Oliver Mlakar (Marko GRACIN)
Kad mi je bilo vrijeme za mirovinu, mene su poslali kući. I više ništa nisam radio na HTV-u. Ali sam radio za druge televizije, u Sarajevu jednu sezonu, za Novu TV nešto. Koristili su me drugi. Ali moja kuća... Dobio sam fotoaparat, pa sam se mogao slikati, haha
Oliver Mlakar. Legendarno televizijsko lice. Zagazio je on preko 80-te, ali duh je mladenački. Jedino što mu se za medije i ne da previše govoriti. No, nama je uspjelo dobiti ga na koji minut ugodni u njegovu Samoboru.
Dođe mi da kažem da dobro izgledate, ali me strah da će te misliti kako vas provociram.
- Haha, pa čujte, u ovim godinama još se i držim nekako da se može čak i reći da dobro izgledam za te godine.
Evo su vas gospođe za susjednim stolom jedva prepoznale, što je, rekao bih, dobro.
- Ne znam je li to dobro. To znači da sam se promijenio, haha.
U Samoboru ste već 25 godina.
- To je u stvari selo kraj Samobora. Samobor je zgodan gradić, po mjeri čovjeka. A ja sam tu gore, jedno četiri kilometra na brijegu. Tu sam pobjegao iz Zagreba. Stvarno živim u netaknutoj prirodi, sa životinjama, sa srnama, s pticama koje me bude ujutro, tako da je to nešto prekrasno.
Ali, gradski ste dečko, štono bi se reklo, vjerojatno nije bilo lako donijeti odluku da se pobjegne s asfalta.
- Pa jesam, ali sam uvijek čeznuo za malo mira, za malo neke opuštenosti seoske. U gradu si ili na asfaltu, ili u četiri zida. Moraš sjesti u auto i otići negdje da bi se prošetao. Ovdje čim izađeš iz kuće - ljepota.
Je li košenje trave još uvijek vaša obaveza?
- Ne, ne može se više. Mislim, mogu ja kositi, ali velika je okućnica, puno je trave koju treba raznijeti. Sad mi je to teško.
Vi i gospođa Dunja. Velika ljubav.
- E, Boga ti, polustoljetna. I više od toga, 54 godine.
Moram vas pitati kako? Danas je to rijetkost.
- Ne znam ni ja kako. Ali, ima takvih slučajeva. Nekako se pogodilo. I stvarno sam sretan zbog toga, jer mislim da je to velika patnja kad ljudi ne nađu zajednički jezik, kad imaju probleme u braku, kad djeca trpe. Kako smo mi imali sreće, to mogu, stvarno, zahvaliti samome Bogu.
Ja bih rekao da su tu i vaši psi, patuljasti šnauceri čijim se uzgojem bavite, odigrali važnu ulogu.
- Jesu. I tu smo se mi našli. Oboje volimo psiće. Poznata je stvar da pas strašno puno znači u životu čovjeka i u životu obitelji. Mislim da bi svaka obitelj morala imati psa. To je zakon. Psi su zakon. To vam je bezuvjetna ljubav. Tu nema kalkulacije, voli te on, do dna duše te voli. I to je krasno kad vidiš te naše male ljubimce kako skakuću oko nas, kako nas vole, pa mi njih volimo. To je sretan zajednički život.
- I koliko ih je oko vas sada?
- Imamo ih nekoliko. Trenutno s dva idemo na izložbe. Uzgojili smo jednog europskog prvaka, imali smo prije jednog svjetskog prvaka. Sve naš uzgoj.