam plovio, prisjeća se Macchi.

Iz tog turbulentnog razdoblja najviše mu je ostala u sjećanju 14-metarska jedrilica "Grand Solei", čiji je vlasnik bio Enrico Marchi, dugogodišnji direktor venecijskoga aerodroma. Omiljena Marchijeva destinacija bila je ruta do grčkih otoka u Jonskom moru. Kako se nije moglo do dalmatinskih otoka, plovidba je međutim bila jednolična, kao kad se plovi na otvorenom moru.

Avantura s "Mara Nokom"

Najveća, umalo pogibeljna avantura Alvara Macchija bila je plovidba malim 10-metarskim polinezijskim katamaranom "Mara Noka" od engleske luke Whitby do Trsta ljeti 1976. Riječ je o katamaranu uskih trupova bez kobilica kojima su se Polinežani služili za ribarenje među otocima, ali ni izdaleka nije bio namijenjen za plovidbu na otvorenom moru.

Najveća, umalo pogibeljna avantura Alvara Macchija bila je plovidba malim katamaranom od engleskog Whitbyja do Trsta ljeti 1976.

- Plastični kirurg Cesare De Senibus iz Trsta cijeli je život sanjao o morskim pustolovinama, pa je već u zrelim godinama u Engleskoj kupio katamaran "Mara Noka". Ja sam bio mlad i nadobudan, pa sam prihvatio njegovu ponudu da krhki katamaran dovedemo u Trst. U Witbyju smo pronašli jednog motoristu iz Poljske i s takvim katamaranom i malim motorom od 18 konjskih snaga krenuli u borbu s Baltikom i Atlantikom. Nismo imali nikakva iskustva plovidbe istočnom, baltičkom obalom Engleske, gdje su jake, izmjenjive struje i velike razlike plime i oseke, pa smo katamaran našli nasukanog na pješčanoj obali. Na tom području česte su magle, pa se ne uspijevaju vidjeti svjetionička svjetla. U tim slučajevima pomorcima je kao pomagalo služio radio bikon koji se sastojao od jedne velike sferne površine, slične satelitskoj TV anteni, i slušalica kojima su se hvatali zvučni signali sa svjetionika. Svaki od njih imao je svoju kombinaciju svjetla i zvukova. Prema njima smo se orijentirali na nautičkoj karti. Srećom, kad smo ušli u kanal La Manche vrijeme se poljepšalo, pa smo bez većih problema stigli do francuske obale Atlantskog oceana. Sreća nas je pratila i u vodama pred Španjolskom i Portugalom, ali je riječ o velikim morskim prostranstvima, pa smo jedva čekali da se dočepamo našeg Sredozemnog mora, priča Alvaro Macchi o svom nautičkom poduhvatu.

- Čim smo prešli Gibraltarski prolaz upali smo u snažnu oluju. U prvih nekoliko udara vjetra izgubili smo pričuvni rezervoar za gorivo. Bacili smo stop sidro i tek smo se tada našli u problemima jer bi se katamaran pod udarima ogromnih naprosto bio slomio. Stoga smo prerezali konopac. Doktora je već hvatala panika, pa smo ga kolega i ja, iako smo i sami bili na kraju snaga, ohrabrivali. Morali smo uz pomoć jedara, štedeći gorivo, ploviti usporeno prema jakom vjetru, koji je puhao prema sjeverozapadu, pa smo umjesto na Siciliju sa zadnjim zalihama goriva stigli na Sardiniju. Srećom, vrijeme se primirilo, pa smo se preko Mesinskog prolaza i Otranta relativno lako dočepali Jadranskog mora. Nakon dva mjeseca plovidbe, kad smo stigli u Rovinj, gdje su me s nevjericom dočekali roditelji i prijatelji, shvatili smo kolikoj smo pogibelji bili izloženi. Čim smo se usidrili na Velikom molu poljubili smo bankinu, prisjeća se Macchi svoje najveće i najteže nautičke avanture.

Najdraže jedrenje

Najdraže mu je pak bilo jedrenje jedinstvenom, elegantnom i atraktivnom 21-metarskom jedrilicom "Blue Marlin" izgrađenom od probranog tropskog drva, koja je još 1900. nastupala na legendarnom America's Cupu. Jedrilicu su kupili strastveni ljubitelji mora industrijalci Sandro i Carlo Alberto Colussi, vlasnici kompanije Colussi Group iz Venecije, koji su imali svoju vilu u Vrsaru. Ova je jedrilica bila toliko poznata i atraktivna da se našla na razglednicama Sistiane i Pirana, gdje je najčešće bila usidrena.

- Na preporuku prijatelja ukrcao sam se kao jedan od četiri člana posade. Skiper je bio Sandro Colussi, veliki fan jedrenja. Krenuli smo prema Dalmaciji i Grčkoj. Neobično za početak 20. stoljeća, jedrilica je bila inovativno konstruirana sa tada najvišim jarbolom od 27 metara, sa samo 12 metara dužine vodene linije, što je uveliko povećalo sposobnost manevriranja, ističe Macchi.

Rado se sjeća i plovidbi Azurnom obalom. Prvi put je prema ovoj omiljenoj jahtaškoj destinaciji krenuo preuređenom 27-metarskom drvenom goletom "Irina", prvobitnim teretnim jedrenjakom duge plovidbe s dva jarbola, čiji je vlasnik bio Georg Pappas iz Salzburga, počasni grčki konzul u Austriji i zastupnik Mercedesa za tamošnje tržište. Zaljubljenik u klasične brodove, Papas je uz ovu imao i goletu "Vergrandt", izgrađenu od čelika tehnikom zakivanja limova.

