Svoju je umjetničku avanturu započela izučavajući keramičarski zanat u radionici koju je vodio gospodin Bizjak na Brijunima, da bi se vrlo brzo razvila u respektabilnu majstoricu, no njoj to nije bilo dovoljno pa je svoja kasnija istraživanja usmjerila spram crteža, skulptura (u žici i u drvu), uljanih slika i napokon je svoju uspinjujuću umjetničku putanju okrunila patchworkom

U povodu uvijek preranog odlaska pulske kiparice, keramičarke i slikarice Marine Orlić, uspomene o ovoj izuzetnoj umjetnici i ženi s nama su podijelili njezini prijatelji i kolege.

Jadranka Ostić: Upečatljivi radovi

Ljetos mi je rekla da je samostalnu izložbu u HDLU-u Istre odgodila za konac godine. Vjerovala je da će se oporaviti. Život joj je bio ispunjen prijateljstvom i ljubavlju i visokim postignućima u poslu kojim se bavila. Ostvarila je upečatljive radove u keramici, kamenu, žici, kartonu, tekstilu. Rado je učila i podučavala i spremno se suočavala s izazovima.

Upoznale smo se ranih 80-ih prošlog stoljeća zahvaljujući zajedničkoj ljubavi prema keramici i dijeljenju znanja. Nakon dvadesetak godina maštanja o zajedničkoj radionici, osnovale smo Krater – centar za oblikovanje keramike i uredile prostor u Rojcu. Marina je 2008. godine započela dugogodišnju suradnju Kratera i Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna. Surađivala je s arheolozima, arhitektima, kiparima, restauratorima. Bila je radoznala proučavateljica različitih materijala i neumorna istraživačica raznih tehnika.

Napisala je: "Volim osluškivati volju materijala i vrebati na začudnosti kojima me iznenađuje njegovo ponašanje". To je bila Marina.

Robert Pauletta: Drugačija i jedinstvena

Marinin je put bio put Umjetnice, od najdruštvenije i najotvorenije osobe koju sam ikada upoznao s vremenom je postajala sve tiša, povučenija, usamljenija. S druge strane njen je umjetnički rad evoluirao na način rijetko viđen.

Od amaterke blijedih izgleda do iznimne i svestrane umjetnice. Po svemu Marina je bila drugačija, svoja, jedinstvena i baš u svemu: ljubavi, prijateljstvu i umjetnosti ona je bila strastvena.

Marina nije marila za trendove, nije se uklapala u propise, slijedila je isključivo svoje porive i naposljetku je ostala, bar što se umjetničkog rada tiče, možda i previše samozatajna.

Svoju je umjetničku avanturu započela izučavajući keramičarski zanat u radionici koju je vodio gospodin Bizjak na Brijunima, da bi se vrlo brzo razvila u respektabilnu majstoricu, no njoj to nije bilo dovoljno pa je svoja kasnija istraživanja usmjerila spram crteža, skulptura (u žici i u drvu), uljanih slika i napokon je svoju uspinjujuću umjetničku putanju okrunila patchworkom.

Bio sam i ostao veliki poklonik njene umjetnosti, obožavatelj cjelokupnog njenog rada i svjedok svih njenih, katkad mukotrpnih, no uvijek predanih i nikad uzaludnih traganja. Kako u umjetnosti tako i u životu.

Tkogod je imao priliku upoznati Marinu, pa makar nakratko, taj je nije zaboravio. Marina je zračila radošću i kreativnošću, uvijek znatiželjna, katkad provokativna voljela je postavljati pitanja i voljela je tragati za odgovorima.

Njene radove u drvu, prožete intimnošću i humorom smatram iznimnim, i nekako sam se nadao da ću jednoga dana baš takvu njenu skulpturu, samo uvećanu, vidjeti na Verudeli ili kakvom drugom javnom mjestu našega Grada.

