Nazvali su ga španjolski Istrijan. Mada to na prvu asocijaciju zvuči kao da je hrvatski dobrovoljac, socijalist, sudionik Španjolskog građanskog rata 1930-ih, ipak se ne radi o tome. Juan Francisco Sanchez Gracia 47-godišnji je kuhar i pobjednik još jedne komercijalne, ali ipak masovno gledane emisije televizije RTL koja se zove "3, 2, 1 kuhaj". Osvojio je glavnu nagradu od nevelikih 25.000 kuna, ali još više srca gledatelja. Zašto? Jer se radi o spontanom, vrlo čuvstvenom čovjeku kojeg ne vode materijalne težnje, nego više strast.

Posjetili smo ga u selu Kresini kraj Žminja gdje živi život došljaka, ali čovjeka od "svojih ruku kruha". Već su ga zvali iz brojnih medija pa nam kaže da je očekivao poziv Glasa Istre i prije. Malo nas je to postidjelo, ali tu smo.

Uopće ne priča teško razumljivim govorom, kako su ga htjeli prikazati voditelji emisije RTL-a, već čistim lokalnim čakavskim dijalektom kakav se govori u Žminju i okruženju. Dobro je savladao inače za strance težak hrvatski jezik, s istarskim inačicama. Možda mu je to i bio plus, jer nije prvi put da se to dogodilo. Simpatije hrvatskih gledatelja takvog tipa emisija već je na isti način osvojio Martin Špaček iz Pazina, novodoseljeni Čeh, pa se tu vidi neka matrica što gledatelje fascinira - trud tih ljudi da nauče hrvatski, ili čakavski, tu odmah nastaje simpatija.

Naravno, nije samo to. Radi se o čovjeku, dobrici, s velikim kulinarskim iskustvom koje je uspio implementirati u ovu emisiju. Gledatelje je osvojio na prvu humorom, otvorenošću, iskrenim emocijama, ali i veselim zagorsko-žminjsko-španjolskim ''raspravama'' s Tomislavom Špičekom, voditeljem emisije "3, 2, 1 kuhaj".

Na njegove video-nastupe bilo je više od 6.000 komentara dosad. Zvijezda je rođena. Barem kratkotrajno.

- Od ujutro do 22 navečer, ti nemaš pojma ča si kuha dan prije, ča san sve kuha ne znan, kaže naturalizirani Istranin. "Ja sam tamo kako sam doma, moja žena ne kapi", kaže Juan koji nam otkriva da su očekivanja okoline bila da govori književnim hrvatskim jezikom. "Ja jesam iz Barcelone došao, ali cijela familija je iz Murcie. Tamo su otvoreni ljudi", kaže naš sugovornik a na pitanje kako je ipak uspio naučiti hrvatski jezik kaže da je uspio preko talijanskog jezika kojim je govorio sa sada pokojnim puncem.

Ova otvorenost o kojoj govorimo ne potječe samo od prirođene španjolske otvorene duše, nego i od toga da mu je otac bio cijenjen lučki majstor koji je upravljao najvećom dizalicom tada u Europi. Govorimo o 1984. godini. Nije ih bilo mnogo tada pa se i Španjolska s njome selila iz luke u luku. Tako se selila i Juanova obitelj. Iz Murcije u Galiciju na zapad, u Andaluziju, pa Valenciju, opet na istok Španjolske.

- Ćemo reć da je to selo kraj Murcije kao Žminj, ne, to selo je veliko kao Pazin. Za nas su to sela, kaže Juan koji nam objašnjava da u Španjolskoj postoje limiti stanovništva da bi se nešto proglasilo gradom. "S tim seljenjem se navadiš kakve su druge kulture, čak i u Španjolskoj drugačiji su ljudi u Murciji ili Barceloni, a kamoli Galicija, tamo se trebaš navadit na drugi jezik, galego, to ti je kao portugalski", pojašnjava Juan, ali dodaje da su tada bili mlađi, podatni za usvajanje novina, iako je starija sestra uvijek "grintala", a mlađi brat "ni ima pojma kadi je". "Ja san bi na sredini", kaže Juan o svojim putešestvijama iz djetinjstva.

Čak i na polugodištu morao se seliti, što mu je sigurno otežavalo školovanje, ali je zato postao otvoren za sva nova iskustva.

- Ili si otvoren, ili nećeš imat nijedan prijatelj, kaže nam Juan koji vjerojatno ima puno prijatelja.

U Barceloni, konačnom odredištu, ostali su mu majka, otac, sestra i brat. "Pokle tamo u Murciji imam tetu, barba, puno zrmani, i pokle iman fameju u Francuski, u Normandiji, isto u Montpelleiru, Nici, nije daleko. Istra nije daleko", kaže Juan, dodajući da preko žene ima rođake i u Kanadi, ali to je hrvatska rodbina.

Otkud ljubav prema kuhanju? Kaže da je gledao kako mu kuha majka, koju cijeni kao najbolju kuharicu, ali i baka. Uvijek se za to zanimao.

- To nikad neću zaboravit kada sam u Galiciji bio i kad je došao oslić od tri kilograma, ali s udicom još u ustima, kaže Juan, dodajući da je to bio dokaz da se radi o "freškoj ribi". To ga je, a možda kasnije više okusi, motiviralo da krene u kuharskom smjeru.

Radio je u raznim našim hotelijerskim kućama, poput Valalte, pomagao mladim kuharima kojima uvijek savjetuje da promijene sredinu, odu raditi u inozemstvo i onda se vrate u zemlju s novim iskustvima.

Kako se prijavio za šou "3, 2, 1 kuhaj"?

