Rock kritičar, esejist, organizator… Što sve nije Petar Peca Popović. Kada ga se sluša, čini se da nema važnije osobe iz povijesti rocka s kojom nije radio intervju ili se nije družio, da nema koncerta na kojem nije bio i sve to upijao. Čovjek koji je bio svugdje, vidio i čuo svašta, ne samo vezano za glazbu, objavio je knjigu "Tragovi u beskraju" koju je promovirao u Rock galeriji u Puli, a u knjizi se prisjetio pokojnih velikana rocka od kojih je neke i osobno poznavao.

Antologija otišlih

- Podnaslov knjige je "Antologija otišlih". Nikad u životu ne znate što biste bili da vam netko u nekom trenutku nije okrenuo život u neočekivanom pravcu. Dolazeći u ove godine shvatio sam da nikad ne bih bio to i da ne bih stigao do mirovine da neki ljudi svojim pjesmama nisu od mog totalnog nesavršenstva pokušali napraviti boljeg čovjeka. Onda sam shvatio da su postojali autori čije su pjesme, rifovi i poruke mene mijenjale. Nemam pravo to zaboraviti. Onda sam najednom shvatio koliko je od tih ljudi danas mrtvo, koliko ih nema. Mislio sam da je osnovni red da to ne ostane nezabilježeno, kaže Popović koji je uvodnik u knjizi posvetio Garyju Mooreu. Tako je nastala knjiga čiji je prvo izdanje rasprodano do travnja ove godine, drugo izdanje je u prodaji, a priprema se i treće.

- Kako vi proživljavate odlazak svih tih ljudi?

- To je emotivni debakl. Nikad se ne stidim reći koliki su značaj ti ljudi svirajući, pjevajući i pišući te pjesme, ostavili na mene, koliko su me promijenili, a i kakav je način starjeti sa svim tim saznanjima. Ja sam dio prve generacije koja je krenula pisati o tome. Prije toga su o toj muzici pisali ljudi koji joj nisu pripadali, koji su pisali o jazzu i zabavnoj muzici pa su pisali i o rocku, a mi smo prva generacija koja je samo o tome pisala i otvorila prostor mlađima da i oni pišu o tome. Prvi glazbeni časopis Ritam u Jugoslaviji je počeo izlaziti 1962., ali ljudi koji su pisali o rocku bili su stariji od rocka i nisu razumjeli to što smo mi razumjeli. Za njih ta muzika nije bila pitanje života ili smrti kao što je bila za nas jer 1960-ih godina uz muziku su se osvajale slobode.

- A danas?

- Danas se nema što osvojiti. Rock glazba je ubila socijalni aspekt i prešla je u zabavu. Iza Martina Luthera Kinga na Washington su 1963. išli Bob Dylan i Joan Baez, a danas kada napravite protest idu najveći dripci i banditi s namjerom da razbiju izloge i nešto otmu. Šezdesetih godina je osvojeno pravo da mladi imaju pravo biti mladi i biti ono što vole. Digao se glas protiv rata u Vijetnamu, protiv ruske intervencije u Čehoslovačkoj 1968., izborila su se rasna i spolna jednakost te spolna prava. Tisak je imao pravo biti tisak mladih za mlade, a prije su ga radili stariji. To je velika stvar i to nemate pravo zaboraviti ako pripadate mojoj generaciji. Kad smo mi počeli o tome pisati, to je bilo strašno podcijenjeno. Kad je za vas netko rekao da ste rock kritičar to je značilo "pusti budalu". Ali, tada nitko nije računao da biste se vi time bavili i stekli neko ime i prezime ili stekli pravo da vas zovu ozbiljnije redakcije. Morali ste biti kompetentni da oni koji to čitaju točno razumiju o čemu pišete i prepoznaju emociju, a ono što ne piše da se čita između redaka. Oni su mislili da ti koji pišu o tome nemaju što drugo raditi, ali su zaboravili da tkogod pokušava objasniti taj fenomen umjetnosti mora imati neko obrazovanje, radoznalost, jednu širinu koju fah idioti nemaju. Svijet je spao na fah idiote, a fah idioti su ljudi koji znaju samo jedno područje i koji su poštovani.

Sveslavenska širina

- S druge strane imate ljude koji znaju sve o svemu, a u biti ne znaju ništa.

