Meni se čini da to sve ide na gore, što se tiče našeg posla. Još tu i tamo vi koji se držite tiskanih medija, ali opet, ponekad se pitaš otkud tim novinarima te informacije, kao ove sada koje cure iz obavještajnih krugova. I onda shvatiš da ti skriveni ljudi imaju svoje ljude u medijima. OK, dobro je da te informacije dolaze do ljudi, ali se ipak pitaš s kojom ih je namjerom netko pustio, kaže Robert Ferlin

Dok budete čitali ovaj intervju, bit će poznato je li Robert Ferlin dobio Zlatni studio za radijski glas godine, ili je ostao u najužem krugu nominiranih za ovu nagradu Jutarnjeg lista te je prepustio kolegici Ivani Mišerić s Otvorenog radija, odnosno Frani Ridjanu s Drugog programa Hrvatskog radija.

Ukoliko je ostao kratkih rukava, Ferlin - rođeni Puležan i najpoznatiji riječki novinar - ima još jednu priliku 22. ožujka u zagrebačkom HNK-u, kada će se uživo dodjeljivati Večernjakove ruže, tradicionalna nagrada u organizaciji drugog najvećeg dnevnog lista u zemlji. I tu se Ferlin našao u konkurenciji za radijsku osobu godine, zajedno s kolegama Vedranom Carom, Jadranom Marinkovićem, Franom Ridjanom, Sinišom Švecom i Milanom Pehom. Kao kolege, u startu smo napustili uobičajenu formu persiranja, otvorivši razgovor odrastanjem u Puli.

Mamu Nevenku svi znaju

- Neovisno o tome što si poznato javno lice, mnogi ne znaju da si rođeni Puležan. Rođen si 9. srpnja 1966. Gdje si živio u Puli?

- U Ulici Jurice Kalca, tamo sam živio do trećeg razreda osnovne škole. A onda su se starci, u ona dobra vremena kad su se dijelili stanovi, preselili na Vidikovac, imao sam devet godina.

- Znači, prvo si pohađao "Neven Kirac", sada Osnovnu školu Šijana, pa "43. istarsku diviziju", sada OŠ Vidikovac?

- Tako je. I onda su mojim starcima, budući da je "Neven Kirac" bila eksperimentalna škola, ponudili da me prebace iz drugog u četvrti razred...

- Sada je škola na Vidikovcu na glasu, tamo su tzv. Vidikovac vile, valjda je uvijek posrijedi klasni moment.

- Ove sam jeseni s najmlađom kćerkom prošao kod roditelja koji su još uvijek na Vidikovcu, pa sam joj išao pokazati školu. Skoro sam se izgubio. To uopće više ne liči na onaj kvart. Po onom brdu, gdje su sada vile, mi smo išli u školu, utabanim puteljcima. Sada je to neprepoznatljivo. Tada su iznad škole bile dvije-tri obiteljske kuće.

- Majka Nevenka radila je na anesteziologiji u pulskoj bolnici.

- Da, cijeli životni vijek.

- Nagledala se svačega?

- Nedavno je u Glasu Istre Bruno Krajcar, dok je prepričavao tragično iskustvo stradavanja kćerke u prometnoj nesreći, baš spomenuo moju mamu. (Krajcar: "Nevenka Ferlin sjajna je osoba. Ona je u trenutku Lucijine smrt bila uz mene. Stisnula mi je ruku i obilježila život. Taj trenutak kad sam osjetio njenu empatiju i snagu ne zaboravljam", op.a.) Ja sam ti zapravo htio postati popularan na način na koji su to bili moji mater i otac. Stari je bio trgovački putnik i njega je znalo manje ljudi, ali kad bih s mamom išao u grad, nije se moglo proći kroz grad, a da nas svakih pet minuta netko ne zaustavi: Gospođo Nevenka, pa vi ste me uspavljivali. Tada se uspavljivalo onim maskama, a anesteziolozi su ljudima bili puno važniji od bilo kojeg drugog liječnika. Možda je prepotentno reći, ali mislim da nema obitelji u kojoj nekom moja mater nije bila na operaciji i da ga nije uspavala. Jer, više od 40 godina provela je u pulskoj bolnici.

