Zoran Kesić (Snimio Danilo Memedović)
Jedna od glavnih zvijezda "Fažana media Festa" zasigurno je bio Zoran Kesić, srpski TV voditelj satirične emisije "24 minuta sa Zoranom Kesićem". Riječ je o emisiji koja na humorističan način informira publiku o najvažnijim političkim zbivanjima u Srbiji te ukazuje na nepravde, laži, anomalije i nebuloze u društvu. Iako satirična, to je zapravo jedna od najvažnijih političkih emisija u zemlji koja je prešla i granice same Srbije te je vrlo gledana i na području ostalih zemalja bivše Jugoslavije. Mnogima su u Hrvatskoj upravo Kesićeve 24 minute glavni izvor informacija o susjedstvu.
Uspoređuju ga sa Jonom Stewartom i Stephenom Colbertom, a s obzirom da je privukao i mlađu publiku, jedna je od rijetkih televizijskih ličnosti s publikom od 7 do 77 godina, iako se zapravo bavi vrlo ozbiljnim temama. S Kesićem smo razgovarali u Fažani. Onako prijateljski i s puno smijeha, a vrijeme razgovora smo tempirali na 24 minute + 3 bonusa. S tajmerom za kuhanje…
"Je li to nacionalna provokacija da mi postavljate svinju da me gleda", šalio se na tajmer u obliku svinjice. Kad smo se spremali za odlazak, konobar je iza maske oduševljeno kometnirao "jao, Zoran Kesić", skinuo masku te rekao da prati sve njegove emisije jer je i on iz Srbije koji sezonu, kao i mnogi, odrađuje u Hrvatskoj. A Kesić je rado viđen gost u Hrvatskoj, za koji tjedan gostovat će u Rovinju na Weekend Media Festivalu, a prije toga, 18. rujna, kreće s prvom jesenskom emisijom.
- Je li satira neki način borbe. Rekli ste da je vaše izvještavanje subjektivno, no koliko je danas uopće novinarstvo objektivno?
- Iz zemlje iz koje dolazim uopće nije objektivno već je pod utjecajem jedne političke i jedne poslovne struje. Dakle, vrlo malo ima prostora gdje se novinari zaista mogu baviti svojim poslom, a to je da objektivno izvještavaju o onome što se dešava te se kritički odnose prema negativnim pojavama i govore nešto što bi moglo biti štetno za vladajući režim ili, s druge strane, za poslovni plan onoga koji ih plaća. Mi se u našim emisijama već godinama uspijevamo oduprijeti bilo političkim bilo financijskim utjecajima i radimo onako kako nas sedmorica misli da trebamo raditi. I svjestan sam da je to privilegija i da to nije čest slučaj, već gotovo na razini incidenta.
- Kako vam to uspijeva. Možda je stvar u humoru kojeg ne doživljavaju kao ozbiljnu prijetnju, ili jednostavno druga strana nema kapacitet da se na taj način konfrontira s vama?
- Moguće da su nas na početku olako shvatili. Humor, šala, satira, nema veze… ha, ha. A kad je postalo očigledno da je emisija itekako voljena kod šire publike, čak i one koja glasa za vladajuće stranke, onda je sve to otišlo predaleko i shvatili su da nas je bolje ostaviti te da je kudikamo manja šteta pustiti jednom tjedno da lajemo nego da ukidanjem riskiraju da sebe predstave kao nekoga tko guši slobodu. A mi tu privilegiju koristimo.
Ljeto u Istri
- Tu privilegiju koristite svaki tjedan, osim ljeti kada dolazite na godišnji odmor u Istru? Je li to uvijek Istra?
- To je uvijek Cres, Rovinj i generalno Istra i cijelo hrvatsko primorje. Za mene i moju suprugu Ivanu to je najljepše more na svijetu. Hrvatsko primorje ima to nešto što pamtimo još od djetinjstva kad se tu ljetovalo. Pamtimo taj šmek, taj miris, te uličice starih gradova… To se može samo naći u Hrvatskoj, eventualno u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj. Da, ljeto je vezano za Hrvatsku i Istru.
- Spomenuli ste Crnu Goru. Kako gledate na trenutnu politički uzavrelu situaciju i recentne događaje ondje? Mislite li da bi to moglo eskalirati u nešto više i dovesti do nekih novih tenzija na Balkanu?