- Da, ali postoji nešto na čemu smo odrasli, a to je jedna sveslavenska širina. Radoznalost se podrazumijevala od književnosti, glazbe, filma, stripa i nogometa pa smo na kraju natjerani da pokušamo razumjeti sociologiju izvan sociologije rocka, da shvatimo sociologiju politike. Sada smo doživjeli da nemate političara koji nije odrastao na toj glazbi, ali malo političara je izvuklo suštinu poruke. U Srbiji imate njih 20 na vlasti koji se kunu u stihove Johnnyja Štulića, a svojim ponašanjem brukaju legat toga što citiraju. Ne postoji nijedan predsjednik na prostorima bivše Jugoslavije koji nije odrastao uz rock, ali dozvolili su da pobijedi najgori oblik kulture kroz reality showove. Kada bi se sad u bilo kojoj od zemalja napravio referendum što da ukinemo - reality ili vjeroispovijest, vjeroispovijest bi bila ukinuta. Da ukinemo reality ili akademiju znanosti, reality ili obrazovanje? Što će nam obrazovanje kada su ovi u realityjima uspješni, a mi smo obične budale. Međutim, zaboravili su da nijedna zemlja nema budućnost bez obrazovanja. Mi to nikad nismo podcjenjivali, uvijek smo insistirali na onima koji su uz pjesme pronosili jednu civilizacijsku vrijednost ne obraćajući pažnju na boju kože, kako se tko krsti ili moli. Nas je zanimalo na koji način oni mijenjaju svijet u kojem hoćemo živjeti.

- Mislite li ipak, da će po pravilu akcije i reakcije ljudi u jednom trenutku sve to što ste rekli zanemariti i da će opet početi tražiti suštinu, a ne samo praznu formu?

- Nekad kada biste gledali filmove uživali ste u ljepoti kadra. Sad više nemate kadrove nego natjecanje u pikselima i megahercima. Više nitko nema vremena baviti se suštinom, samo ih zanima uspjeh, ali svaka karijera se završi i što onda ostane iza nje? Nas zanimaju oni koji osvajaju vječnost, ne oni koji su prolazna radost i prolazno zaluđivanje. Ti prolazni zaluđivači su nanijeli više štete no što možemo pretpostaviti. Vjerujem da Bog i dalje dijeli talente, a kao što bi rekao Abdulah Sidran za Arsena Dedića, "netko stane i više puta u red". A netko stane jednom u pogrešan red. Živimo u nepravednoj preraspodjeli tih talenata, ali vjerujem da ne postoji sila koja može uništiti elementarnu ljudsku dobrotu koja ostavi dobar trag iza sebe. Rock je 1960-ih uspio zato što je imao autentične ličnosti i pjesmotvorce, pojedince kao što su bili Dylan ili Cohen, ili ste imali prvo stvaralačko jezgro u 20. stoljeću, a to su Beatlesi. Beatlesi su promijenili svijet, ali su napravili ono što u 20. stoljeću nije napravio nijedan veliki osvajač. Oni su bez jednog metka osvojili cijeli svijet (da bi na kraju od metka stradao Lennon). Vjerujem da svaka generacija mora imati svog propovjednika u rock glazbi.

- Tko je vama bio takav propovjednik?

- Ima ih sto, ali danas ne bih nijednog mijenjao za Brucea Springsteena jer on u svom dijelu čuva nepobjedivost muzike. Poštuje tradiciju iz koje je izašao, poštuje sve stilove na kojima je ta popularna glazba postala popularna, ne brka nijedan stil i kada izađe njih 17 na pozornicu tu nema prijevare. Oni tri mjeseca pred turneju vježbaju 120 pjesama i minutu pred izlazak tajnica baca pred glazbenike papir s programom, obično 35 do 40 pjesama i uvijek je samo jedna pjesma "Born to run" na svakom koncertu, pa ako od publike netko traži nešto, to se na licu mjesta ubaci, ako se njemu učini. To je sve uživo. Zašto smo voljeli tu glazbu, zašto smo išli po festivalima, zašto nismo danima spavali kako bismo stigli na neko mjesto autostopom (jer nismo imali para)? Da vidimo volimo li ispravno ili pogrešno. Danas kada dođete na koncert Rolling Stonesa je uvijek isti raspored, s više ljudi iza bine nego na njoj. Hendrix nikada nije varao, a sjećam se i The Who koju su uživo izvodili album "Tommy" na otoku Wight. Danas živimo u vremenu kada i seks imate preko telefona pa onda možete imati i Madonnu u Beogradu s tri pjesme na matricu, a sve ostalo na play back. Uvijek mora postojati autor, razlog za pjesmu i istina u toj pjesmi. Pamtimo one pjesme koje oslikavaju trenutak kada su nastale ali od tog trenutka prave vječnost.