Riječani i Puljani

- Kako si završio u Rijeci? U Puli si završio i gimnaziju.

- Da, završio sam "Semelić", za organizatora kulturnih djelatnosti. Glumio sam u Pionirskom domu "Slavko Grubiša", amaterski, gostovao na Lidranu i na još nekim natjecanjima gdje su mi pojedini glumci govorili da imam potencijala pa su me uvjerili da mogu biti glumac. Bio sam uvjeren da ću upisati Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, međutim, nije mi to uspjelo. Da ne izgubim godinu, na brzinu sam upisao Pedagošku akademiju u Rijeci jer je tu bila književnost a volio sam čitati. I u Rijeci sam upoznao svoju buduću suprugu i tako sam ostao. Nekako je bilo i logično da ostanem u većem gradu.

- Pitao sam kuma koji je, kao i ti, Riječanin i rođeni Puležan, koja je razlika između Riječana i Puljana.

- Mislim da nema velikih razlika.

- On mi kaže da su Riječani otvoreniji.

- Možda su takvi Primorci, a ne Riječani. Ali, ja sam Istrijan i ne doživljavam se nekim zatvorenim tipom ili pripadnikom dijela naroda koji je zatvoren. Velika je sličnost Puljana i Riječana. Vodim godinama festival Melodije Istre i Kvarnera i u Puli, komuniciram s ljudima i čini mi se da je to ta ista otvorenost. Meni je to sve jako slično, u mentalitetu, ponašanju.

- Riječani su uvijek prigovarali Puljanima da ne znaju voziti, da su loši vozači kad bi došli u Rijeku. Kako si ti tu prolazio?

- (smijeh). Tako da sam, kad sam išao upisivati faks, a mama je bila sa mnom, skoro izazvao prometnu nesreću. Mi smo tada u Puli imali jedinu četverotračnu cestu, onu koja je vodila prema Verudeli.

- A i ta je kratka.

- Da, a u Rijeci sam, došavši s morske strane, u tri-četiri navrata uredno prelazio s lijeve na desnu stranu, dok mi nisu počeli trubiti i mahati kao manijaku te mi s prozora vikati: Budalo istarska. Moja djeca se često znaju smijati kad vozimo u Istru i kad je ispred nas netko s pulskim registracijama pa ja onda kažem: Puležan jedan, tko te učio voziti.

- Fanatičan si navijač NK Rijeke. Kakvi su tvoji osjećaji prema NK Istri?

- Kao klinac sam uvijek pratio NK Istru. Bilo mi je žao što su u Puli mnogi navijali za Hajduk ili Dinamo, a bilo je i zvezdaša i partizanovaca, budući da je Pula bila vojni grad. Oduvijek sam htio navijati za Istru, ali je bila u trećoj jugoslavenskoj ligi, onoj Hrvatska liga-Zapad, iako je znala igrati i u tada vrlo jakoj Drugoj ligi.

- Najpoznatiji si kao radijski voditelj, ali iskušao si se i na televiziji, u emisijama Studio 10, Afrovizija, Dora, Evergreen, Šušur, Nedjeljno popodne, Dobro jutro, Hrvatska i DnevMik. Nema toga koji neće reći da si dobar i zabavan radijski novinar, zajebant, no i da si na televiziji ukočeniji.