- Nikako ne uspijevam da se više posvetim događajima u Crnoj Gori jer mi je sve to što se tamo dešava previše mučno. Još uvijek odbijam povjerovati da je u 21. stoljeću moguće da se netko toliko dijeli, mrzi i svađa zbog Crkve. Nikada mi ta tvrtka nije bila naročito značajna. Ponekad volim sjesti u crkvu, volim mojim klincima objašnjavati tko je na ikonama, ali mi pritom Crkva apsolutno nije potrebna da bih vjerovao. Naprotiv. Samo mi je žao jer volim Crnu Goru, imam tamo dosta prijatelja i nebrojeno blistavih trenutaka koje sam tamo doživio.
- Zbog ljetovanja u Hrvatskoj su vam spočitali da više volite Hrvate nego Srbe?
- Budalaština. Čovjek ide tamo gdje mu se sviđa i mi se ovdje osjećamo kao domaćini. Mi smo tu više domaći nego Poljak, Čeh, Švabo ili Amerikanac koji je stranac. S našim domaćinima možemo ogovarati Poljaka i Švabu, zar ne? (smijeh). Privilegija je biti, odnosno osjećati se domaćim. Slažem se da tko se ovdje ne osjeća tako, ne treba ni dolaziti. Nikada nismo imali nikakvih problema. Čak smo i nagovarali i neke naše prijatelje koji su se ustručavali jer, znate ipak, nije tako daleko rat i sve što se, nažalost, događalo među našim narodima. Ne da nismo imali problema, već samo nailazimo na ljubav i dobre domaćine. Sve pohvale i blago vama što imate more. Ljubomoran sam.
- Dok ste na odmoru posljednja dva mjeseca ne komentirate događaje. Nedavno je na Brijunima gostovao Dragan Bjelogrlić koji je bio i vaš gost. Kako komentirate njegov sukob s redateljem Predragom Antonijevićem?
- Nisu rijetki sukobi, posebice među članovima iste branše. Potuku se vozači, taksisti, sportaši, a pogotovo filmadžije. Problem je što se to podiglo na višu razinu jer su obojica javne ličnosti, a i po političkoj liniji. Mnogi su tabloidi to iskoristili kako bi sotonzirali Bjelogrlića kojeg za taj čin treba osuditi jer je napao kolegu, ali mislim da tu nema mjesta političkoj konotaciji. To je samo pokazatelj društvene situacije u Srbiji gdje se svaki potez može zloupotrijebiti za svoju političku agendu, pa tako i tuča pijanih članova iste branše.
- Filmska branša Vam je bliska, publici u Fažani ste otkrili da ste nesuđeni filmski djelatnik?
- Želio sam biti filmski redatelj. Srećom što nisam primljen na Akademiju. Kažem to s ovim iskustvom i pameću. Nije lako doći do sredstava za film. Mnogi redatelji ne snimaju filmove, već reklame, a ne vjerujem da su to očekivali kada su upisivali režiju. A ja već 20 godina i više na televiziji zaista radim ono što volim i što me ujutro čini sretnim.
Prečica do pažnje
- Imate britak, pomalo pajtonovski snimao za humor.
- Pa "Leteći cirkus Mothyja Phytna" mi je bio jedna od glavnih inspiracija još u djetinjstvu. Ja ga nalazim srodnim u humoru ruskog pisca Daniela Harmsa koji je pisao i za djecu i neke apsurdne kratke priče. Harmsovi "Pomalo neobični slučajevi" jedna su od prvih knjiga na koju sam se naglas smijao, a nisam ni znao zašto se smijem. Ni u Mothy Phytonu nisam znao što mi je smiješno, ali sam osjećao da mi je to nešto blisko. Ovo što mi radimo je neka naša balkanska varijanta.
- Top lista nadrealista bila je svojevrsni jugoslavenski pandan Mothyju Phytonu. Ispostavilo se da se njihova satira, nažalost, u nekim segmentima obistinila. Živimo u vremenima kada je realnost luđa od bilo koje fikcije. Koliko je satira nužna za suočavanje i prevladavanje teških vremena, ali i suptilno sredstvo borbe koje ukazuje na nepravilnosti, probleme?
