Nedavno sam u jednoj knjizi pročitao jednu točnu rečenicu: "Ljudi nisu voljeli Rim zbog toga što je bio velik, nego je bio velik jer su ga ljudi voljeli". U svakom slučaju, identitet ne dolazi kao gotov proizvod, mimoilazeći realnost

"Minimalnim potezom koji ne zadire u suštinu stvari može se razviti imaginacija, novi doživljaj. Nadam se da se u tome skriva nova nada. Svi volimo naš grad, iako nas zna ponekad i razočarati," kazao je Mauricio Ferlin, koautor izložbe "Gradovi u tijeku" i dugogodišnji art direktor pulskog Sajma knjige u Istri, prilikom prošlotjednog otvorenja izložbe u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre na Kaštelu. Ferlin je pritom predstavio i ostatak autorskog tima izložbe - dizajnerice Tinu Ivezić i Maju Kolar iz kolektiva Oaza te povjesničarku umjetnosti Leonidu Kovač. Oni su se nadahnuli starim razglednicama i fotografijama iz fundusa ovog muzeja, a dijelom i bogate ostavštine Alojza Orela.

Prilikom otvorenja čulo se i da izložba donosi vizure koje svakodnevno gledamo, ali u drugačijoj, reći ćemo 'izduženoj' vizuri te da izložba može potaknuti na novo promišljanje grada. Polazna je to točka razgovora s Ferlinom.

- Možete li pojasniti svoje uvjerenje da se u imaginaciji skriva nada za Pulu?

- Koristio sam riječ "imaginacija" jer je vizualna izložba u pitanju, no smjerao sam i na promišljanje grada, na mogućnost da se unutar postojećeg okvira pronađu nova rješenja, no, možda najviše od svega - zazivao sam u sebi i ostalima taj "prostor" djelovanja, nade, povezanosti, koji nam u ovom vremenu nekako izmiče. Mislim da i radovi na izložbi u sebi nose taj poticajni, motivacijski karakter. Možda ove slike, nakon što ostanu upisane u biće gledatelja, mogu "posvijetliti" oko i za druge stvari, usmjeriti nas, barem mrvu, prema nadi, zadovoljstvu i prepoznavanju ljepših pojava i potencijala oko nas.

Ljudi tvore identitet

- Identitet je iznimno složena, osjetljiva životinjica, upravo zbog njegove višestrukosti s kojim se od rođenja do smrti (ne) snalazi pojedinac, a društva stoljećima. Da li se Pula i njeni građani, nakon velikih lomova nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, danas nalaze na novoj velikoj prekretnici, nakon gašenja višestoljetne vojne komponente Pule tijekom 90-ih, a sada i industrijske, gašenjem brodogradilišta Uljanik?

- Gašenje brodogradilišta bio je najočigledniji kraj tog procesa, no on je započeo još 90-ih, čak i krajem 80-ih, usudio bih se reći. Taj prelazak s radničko-vojnog na isključivo uslužno-turistički model, bez puno koncipiranja, gašenjem firmi, promjenom struktura vlasništva, preko ljudi ostavljenih bez dugogodišnjeg posla - ostavio je brazde skoro na svakoj pulskoj obitelji. Neki su se potpuno snašli, neki manje, no puno je onih koji imaju osjećaj izdaje, zaobilaska. I to je najveći problem. Jer ljudi tvore identitet. Tako je i nezadovoljstvo postalo danas dio tog identiteta. Zbog razočaranja, ljudi ne mogu prihvatiti identitet koji se nudi odozgo. Nedavno sam u jednoj knjizi pročitao jednu točnu rečenicu: "Ljudi nisu voljeli Rim zbog toga što je bio velik, nego je bio velik jer su ga ljudi voljeli". U svakom slučaju, identitet ne dolazi kao gotov proizvod, mimoilazeći realnost.

- Meni se čini da je te odgovornosti na ovoj prekretnici rijetko tko svjestan, a najmanje vlast, kladeći se na turizam. Nije li nužna najšira javna rasprava, i svih, ali i najmudrijih glava?