- Televizija ti ne dopušta toliku slobodu. Na televiziji uglavnom imaš scenarij, a te scenarije, ako imaš sreće, piše netko duhovit pa onda i ti ispadneš duhovit. Mi "radijaši" više smo skloni improvizaciji, uvijek oslonjeni sami na sebe. Na televiziji je sve to puno uštogljenije. Na televiziji se točno mora znati minutaža, a na radiju, osim kad su vijesti, ne moram brinuti o vremenu. Znam otprilike koje su mi zadane forme, ali sve što mi padne na pamet ja smijem reći. U TV emisijama Studio 10 ili Eevergreen počne spontan razgovor, snima se, a onda redatelj ili scenarist zaključi da nismo dobili ono što su htjeli pa ajmo sad sve ponoviti. A u ponavljanju ne ispadne više nikad tako spontano. Na radiju, u eteru uživo nema ponavljanja. Zato mi se i dogodilo da sam u emisiji "Dobro jutro, Hrvatska" digao pola Hrvatske na noge, ako to nije prepotentno reći, kada sam kolegu Meštrovića pitao zna li koji je najbolji potez Nikole Tesle. Kako nije znao, odgovorio sam mu da je najbolji Teslin potez bio kad je otišao iz Hrvatske! I tu se odmah na društvenim mrežama vidjela razlika između nas Riječana i Istrijana, s komentarima: bravo, rekao si istinu, i imaš ove druge: prokleta partizančino, nosi se u Srbiju.

Na televiziji uštogljeno

- Koliko ti na televiziji kamera radi pritisak?

- Ne previše, kad sam počeo eksperimentirati s televizijom, i ona sa mnom, znalo bi me pogoditi kad su mi ljudi znali reći: Joj, joj, tko te oblači, joj, tko te tamo češlja, joj, tko te pudra. Po meni, to je zadnje o čemu moram brinuti. Ono o čemu ja moram brinuti jest sadržaj, a ne moj fizički izgled, mada sam, naravno, svjestan njegove važnosti u percepciji gledatelja.

- Teško je danas dobiti nekog Antona Martina, lucidne i kreativne autore programa.

- Ima ih, ima ih. No, tu dolazimo do toga da pljujem u pjat iz kojeg jedem. No, ima dosta ljudi kojima novinarstvo nije najvažnija stvar na svijetu, već neke druge stvari, poput politike, zakulisnih igara.

- Uvijek branim javni servis, kolikogod bile opravdane kritike upućene Informativnom programu HRT-a. No, nesvjesni ozbiljnih deficita komercijalnih televizija, ljudi zaboravljaju da postoje četiri HTV-ova kanala i 11 radijskih stanica u sastavu Hrvatskog radija s kontinuiranim, 24-satnim programom. Ili, da se još jedino na Trećem programu HTV-a mogu pogledati odlični filmovi iz svih desetljeća 20. stoljeća.

- Definitivno. A i dosta je ljudi s HTV-a otišlo na komercijalne televizije. Dakle, HTV je tu dobar kadrovski bazen. Sjetite se Svjetskog prvenstva u nogometu. Osobno sam radio SP u Južnoj Africi i znam koji je to stroj, koliko je tu ljudi angažirano, koliko se svi brinu da sve ispadne kako treba, da sve bude informativno. Mislim da je paušalno davati ocjene tipa: Ma, na HTV-u ništa ne valja. To ne stoji.

- Prije desetak mjeseci si u pulskom programu Ćakulin rekao da se naše novinarstvo svelo na prepisivačko, diktirano novinarstvo, da gubi na značaju, da nezavisnih medija nema puno ni u svijetu jer nam, kako si rekao, i životom i novinarstvom dominiraju korporacije. Kako izaći iz začaranog kruga? Ako prizivaš pad kapitalizma, prozovu te anarhistom.

- Da, ali što nakon tog pada? Vratit ćemo se u socijalizam ili komunizam u kojemu je vladajuća partija diktirala što će se objaviti i kako će se objaviti.

- Možda ne mora nužno biti regres unazad?