Ali to se nije desilo pa smatram da je to je veliki propust i šteta za sve nas Puležane. Njen je rad svjedočanstvo intime, bajkovitog ženskog aspekta samozatajnog i blagog. Prožeta neposrednošću i humorom, kao nešto tek mrvicu veće od igre, njena djela zrače dobrohotnošću i toplom taktilnošću proizašlim iz srčane čakre. Doista to nisu kategorije kojima se suvremena umjetnost ponosi, no Marina nije marila ni za velikoumnošću ni za autoritetima.

Obožavala je književnost, glazbu, filmove, često smo si razmjenjivali naslove. Često smo o tim temama razglabali, vješto je motala duhan, pravila je odličnu tursku kavu i znala bi sočno kočijaški opsovati nakon što bi trgnula koju, no Marina je bila izuzeta od svake vulgarnosti, od svake konvencije, od svake malograđanske formalnosti, od ovog sveprožimajućeg i sivog novo-komponovanog ćudoređa.

Marina je voljela zabave, neobične štorije i takve ljude. Ne bez razloga baš je njoj Branimir Johnny posvetio svoje stihove, a mi njeni prijatelji, koje je zadužila smijehom, posvećujemo joj danas.

Ostali smo bez velikog Čovjeka, bez Umjetnice čiji je rad daleko vrjedniji nego što smo toga svjesni.

Eros Čakić: Za nju granice nisu postojale

Upoznao sam Marinu u vrijeme studija, dolascima u Pulu, ranih 80-ih godina, iz znatiželje. Tko je ta Marina? Kao fan Azre pjevušio sam tada popularnu pjesmu i zamišljao je…, da bi mi kolega iz Rijeke rekao: "Pa Marina iz Đonijeve pjesme je Puležanka." Nedugo kasnije upoznali smo se, pripadajući istom miljeu subkulturnjaka, kasnije kolega likovnjaka u dugogodišnjim kulturnim bitkama.

Sredinom 80-ih, po mnogočemu progresivnih godina, radili smo na stvaranju novog kulturnog i likovnog života Pule. Marina je bila jedinstvena, snažna i otvorena osoba dobroga srca, ali beskompromisni borac u borbi za ciljeve likovnjaka i kulturnjaka.

Citiram jedan stariji intervju: "Najsretnija sam kad je vani toplo i sva su vrata otvorena, čujem pjev ptica, a ja, radeći u svojoj radionici u vrtu, zaboravim na sve ostalo. Životni mi je cilj živjeti od rente, oslobođena od zarađivanja, slobodna za rad. U umjetnosti mi je cilj stvoriti djelo izvanredne ljepote i jednostavnosti, čitljivo na svim razinama, a govorilo bi o neizmjernoj veličini ničega… Osim umjetnosti zanima me dom, zdravlje, povezanost, prijateljstva, mir, blagostanje, umijeće starenja…" Što nažalost nije dočekala.

A njezina umjetnost bila je kao i ona sama, srčana i hrabra, uvijek oslobođena od stilova i trendova; bila je sklona eksperimentiranju: od crteža, keramičkih ploha s enformelskim strukturama, do skulptura u kombiniranim materijalima glina, drvo, željezo, pa i kamen u kojem se bez imalo problema suvereno izražavala, ali o njezinom radu još će se pisati i govoriti.

Puno energije i vremena uložila je u borbu za struku sudjelovanjem u osnivanju HDLU-a Istre, u likovnim akcijama, od Škalina u Kandlerovoj do osnivanja MMC-a Luke. Bila je predsjednica HDLU-a Istre u jednom mandatu i pokazala se kao izuzetno tolerantna osoba, ali i beskompromisna u promicanju prava struke, uvijek spremna na akciju i promjenu na bolje, za sve nas…

Njezinim odlaskom ostaje velika praznina u likovnom životu Pule, Istre, Hrvatske, suvremenoj likovnoj sceni kojoj je pripadala, jer njezine granice nisu određivale ni politike niti svakojaka mišljenja, za nju granice nisu postojale. Ostaje praznina i u recentnom djelovanju u udruzi Krater gdje je uz pedagoški i didaktički rad za opće dobro, ostvarivala i značajne likovne rezultate. Iznimna je svaka njezina skulptura, djelo, oblikovana nagrada, u svemu što je kreirala ostavila bi trag svoje lijepe duše.

