"Točno se sjećam početka. Znam tko je bio tamo, gdje sam stajao kada sam prvi put vidio nekog tipa kako skejta i pomislio: ja ovo moram radit'." Tim riječima Elvis Butković opisuje kako je prije 20 godina sve započelo.

Nalazimo se u kasarni u Fažani, amblematično mjesto lokalnih skejtera. Osim njega, tu je i Nikola Racan, također važno ime skateboarding kluba "August Šenoa" i Vladimir Film Festivala. Tu su i mlađi predstavnici ovog "sporta", ako se on takvim može nazvati - Raul Žgomba i mlađahni Martin Tuđa, 17-godišnjak koji nije još bio ni rođen kada su Racan i Butković izvodili svoje prve trikove.

Zbog istih se interesa i začaranosti skateom, što mi u njihovom slučaju više naliči na stil života nego na sport, razlika u godinama i ne osjeća. Odmah vrše pritisak na mene, sugeriraju mi da ne napišem klasični članak o priči koju su već ispričali. No, suštinu pronalazim upravo u opčinjenosti tom daskom na četiri kotača, koja je oblikovala njihov karakter, interese i poglede na svijet.

Pričaju mi kako ispitivački gledaju u nebo i pokušavaju razaznati hoće li nakon posla asfalt već biti suh i podoban za vožnju. Te male rupe među obavezama svakodnevnog života popunjavaju bijegom na drvenu dasku, koja ih i nakon dva desetljeća drži prilijepljenima za svoj "grip". Kako srednjoškolac Tuđa, tako i Racan, koji je već otac.

U Puli je, kažu mi, aktivno 30-ak uglavnom mladih skejtera, a bilježi se i porast novopečenih skejtera, na što je uvelike utjecalo i otvaranje skate parka 2016. godine.

- Skate park je stvarno pomogao tome da se nove generacije pridruže. Voze se, vidi se da su zagrizli i da je gotovo, unutra su!, ističe Butković.

Novi bi skate park trebao niknuti i kod Plodina u Fažani. Napravljeni su dizajn i idejno rješenje, čeka se još rješavanje uporabne dozvole, a projekt je već ušao u proračun. Lokacija nije slučajna, budući da u Fažani već desetak godina postoji Skateboard klub "August Šenoa". Održava se ovdje, osim u Puli i na Brijunima, i već tradicionalni Vladimir Film Festival, koji okuplja najeminentnija imena iz skateboarding svijeta.

Skate park je sa sobom također donio određene probleme i nesuglasice, izazvane širokim spektrom korisnika parka. Pred skate parkom postavljen je znak kojim se zabranjuju vožnja bicikla ili romobila. Skateri mi govore da su sami insistirali na tome - nemoguće je, kažu, voziti skejt po parku ako ti pritom desetoro klinaca s romobilima zuji uokolo. Piše i kako djeca moraju biti u pratnji roditelja, no dolaze sami, putanje vožnje su im nepredvidive, a nije teško pogoditi tko će u sudaru djeteta i odraslog skejtera izvući deblji kraj.

- Zamisli da voziš skejt u punoj brzini i odjednom pred tebe izleti klinac, padne i razbije glavu. Djeca ne gledaju. Mi gledamo, pa se svejedno zabijemo u njih. I tko je sad tu kriv, tko će to objasniti njegovim roditeljima, ističe Butković.

Kažu da je do incidenta već došlo, a očito je kako stvari treba regulirati. Nitko, nastavljaju skejteri, ne bi zabranio nekom da smisleno vozi romobil, izvodeći trikove i uzimajući u obzir druge vozače, što se ne može očekivati od desetogodišnjeg djeteta.

- To je kao da neki klinci dođu na Istrin stadion igrati se loptom dok igrači imaju trening, poentira Žgomba.

Dok je 90-ih godina skate shop bio svratište za urbanu mladež, koja je tu kupovala daske, osovine, kotače, ali i popularne skaterske tenisice, danas su skate shopovi u Hrvatskoj prošlost. Daske i oprema uglavnom se kupuju online, a mlađi skateri Žgomba i Tuđa ističu da nikada i nisu imali priliku doći u pravi shop i uživo odabrati na čemu će se voziti. Rješenje se pronašlo u Rijeci, gdje jedna tvrtka naručuje poveći broj skateboard daski i prosljeđuje ih lokalnim vozačima po veoma prihvatljivoj cijeni.