- Meni se čini da to sve ide na gore, što se tiče tog našeg posla. Još tu i tamo vi koji se držite tiskanih medija…, ali opet, ponekad se pitaš otkud tim novinarima te informacije, kao što su to sada ove koje cure iz obavještajnih krugova. I onda shvatiš da ti skriveni ljudi imaju svoje ljude u medijima. OK, dobro je da te informacije dolaze do ljudi, ali se ipak pitaš s kojom ih je namjerom netko pustio.

Nacionalizam buja

- Dirigirano, ili kako bi rekao Viktor Ivančić, isljedničko, a ne istraživačko novinarstvo?

- Da. S druge strane, u elektroničkim medijima novinarstvo se svodi na to da te pošalju na presicu i da preneseš tko je što rekao. To za mene nije novinarstvo, nego je, s oproštenjem, titranje jaja političkim elitama. Glavni urednici su zato i postavljeni, a mi drugi da to izvršavamo. S druge strane, danas u novinarstvu nema više sustava mentorstva. Mladog novinara nema tko podučiti, ukazati mu na nešto što nije dobro napravio, iako on misli da je dobro napravio. To je jako važno.

- U tri si navrata suspendiran tijekom 90-ih godina: kada si u eteru prepričao vic koja će životinja, za Tuđmanove bolesti, spasiti Hrvatsku; kada si umjesto službenog HAŠK Građanski izgovorio Dinamo te kada si na zahtjev HDZ-a, udaljen zbog "antihrvatskog djelovanja".

- A ne, ne. Kolega Josip Krmpotić i ja suspendirani smo na pet dana, a svi na Radio Rijeci optuženi da nemamo dovoljno hrvatske krvi. Bilo je to u drugoj polovici 90-ih.

- Kako danas gledaš na sve to? Tim više što je nacionalizam i danas još uvijek vladajuća matrica.

- Da, nacionalizam buja u Hrvatskoj, ali i u cijeloj Europi. Moram priznati da sam sretan što sam odrastao baš u toj sredini. Nisam pitao ljude koji su mi postajali prijatelji jesu li Srbi, Bosanci ili Crnogorci. Odrastao sam u Puli, jednom od najvećih vojnih gradova u Jugoslaviji, s najviše vojske, i jedino što su me roditelji učili bilo je to da se družim s dobrim ljudima, ako ih ja takvima procijenim. A sve drugo bilo je apsolutno nebitno. To me usmjerilo da, bez obzira na to što sam kao ratni reporter bio u Gospiću i Otočcu, nikad nikoga nisam pitao je li netko Srbin ili po prezimenu zaključivao tko je i otkud dolazi. Nacionalizmi nikad nisu donijeli nikome ništa dobro pa ne mogu ni nama. Mislim da se danas njime manipulira ne bi li nam puno važnije stvari prošle ispod radara.

Tužibaba za sve

- Emisija "Tužibaba" koju 25 godina vodiš na Radio Rijeci glavni je razlog nominiranja za nagradu Zlatni studio. Kako je došlo do ideje za takvu emisiju?

- Kolega Alen Čemeljić, sada glavni uredni Radio Rijeke i ja pričali smo 1993. o bezobraznim ljudima koji se guraju preko reda te kako se obračunati s takvima, kako ih upristojiti. I onda nam je pala ideja o emisiji u kojoj bi se slušatelji mogli potužiti na bahate. Danas, recimo, dobivaš kamate na račune koje nisi ni dobio, a čovjek pošteno radi svoj posao. Htjeli smo čuti glas naroda, što njima smeta. To smo zatim proširili na sve gradske službe, na državu, na vlast, na nas same, na policiju, na sve. Htjeli smo biti korektor društva. Nekad smo uspjeli, nekad ne. Ta mi je emisija dopuštala da budem duhovit, nekad kvaziduhovit. (Zoran ANGELESKI)

Povezane vijesti

• Predstava Matije Ferlina
• NOVI MEĐUNARODNI USPJEH Nova predstava Matije Ferlina premijerno na Wiener Festwochenu
• Napustio nas je drug Ferlin, topao, otvoren čovjek sa stavom i smislom za humor