Mondeni Saint Tropez

- "Irinu“ smo iz marine Hanibal u Monfalconeu prebacili u luku Monte Carlo, što nam, budući da je bila opremljena radarima, nije bio neki veći problem. Tijekom obilaska Azurne obalu obavezno bi se sidrili u mondenom Saint Tropezu, s kojim uspoređuju Rovinj. Plovio sam najljepšim europskim rivijerama, družio se s brojnim nautičarima i odgovorno tvrdim da je naš Rovinj s atraktivnim vizurama i raznolikim akvatorijem poseban magnet za nautički turizam. Austrija nam je ostavila sjajno naslijeđe, a prostrana sjeverna luka Valdibora je, po meni, najveći neiskorišteni resurs Rovinja. Kad bi je znali iskoristiti prema planu koji su osmislili moj kolega Damir Peteh i njegova ekipa, ili nekom drugom, uvjeren sam da bi uz već uhodanu smještajnu i gastronomsku turističku ponudu mogli nadmašiti Saint Tropez koji je manji i prostorno skučeniji gradić, ističe Alvaro Macchi.

Alvaro s portretom Cesca Dessantija iz 1965. (Aldo POKRAJAC)

Zadnjih godina plovidbe po sredozemnim destinacijama Macchi je preferirao glisere jer na njima nije morao imati posadu, a destinacije su se brže mijenjale. Posebno je volio 14-metarski gliser "Barberis" Talijana Carla Guidettija, koncesionara Renaulta iz Ferrare, kojeg je, s gostima, najviše vodio po dalmatinskim otocima.

Ljubitelj jurilica

Uz jahte i jedrilice, Alvaro Macchi voli i jurilice. Sve aute koje je imao bile su, po uzoru na Ferrari, crvene boje. Prvi je u Istri, čak i prije menadžera poznatih firmi, imao prvi sportski automobil, Hondu Civic koja ga i danas služi.

- Zadnji automobil koji sam nabavio je kabriolet Mazda mx 5. Ovaj automobil je u svoje vrijeme bio pravi hit. Ima motor od 1.800 kubika i 130 konja, a budući da je težak tek tisuću kilograma, ima brzi start. Ja ga, međutim, nisam gazio, već sam volio ići u panoramske vožnje od Plomina do Opatije. Ovaj dio Istre, a ne zapadna obala, sliči Azurnoj obali, a konfiguracija ceste je slična znamenitim cestovnim turama iznad Monte Carla, gdje su snimljeni brojni filmovi, kaže Macchi.

Iz ACI-ja u free lancere

- Na poziv Slobodana Maurića pet sam godina radio u rovinjskoj ACI marini, pa sam na kraju uspio skupiti 13 godina staža kod poslodavaca. Srećom, osam godina rada u Sloveniji mi je malo podiglo prosjek. Sve sam ostale godine radio kao free lancer bez plaćanja staža, šeretski kaže Alvaro Macchi.

U lijepom su mu sjećanju ostala natjecanja na ACI Match Race Cupu, kada je Rovinj bio jedan od svjetskih punktova u atraktivnim jedriličarskim natjecanjima 'jedan na jedan'. Na Jadranu se nikad prije i nikad poslije nije okupila jedriličarska krema kakva je u to vrijeme dolazila u Rovinj.

- Bio sam drugi na platnom spisku ACI-ja u Rovinju, odmah iza direktora Hermana Bačca. U još uvijek tromom državnom sustavu ACI-a plaća od 500 tadašnjih njemačkih maraka i nije bila toliko mala. U tu doba kao skiper sam dnevno zarađivao sto maraka, pa dileme nije bilo. Napustio sam "sigurni" ACI i uputio se u "nesigurne" skiperske vode, kaže Alvaro Macchi.

S krstaša na gajetu, sa gajete u penziju

Kad se zasitio velikih tura i želio biti bliže obitelji, Alvaro Macchi je u Banjolama nabavio atraktivnu, dobro očuvanu 7-metarsku gajetu u koju je uložio 12 tisuća eura. Imala je staru dvocilindarsku Pentu od 18 konja. Za devet tisuća eura nabavio je moderni motor Yanmar od 40 konja i guštao u plovidbi s malim grupama izletnika do kraja svoje moje nautičke karijere.

- Moja sezona je trajala od svibnja do listopada. Vodio sam do osam izletnika, često iz iste obitelji, oko rovinjskih otoka ili do skrovitih plaža. Najzahvalniji gosti bili su mi Rusi. Njih bih vodio na pecanje uz Puntu Križa koja je danas poznata kao swingerska plaža. Na tamošnjim sekama love se riboni koji se trzaju cijelo vrijeme izvlačenja, pa su se Rusima od adrenalina tresle noge.

- Od sada ću gajetu doći samo pozdraviti s rive. Moj dodir s morom biti će jutarnje šetnje i razgovori s brojnim prijateljima i kolegama kojima u vrijeme ove korona krize želim puno sreće i zdravlja, sjetno zaključuje skromni Alvaro Macchi.

S koljena na koljeno

Alvaro potječe iz poznate slikarske obitelji, koja je svoje talente i vještine prenosila s koljena na koljeno. Najvišu umjetničku razinu dostigao je Alvarov djed Antonio - Toni, dok se otac Gemaldo ozbiljnije posvetio slikarstvu tek kad je otišao u mirovinu. U Alvarovom stanu kraj Trga na lokvi najviše je izloženo slika sa morskim motivima. Najsnažnije su njihovi prikazi morskih nevera, u kojima je more iskazivalo svoju snagu.


Podijeli: Facebook Twiter







Vremenska prognoza

Podaci preuzeti sa: www.yr.no


Web kamere

Pula

Pula: Gradilište Studentski dom
Pula: Gradilište Studentski dom

Pula

Pula: Korzo, Giardini
Pula: Korzo, Giardini