- Na Youtubeu je bila neka reklama i moja mala kćer mi je rekla da se prijavim, kaže Juan koji je malo dvojio, ali na kraju se ipak okuražio. "Ćemo provati, pa kako gre". Nije se prijavio zbog neke materijalne zarade. "Dobra kompanija. Ćemo si pričati. Ćemo se zajebavati. Ćemo se smijati. Ćemo si kuhati. To ja tražim", kaže, među ostalim, naš simpatični Španjolac. "Ako i imaš puno para, drugi dan si na groblje", poručuje i nastavlja u šali da onda jedino žena može trošiti, a bolje je da on to prije sam obavi.

Inače, jako hvali suprugu za koju je rekao da je radila tri posla dok je bila na fakultetu u Barceloni, gdje su se i upoznali. U restoranu. Ona je bila konobarica, a on kuhar. Otad je prošlo 18 godina. Kada se doselio u Hrvatsku, nije baš bio zadovoljan odnosom državnih vlasti prema strancima. Komplikacije svih vrsta. Ali, i to je izdržao.

Za kuharski šou, kaže, snimali su dvije emisije dnevno tijekom mjesec dana. Vrlo žestok ritam. Inače se to razduži, sada je radi korone bilo kraće. Ali su se zbližili. Upravo dok smo razgovarali, javio mu se Dalibor iz Rijeke. On mu je bio prevodilac sa žminjskog čakavskog na hrvatski književni jezik, jer ga mnogi sa španjolskim akcentom nisu shvaćali. Juanu nije bilo lako (a ni njoj) s kulinarskom partnericom iz Hrvatskog zagorja, "mojom Ivanom", kako ju zove, s kojom je osvojio šou, ali su se prilagodili, iako kaže da su primorska i kontinentalna Hrvatska dva različita mentaliteta. Njemu je bliži primorski, ali razumije i ovaj drugi.

- Teško je bilo kad ne znaš jezik, ali sam joj rekao, Ivana moja, ti si šefica, kaže Juan koji je sa svojom dobrodušnošću pokupio simpatije publike.

Što se tiče kulinarstva u emisiji, smatra da je bilo previše mesa, on je više za ribu. Kako je uopće krenuo u kulinarstvo?

- Mi je rekla mama, Juan, jutre ujutro imaš delo. Ako ti ne gre škola, ćeš delat - 14 ili 15 san ima let - češ prat pijate, kaže da se tako našao u kuhinji gdje se sve više zanimao za vještinu kuhanja. Smatra da i nije dobro imati "školu za kuhanje" jer se radi od 6 ujutro "i ne znaš kad ćeš finit". Kćeri kaže da ne bi ni pomislila na tako nešto. Mnogo rada a natezanja oko plaće za prekomjerni rad.

Iako je sada televizijska zvijezda, nema neke jasne ideje. Ipak, u planu mu je da u Kresinima ima neko ugostiteljsko mjesto gdje bi držao jednostavan roštilj s kojeg bi nudio hranu turistima.

Koje mu je najbolje istarsko jelo?

- Najbolje mi je šugo od domaće kokoše, to mi je punica jedanput napravila. Ali i fuži moraju bit domaći i stara koka da se kuha četiri ure, kaže Juan koji bi od španjolskih jela ponudio "ali to zna već cijeli svijet". "Kod nas se jako miješa riba i meso, ali to tu ne gre. Da delaš grah tu, i da hitiš vongolu unutra, bi ti rekli da si munjen, da nisi normalan, ali pole kad bi provali, e, već drugo", kaže Juan te pojašnjava da je prehrana na španjolskom jugu zbog velikog sunca mnogo lakša, za razliku od Galicije na sjeveru koja preferira meso.

Kako se prilagodio?

- Zamisli da dolaziš iz Barcelone koja ima tri milijuna ljudi u selo koje ima 19 ljudi, sad s novima mislim da smo na 24, razlika je puno, kaže Juan, ali dodaje da ga to podsjeća na njegovo djetinjstvo u Murciji gdje su "noneti imeli prasac, galina, puretina, kunin, koza". Tako da mu nije bilo teško prilagoditi se istarskom ruralnom životu, ali ponovno ističe da mu je najveću prepreku predstavljao jezik. Radio je, među ostalim, u ugostiteljstvu u Austriji. "Juan, kako ti pričaš? Kako san se navadija. Znaš kako su me tamo zvali? Anke." Jer je govorio po domaće s drugim djelatnicima pa su mu tako nadjenuli ime, kaže nam naš simpatični sugovornik. Najbolje se jezik nauči slušajući druge u oštariji, otkriva nam. Nikakva gramatika - "nisam ja Juana, nego Juan", reagirao je kada su ga prvi put oslovili u genitivu.

Naglašava da je samo želja bitna da bi se negdje živjelo, naučit će i kineski ako treba. "Treba imati otvorene uši", a ako mu se netko nasmije kad nešto "pogrešno" kaže, odgovara da se prvi nasmije. S obzirom da se nalazi u blizini mora, u Kresinima, nadomak Rovinja, to mu titra dušu jer se osjeća bliže Španjolskoj. Dok je mora blizu, nema bezvolje kod našeg Juana.

Povezane vijesti

• Održan GASTRO DOMJENAK 2018. - praktični dio završnog ispita za kuhare i konobare
• Turčin s kruzera pritvoren u Splitu zbog pokušaja silovanja
• STEVO KARAPANDŽA: Male tajne velikog majstora kuhinje. I FRANK SINATRA JE NARUČIO NJEGOVE FAMOZNE ŠPAGETE BOLONJEZ