- Satira, humor, pa i vic je dobra prečica do pažnje. Satira je neophodna i da skine uteg i s nekih naizgled nedodirljivih i teških tema ili tabua. Uloga satire je da u trenutku kad se zapitaš smije li se to kazati, znači da se to mora kazati.
- U vašem slučaju to se događa sa srpskim predsjednikom Vučićem koji je neizostavna tema u vašim emisijama. Stalno vam je na tapetu, a opet ste izjavili da ga nikada ne biste pozvali u studio.
- Ne bih ni njega ni druge političare. To je pravilo naše emisije. Za sada.
- Je li Vučić nekad komentirao vaše emisije?
- Ne direktno. U nekim izjavama je spominjao emisiju u kontekstu medijskih sloboda u stilu "Pogledajte što kaže Kesić", želeći naglasiti kako je apsurdno što pojedinci govore da nema medijskih sloboda.
- Da li satira oživljava građansku svijest ili je umrtvljuje?
- To je vječito pitanje. Znam da sam često i sam bio u situaciji da pročitam da je naša emisija kao neki Bensedin (pandan Apaurinu, lijek za smirenje živaca, op.a. ) za ljude, da ih umrtvljuje i sprečava bijesan narod da izađe na ulicu i traži svoja prava. Eto, čovjek je bijesan, nezadovoljan, taman spreman krenuti na ulicu, počinje naša emisija i on ne ide. Zamisli ti to. Tako da smo mi taj jezičak na vagi koji sprečava narod da izađe na ulice i bori se za svoja prava. To je apsurd i budalaština. Što je onda rješenje? Da nema naše emisije i drugih kritičkih glasova. E onda bi narod izašao. Mi radimo ono što je neophodno. Kritiziramo ono što se mora kritizirati i to je naš posao i budalasto nas je optuživati da atrofiramo želje naroda za pobunom. Baš suprotno, mi mu govorimo zašto se treba pobuniti.
- Rekli ste da su novinari prinuđeni da ne govore, odnosno ne pišu istinu. Vi, imate luksuz da se bavite istinom?
- Veliko je zadovoljstvo, pogotovo na televiziji, reći istinu, znajući da nema mnogo emisija koje su to u stanju. Kad ja kažem "mi govorimo istinu" ta rečenica nema nikakvu težinu jer ja mogu i da lažem. Vi to ne možete znati. Možda sam brutalni lažov koji se predstavlja kao neki zagovornik pravde, istine, a sve vrijeme ima neku svoju agendu i samo se pretvaram. Moguće, ali nisam. Momci s kojima radim, govorim o mom timu, ekipi s Njuz.neta i redatelju Saši Saničaninu, su prije svega dobri i kreativni ljudi i velika je sreća što radim s njima. U tom timu je nemoguće biti zlonamjeran i imati neku skrivenu agendu. Emisija i značaj emisije počinje i proizlazi iz naše ekipe, odnosa i poštovanja, ljubavi i prijateljstva. Zato je emisija i tako iskrena.
- U vremenima kada je sloboda u medijskom prostoru, i sam ste na to ukazali, u velikoj mjeri deklarativna, je li satira vid otpora?
- Je. Kolikogod nas zatupljuju, mi ćemo odgovoriti inteligencijom, humorom i zezanjem, za koje nemaju odgovor jer nisu na zadovoljavajućoj razini. Tvoje oružje je zaglupljivanje i laž, naše je humor i inteligencja. Ajde da se pobijemo. Nema šanse brale, jer ne znaš. Ti koji lažu nisu glupi, pametni su i svjesni svoje laži. No, s pozicije u kojoj si svjestan laži ne možeš napraviti humor. Dakle, humor proizlazi iz govorenja istine, iz te privilegije. Moja snaga je u istini i znam da sam na strani pravde i to mi omogućava da se zezam i šalim, i u tome smo oduvijek u prednosti nad ovima koji lažu.
Kreativan od nerviranja
- Na neki ste način i aktivist. Podržavate gay skupine i zakon o istospolnim partnerstvima, kao i to da gay parovi usvajaju djecu. Podržali ste žene koje su bile žrtve seksualnog zlostavljanja. Vrlo je važno da progovarate o tome, posebice jer dopirete do mlađe populacije.
