Tako blizu a tako daleko, mogao bi glasiti naslov o atelieru poznate pulske umjetnice Branke Legović. Smještena u samom središtu grada, na Forumu, mnogima je, na njihovu štetu, nepoznanica zbog svega desetak metara koliko je u uličici, tik pored kuće Antonia Smareglie, udaljen njezin izložbeno-prodajni salon. To je Brankin svijet. A samo tih 10, 15 metara čine razliku. Svojevrsni je to gradski pa čak i kulturni hendikep jer mnogi, domaći kao i turisti, propuštaju mnogo ne znajući gdje je smješten pravi mali laboratorij kreativnosti.

Serotoninski efekt

O Atelieru Augusta, kako se zove kreativni inkubator Branke Legović, nekako bi bilo najprikladnije pisati zimi iz jednog vrlo jednostavnog razloga. Svatko tko je prošao pored njezina izloga, doživio je taj Atelier-Augusta-serotoninski efekt - onaj osjećaj kada staneš pred izlogom i ne možeš se maknuti, od ugode i isto takvog iznenađenja. Mjesto je to koje, samo Puljanima, u dobro znanim "tapija mjesecima" postaje poput bajkovitog utočišta. Maštovit izlog je kao poziv na toplu čokoladu koja će vam ugrijati dušu. Ulazak u atelier teško je opisati, jer ga treba doživjeti. On je poput ulaska u filmsku bajku, u one prostore koje volite gledati u feel good filmovima kada se od zadovoljstva ušuškate pod toplu dekicu i uživate u lijepoj priči.

Takav je to ambijent, mjesto s dušom koje stvara osjećaj ugode i veselja, baš kao i Brankini radovi. I ono što je najbolje, kada mislite da vas više ništa ne može iznenaditi, ulazak u ovaj atelier to demantira. Nove tehnike, novi materijali i novi predmeti koji su istovremeno utilitarni i dekorativni. Njezini radovi, između ostalog, dokazuju i da je keramika vrlo funkcionalan materijal te da ručna izrada nije samo dekorativna, već i visokofunkcionalna za što većina nikada ne bi pomislila na keramiku. A sve to nastaje kada se spoje ljubav, vještina, iskustvo te onda pred takvim poslovnim poduhvatom, u koji se ova pulska umjetnica upustila prije 12 godina, stoji uistinu predivna umjetnička priča koja traje pola stoljeća.

Znaju to mnogi. Jer već desetljećima kada treba podariti nešto posebno, drugačije, nešto što će obilježiti taj značajan životni "it" trenutak, poput rođendana, vjenčanja, odlaska u mirovinu ili posebnog dara, odlazilo se kod Legovića, prvo kod Milana, a onda i kod Branke. Sinonim je to za keramiku made in Pula. Sinonim je to za umjetnički rad. Pečat je to originalnosti koji u svom radu ima unikatnost.

U svojoj kreativnoj raskošnosti, autorica i vlasnica ateliera je skromna. O tome i govori sam naziv prostora, odnosno galerije koju ona nikada nije željela tako nazvati iz vrlo jednostavnog razloga - poštovanja prema značenju tog naziva. Branka je umjetnik, zna što je galerija i što to znači. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika te Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske i u Zagrebu bi se njezin prostor s punim pravom tako mogao nazvati. Kritična je. Možda i previše.

Kreativno recikliranje

- Kada je osoba umjetnik, ona zna što je galerija i koju odgovornost ona nosi za sobom, veli u ipak, htjela ona to ili ne - galeriji. A zašto Augusta? "Jer je blizu Augustovog hrama, a naziv je to i ulice u kojoj se nalazimo, ali i moje svekrve", otkriva. I tko kaže da se svekrve ne vole?

"Augusta" je riznica njezinih ideja koje joj ne nedostaju, štoviše. "Što sam starija, to sam kreativnija", potiho priznaje i pokazuje najnovije radove kojima je ušla u novu fazu stvaranja i s njima je u trendu, iako možda i nije svjesna toga. Reciklira gumice za brisanje, vodoinstalaterske slamčice, stopere za jakne, plodove hrasta koji u njezinim rukama postaje dojmljiv nakit. Na taj način stvara održivu modu. Time i zagovara ekologiju i održivost i spajajući nespojivo - originalnost.