- Bili ste glavni urednik Džuboksa od 1974. do 1977., kada se glazba promovirala s puno riječi, a malo fotografija. Danas je obrnuto…

- Danas imate internet, sve se ubrzalo i ljudi više vjeruju slici nego tekstu. Vjerovao sam u ono što je promovirao Rolling Stone, novi žurnalizam, pa kad radiš intervju nemoj sugovornika pitati što misli o pjesmi nego napravi tekst o čovjeku koji je autor te pjesme. U toj prvoj fazi vjerovao sam da to treba objasniti. Sjećam se kada sam razgovarao s Ianom Andersonom iz Jethro Tulla. Tada je bio jako popularan, a razgovarali smo u njegovom studiju na sjeveru Londona i kada sam već dobio priliku razgovarati s njim ne mogu mu reći "Divna ti je ploča. Too old to rock 'n' roll, too young to die", to ga može svatko pitati.

Skrivaju poraze

- Kako ste dolazili do svih tih glazbenika?

- Kao što sam nekom već jednom rekao, dolazim iz vremena kada, ako ste bili glavni urednik muzičkih novina, to je značilo da je netko imao povjerenja u vas, da razgovara s vama, da neće lagati to što ste pričali ili nećete baš sve kazati što ne trebate jer čuvate posao u kojem jeste, a ne pravite skandal od posla kojim se bavite. Imao sam sreću raditi u vremenu kada nije bilo PR-ova jer PR-ovi su ljudi koji uvećavaju pobjede i skrivaju poraze. Jednom zgodom smo otišli u, mislim da je bio Graz, svirali su The Who i otišli smo Darko Glavan, Dražen Vrdoljak, ja i fotograf Kalinić. Nakon koncerta smo otišli u hotel naći se s Peteom Townshendom. On je trusio dnevno po pet flaša konjaka i donio malo da gucnemo. Od 23 sata ostali smo do 4.30 i ne znam kako smo došli u Zagreb, niti tko nas je dovezao. Vrdoljak i Glavan su radili intervju, a ja nisam nijednu riječ napisao, nikad, jer to nije bilo moje pravo jer bio sam samo čovjek u društvu, a nije sve za pisanje. Imali ste povjerenje velikih glazbenika. Kada je prvi put u Beogradu nastupio Jeff Beck, dali su mi da napravim desetominutni telefonski razgovor s njim. Poslije sat i 45 minuta iz Londona nas prekidaju i kažu da je dosta, a Jeff odgovara "Pričekaj. Pričam s čovjekom i ne mogu vjerovati na kojim smo istim mjestima bili." Ima stvari koje ste proživjeli, ima stvari o kojima ste pisali, ali ima stvari o kojima niste pisali, ali onda dođe vrijeme da te neke ljude ne zaboravite kao lučonoše. Oni su nosili neke vrijednosti na kojima su generacije rasle.

- Jednom prilikom, baš u Puli, komentirali ste, ako se ne varam, da kultura i zabava nisu isto. Možete li to pojasniti?

- Živimo u vremenu kad mislimo da je kultura dio zabave, a ne mislimo da je kultura civilizacijska potreba i vrijednost koja određuje sudbinu budućnosti svakog naroda. Zabava je prolazna radost, nešto što mora biti dio čovjeka u određenim segmentima, ali ne smije koncepcija života biti zasnovana na zabavi i da zabava bude alibi za sve. To mora biti kultura. Svako vrijeme traži hrabre ljude koji će se pozivati na civilizacijske vrijednosti. Prvi put živimo u vremenu u kojem su biblijske vrline zamijenjene biblijskim grijehovima. Prvi put živimo u vremenu u kojem ništa nije sramota. U zemljama gdje postoji kultura ljudi se ne stide svoje tradicije jer tradicija je zbir i uspjeha i neuspjeha, i velikana i onih koji su sramotili tu sredinu. Živim u zemlji u kojoj se svi ponosimo našom poviješću i pozivamo se na nju, a sve smo zaboravili. A onda kada trebaš biti na visini te povijesti, ti se brukaš. Pripadamo narodima koji su stvarnost zamijenili s epskom poezijom. Više narod vjeruje u guslarske pjesme nego u povijesne činjenice. Danas više vjerujete konferenciji za medije nego onom što vidite kada izađete na ulicu. Događaju se čudne promjene, ali grijehovi su pobijedili vrline, to je naša sramota. Zaboravili smo da je nekad bilo divno ići na pjesničke večeri gdje su bardovi govorili svoju poeziju, gdje je narod slušao filozofe i slušao pametnije od sebe. Došli smo do toga da je biti pametan otprilike isto kao biti lopov, švercer, kriminalac, a nitko se nije zapitao što se to s nama događa.

Povezane vijesti

• Tomislav Popović na čelu HUP-a Zagreb
• Gostuje istaknuti književnik: Miljenko Jergović sutra u Rovinju
• ALEKSANDAR RUSJAKOV: Nazivom Sjeverna Makedonija ukida se makedonski identitet