Pitanje profesionalizma u svijetu skateboardinga podosta je zamršeno i, kažu mi dečki, uvelike ovisi o prodaji proizvoda. Govore mi da se profesionalnim skaterom smatra vozač kojem su već izašle personalizirane tenisice ili daska za skate. Kao najistaknutija imena se na lokalnoj sceni spominju Antonio Peković i Nino Fanuko, jedan od zaslužnijih ljudi za pulski skate park koji vodi i skate školu. Ipak i najbolja imena na ovim prostorima teško mogu preživjeti baveći se isključivo skejtanjem. Zbog nepostojanja skate shopa hrvatski su vozači dodatno zapostavljeni - gdje je umanjen interes za kupnjom skate opreme, nizak je i broj profesionalnih vozača. Uz to, konkurencija je velika, a društvene mreže, trenutno najpopularniji medij za dijeljenje skate sadržaja, od vozača iziskuju da stalno izbacuju klipove s novim trikovima.

- Ljudi ne shvaćaju da se netko tri godine ubijao da bi snimio tri ili četiri minute dobrog videa. Internet je svakim danom prekrcan novim videima, koji se ne cijene kao nekad, kada smo neki video gledali sto puta i čekali da izađe novi. Korporativni brendovi razmišljaju samo o jednom, kako proizvod plasirati na tržište. Skejteri su primorani snimati trikove u brendiranim majicama, tenisicama i kapama. Mnogi od njih potpišu ugovor s više tvrtki i svakoj od njih moraju konstantno nešto isporučiti, što nije uopće lako, ističe Racan.

Premda se skate u Puli počeo voziti još 80-ih, način vožnje promijenio se u odnosu na te dane. Nije to slučaj samo u Puli - skate discipline danas su podosta raznovrsne i mijenjaju se u odnosu na nekad. Naša je infrastruktura, kažu skateri, i dalje dosta slaba za moderne skate discipline. Skate natjecanja, odnosno "contesti" također se mijenjaju - starijim, "old skul" skejterima su današnje discipline mlake i nezanimljive.

- Starijim skejterima naš način vožnje vjerojatno izgleda bezveze. Njima je "session" uključivao preskakanje 11 stepenica. Toga ima i dalje, ali mi na to imamo drugačiji pogled, čini nam se bespotrebnim riskirati ozljedu zbog koje ne bismo mogli voziti dva mjeseca. Promijenio se i sadržaj skate videa, veći je naglasak na estetici i scenografiji, nije više sve u triku. Snima se na više lokacija, traži se neki poseban "spot" gdje još nitko nije bio. Ako te okružuje infrastruktura koja je nezahvalna za kameru, tražit ćeš neki detalj kojim ćeš to upotpuniti, ističe Žgomba.

Velika novost u svijetu skatea je i činjenica da je ovaj, sada možemo reći sport, postao i dio velike olimpijske obitelji. Premijerno je natjecanje trebalo biti održano prošle godine na Igrama u Tokiju, koje su zbog koronavirusa ipak odgođene. Natjecatelji će se okušati u disciplinama "park" i "street", a Racan napominje da je ovakav potez Međunarodnog olimpijskog odbora itekako proračunat.

- Shvatili su važnu stvar - da OI na televiziji gleda populacija 40+. Uvođenjem skateboardinga kao olimpijske discipline privukli su mlađu publiku. No, problem je što su skate savezi tek u nastajanju, a njima nerijetko predsjedaju osobe koje s tim sportom nemaju veze. Savezima trenutno dirigira World of skate, na čijem čelu kao CEO (glavni izvršni direktor op.u.) predsjeda 70-godišnji starčić koji u životu nije vidio skate. Taj se problem veže i za skate parkove - natječaj dobiju firme koje ne razumiju stvarne potrebe skatera. Srećom, u Puli su skate park od početka planirali skateri, a isto se događa u Fažani, pa možemo reći da to kod nas nije slučaj, zaključuje Racan.

Povezane vijesti

• Na Maloj ribarskoj akademiji obnavljat će se stara batana
• Ophodnja na dva kotača za sigurniju turističku sezonu
• Na Vodnjanštini šteta od suše 18,5 milijuna kuna