- Mislim da je obaveza javne ličnosti, da osim emisije damo nešto i iskoristimo to za ono što smatramo da je dobro, a to je podrška ugroženim skupinama i prije svega djeci. I mi imamo dvoje male djece i na djecu sam naročito slab. Ona su nešto što me može pokrenuti na aktivizam, a zatim i razne ugrožene skupine, a to su žene. Suludo je, a to je ružna strana tog balkanskog mentaliteta, da žene i dalje tretiraju kao da su u srednjem vijeku, što me užasava i nervira, a kada me nešto nervira onda sam vrlo kreativan.
Normalno da podržavam zakon o istospolnom partnerstvu. Ljudi koji se vole i žive zajedno trebaju imati sva prava kao i svi drugi muško-ženski parovi. Gay i lezbo parovi postoje i bez tog zakona. Žive zajedno, vole se, tako je u svim zemljama. Zašto ih sprečavati da imaju sva prava kao tradicionalni parovi?
Što se usvajanja djece tiče, ja sam uvijek i za to da se pronađe par muško-ženski koji ne može da ima djece, procijeni jesu li normalni i stabilni te im se da dijete na usvajanje. Ako ne mogu da se nađu takvi, a postoji homoseksualni par koji želi dijete, i ako se na isti način procijeni da li odgovaraju - neka se onda dijete dodijeli njima. Bolje je da dijete ima mamu i mamu ili tatu i tatu nego da nema roditelje. To je surovo.
- Humorom probijate granice, doslovno ste na regionalnoj razini vrlo prepoznatljivi.
- Prate me svuda i volio bih još više te da se povežemo sa sličnim televizijskim kreativnim emisijama u regiji. Zašto ne ako dijelimo neke iste ideje o pravdi, životu, politici i svemu bez neke političke ili jugonostalgične agende, već s agendom spajanja, sadašnjosti i budućnosti te doborsujedskih odnosa, gdje ispada da mi je bliži satiričar iz Hrvatske, nego inženjer strojarstva iz Kragujevca, uz svo dužno poštovanje prema njemu. Sama činjenica da mi je bliži netko tko je Srbin nema smisla, ja imam više tema sa satiričarom iz Hrvatske ili Bugarske.
- Jeste li surađivali sa satiričarima iz Hrvatske?
- Kako da ne. To su moji dragi prijatelji, a ja ih zovem i braćom, Borna Sor i Domagoj Zovak koji rade emisiju Prime Time na N1.
- Radili ste na B 92 do samog kraja. Spomenuli ste da je B-92 više od radija.
- Do kraja i poslije kraja. Bila je to posljednja oaza normalnosti. B-92 je bolna tema. Dok sam još bio u školi radio B-92 je svima nama bio simbol otpora i san. Pionirski sam 2000. počeo raditi na televiziji B-92 koja je okupila sjajne novinare ali nažalost, biznis je nametnuo da B-92 više ne dobije sredstva za borbu protiv Miloševića jer smo ga tada već srušili i ona je sada trebala biti komercijalna. Tu su počeli reality programi, jurnjava za Pinkom oko rejtinga, tu počinje pad i neminovni krah televizije i radija koji ostaju u sjećanju kao kvalitetna, kritički nastrojena, urbana radio stanica koja je bila glas nekog Beograda koji više ne postoji.
- Slično se i u Hrvatskoj dogodilo s Radiom 101 u Zagrebu. Izgleda da je problem s urbanim na prostoru cijele bivše Jugoslavije.
- Urbano ne koristim kao neki odmak od ruralnog. Urbano koristim u smislu inteligentnijeg bundžijski nastrojenog koji ne dozvoljava da ga gaziš kao da je žrtva silovanja i šuti od srama. Beograd koji je spreman da vikne, uzme pištaljku, šeta, guta suzavac, bori se, trči i juri, taj Beograd postoji samo u tragovima nekih dinosaurusa koji se još uvijek sjećaju toga i nisu umrtvljeni u godinama zatupljivanja. Taj Beograd je u nekim novinarima, na nekim medijima, želim da vjerujem da je naša emisija neki od arheoloških ostataka tog Beograda i ne damo se, makar ostali posljednji, čuvat ćemo vatru tog Beograda.