- Što više radiš, to ti više ideja i dolazi. Bila mi je strašna frka kako spajati ove gumene trake, objašnjava dok pokazuje efektne, naizgled geometrijske modularne ogrlice od kaučuka koje se magnetima mogu postavljati na razne načine. Od ostataka igračaka unučice ukrasila je fascikle - veseo, pomalo ludički, savršen poklon za tinejdžera. Branka ništa ne baca. Kada joj je, primjerice, keramička peć za 10 stupnjeva bila prevruća, crna je glina postala smeđa, a šalice su se pretvorile u skulpture.

- Kada mi velika posuda pukne, ja u nju posadim cvijeće u dvorište, veli dok pokazuje velik keramički lonac za sangriju.

To je ona, razigrana, mladog duha. Njezin je umjetnički potpis pun života, kolorističan, zanimljiv, ugodan i lijep, baš kao i autorica. "Kreativnost mi je psihoterapija", priznaje i nastavlja: "U svemu se mora vidjeti strast". I vidljivo je to u svim predmetima, od vaza, šalica, lampi, slika, skulptura. Razne su faze - neodoljivi anđeli, kućice, ribice, masline, njezini svjetovi. Keramika je njezin trademark, ali stvara u svim tehnikama. Prava je to umjetnička oaza koju slučajni namjernik otkriva. No, prava je to i gradska priča, poviješću, sadržajem i izgledom.

Konjić dobrodošlice

- Kada mi dođu turisti i žele nešto autohtono, pitaju jesu li to sve istarski umjetnici, pa se iznenade kada im kažem da sam ja autor svega. Da, sve sam to ja. Ne mogu kazati što mi je najdraže, od dama do minimalističkih slika. Ja to radim s lakoćom. Nekada se toliko zadubim da nisam ni gladna ni žedna i prođu sati da ne vidim svijet oko sebe. A opet, ponekad me te silne ideje i opterećuju. Imam ih toliko da ih moram zapisivati u bilježnicu kako ne bi isparile, kaže te otkriva da se radu posvećuje u večernjim satima kad svakodnevni šušur utihne, kada je sama u svom svijetu, nerijetko u pratnji Urbanove glazbe koju obožava, a njegove koncerte ne propušta.

Kaže da stvara s lakoćom, iako, šali se, ponekad se posvađa s keramikom pa tako prepečene šalice postaju efektna skulptura ili se pak zalijepe u pečenju te se pretvore u dvostruku šalicu. Pokazuje primjer: "Ovo je Pinocchio sa svojom prijateljicom, koji može biti i vaza, skulptura." Baš kao držač za novine ili olovke koji je ujedno i skulptura. Tu je i zdjela za držanje jaja, koja se također može pretvoriti u štogod drugo. U tome je i draž. O tome se radi: kada uđete u "Augustu", pred vas isplivaju predmeti za koje niste ni znali da postoje. Mušterije se vraćaju, čak i nakon puno godina, nerijetko žele popraviti njezin rad koji se oštetio. Branka svakoj mušteriji prilazi s puno pažnje, kao da je najvažnija na svijetu.

- Najviše volim kada se vrate turisti i kažu da su svi bili zadovoljni, pa mi čak i šalju fotografije mojih radova u nekom dalekom svijetu, veli. Mušterije su i "djeca" koja su nekada dolazila s roditeljima, a sada dolaze sa svojom djecom. "To mi puni dušu", nježno će Branka pored starinskog konjića na ljuljanje, zaštitnog znaka galerije, nabavljenog u lunaparku u Rijeci. Pravo je to kulturno blago grada, koje je još uvijek neotkriveno, a tko vidi starinskog konjića - na dobrom je putu.

Povezane vijesti

• IZLOŽBA MARKA ČLOVEKA NA VERUDELI "Kad ljudi pogledaju moje radove, želim da dobiju dojam da je to tek pronađeno, a NE DA JE NASTALO U SUVREMENOM SVIJETU"
• Pula: Otvorena izložba japanske keramike "Yakishime: Earth Metamorphosis"
• Prijave za radionice keramike