- Naravno da je nužna. No, malo smo uzada s hartama. Radimo stihijski, nemamo planova. Turizam je, da se razumijemo, dobra djelatnost, no održivost ovakvog koncepta je upitna. I kad se dogode javne rasprave, dogode se zbog sebe samih jer rijetko koji dogovor ostaje postavljen kao polazna stepenica za dalje. Koncipiranje budućnosti grada je nužnost, to je danas skriveno ili toga ni nema, ne znam. Kad i dođe na vidjelo bude obično prekasno, a tada rasprave nisu konstruktivne. Planovi bi trebali postojati da bi građani dobili neki stabilitet življenja, mapu za kretanje naprijed i osjećaj sudjelovanja u gradskom biću.

Tranzicija i rastakanje gradova

- Možete li predstaviti vizualni identitet predstojećeg 25. izdanja pulskog Sajma knjige, koji počinje za manje od tri tjedna, 5. prosinca?

- Glavna tema ovog obljetničkog Sajma je Grad. "Gradovi u tijeku" je naslov koji je proizašao iz "ljetnog" uma, dok nešto bolje ne smislim, ali se pokazao dovoljno širok da može dotaknuti i pitanja vremena tranzicije kojeg živimo, problem rastakanja gradova, njihova pretvaranja u kulise za turistička sezonska stampeda, pojednostavljene nerješive jednadžbe "progresa" čija rješenja svakodnevno tražimo, pitanje deurbanizacije… Na toj platformi je trebalo iznjedriti vizualna rješenja. Pozvao sam u pomoć moje prijateljice, dizajnerice Tinu Ivezić i Maju Kolar (iz Oaze) i ova izložba je bila plod rada na tome. Nakon prvih uspješnih probnih pokušaja zaključili smo da je šteta imati samo jednu simboličnu sliku koja je nositelj cijelog vizualnog rješenja, pa smo potražili pomoć u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre, koji nam je ustupio svoje foto arhive na pregled, među kojima i fotografije iz ostavštine Alojza Orela, a zatim se napravio izbor. Interesirao nas je i taj muzeološki aspekt, jer su svima poznate vizure s razglednica prijemćivije za ovaj postupak koji smo koristili; nose određeni značaj i elemente kolektivnog pamćenja. Imaginarij tog našeg a opet drukčijeg grada predstavljen je na izložbi. Bit će dalje korišten kroz razne grafičke materijale Sajma koje kolegice dizajniraju i u prostoru Doma hrvatskih branitelja. Izložba je tako postala uvertira u Sajam. Meni je interesantan i sam format događanja u smislu kulturnog marketinga - to da jedan događaj posluži kao uvodnik drugog. U međuvremenu, uz ovaj tematski, razvili smo i drugi dio kampanje, onaj vezan uz obljetnicu, koji se najviše koristio u akciji "Dajte mi libar" po Istri, gdje smo upotrebom stihova sajamske himne Livija Morosina razradili više varijanti strogo tipografskih plakata. Na Sajmu će se i taj tretman razviti. Ta se akcija pokazala kao stvarno dobra jer se na čitanje u javne prostore podijelilo preko 1.000 naslova.

Tekst kontekstualizira vizuale

- Kako je bilo raditi ovu izložbu grupno, u autorskom timu? Dijelili ste dizajnerski dio s Tinom Ivezić i Majom Kolar, dok je teoretski kontekst kreirala Leonida Kovač?

- Kad smo imali u rukama vizuale, početkom rujna, Leonida Kovač je bila u Puli. Zasvidio joj se smjer u kojem smo krenuli i odlučila je podržati nas uključivanjem. Napisala je tekst koji kontekstualizira vizuale po pitanju grada - općenito Pule, korištenih motiva, postupka kojeg smo upotrijebili te same teme Sajma. Bila nam je velika podrška u pripremi. I taj je tekst postao integralni dio izložbe. Lakše je kad je takav netko s tobom u ekipi. Moram spomenuti i Magdu koja je pogurala sve nas u smjeru izložbe. Što se tiče dizajnerica, s Tinom sam prijatelj već dugo i surađivali smo na puno projekta ("Ki sit ki lačan", "Gajba i tić", predstave Matije Ferlina), dok sam Maju bolje upoznao na projektu za 1. Londonski bienale dizajna, kad smo u timu Utopijskog kolektiva predstavljali Hrvatsku. Divno je s njima raditi, izvrsne su dizajnerice i u ovoj su gunguli pripreme Sajma preuzele velik dio posla. Nadam se da sam i ja njima kakva-takva podrška. Za zaključak: nije dobro da je čovjek sam, nigdje, pa ni u poslu.