Pamtit ću je uvijek s osmjehom, distancom od društvenih bezvezarija kojih se cijelim svojim životom i radom oslobađala… i onda se povukla.

U najtežim trenucima nije željela opterećivati okolinu, svoje kolege i prijatelje, ostala je okružena samo najvjernijima koji su imali pristupa, a mi ostali s tugom smo pratili posljednje trenutke i nadali se čudu, čudu koje se Marinama ne događa, jer ona kao da je u jednom svom životu uspjela kvalitetom i hrabrošću preživjeti puno drugih, možda dužih, ali kakvih?

Ako me može čuti: Marina ti si u i s nama, forever!

Miodrag Kalčić: Umjetnost života

Marina Orlić, svestrana keramičarka i skulptorica, živjela je od svoje i za svoju umjetnost, kako likovnu tako i životnu. U hrvatskim, istarskim, poglavito puljskim prilikama i neprilikama, uvjetima i ograničenjima, hrabar i tegobni put – Marinin put. Nimalo oportun ni pragmatičan odabir, ali ujedno jedini pravi, smion i smislen izbor Marine Orlić, jer smjerno i postojano ostati i zaista biti svoja u ovome svijetu (ako još postoji) po svemu prepoznatljive jednoličnosti i sveopće obmane (u likovnosti: od hepeninga do performansa, u razonodi: od estrade do interneta, u najobičnijem životu: od enogastronomije do astrologije), i istodobno sumnjati i vjerovati sebi i u sebe (naravno, i u samo neke, odabrane druge), uvijek na rubu (ne)lagodne materijalne egzistencije – sve to valja svojevoljno izabrati, unatoč nerazumijevanju i preprekama, pa i iz dobrohotna dišpeta tako dugo ustrajati i jednako tako dugo opstati do kraja. Za uzvrat Marina je dobila stvarnu, dragocjenu vrijednost, istinski sadržaj i formu, srž umjetnosti (i životne stalnosti), za koju malo tko uopće zna da postoji: osjećaj i spoznaju slobode, bilo koje slobode kao takve (osim lažne), već poodavno zaboravljene i izgubljene slobode, osnovnoga i sveprožimajućeg fluida prema autentičnom, samosvojnom stvaralaštvu, keramičkim ili kiparskim (ili pak nekim posve drugačijim, ne nužno umjetničkim) kreacijama Marine Orlić.

Po životnim navikama i navadama (jasno, daleko više dobrim nego lošim), samim rođenjem, ostankom i prebivanjem u ovom ambivalentnom (u isti mah, tužnom i radosnom, bolesnom i zdravom…) gradu Marina je u potpunosti i iskreno bila Puležanka od glave (točnije, u glavi) do pete. Od djetinjstva je bila zaronjena u likovnost i povijest umjetnosti (obiteljski i u ovom dirty old townu) što, nakon ondašnje respektabilne Gimnazije Branko Semelić, i studira (uz sociologiju) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali samo studira bez formalna završetka.

U Marininom slučaju koristan stjecaj okolnosti (slučajan, proizvoljan ili namjeran, svejedno) u otkrivanju keramike i samopoticaja ka keramičkom umijeću, jer (gotovo svaki) studij kolikogod obrazuje toliko i ograničava i usmjeruje, zatomljuje kreativnost i obuzdaje maštu (pogubno za sve umjetnosti i znanosti).

Iz Zagreba (sita studiranja, ali ne i znanja koje dobrano nadograđuje samoobrazovanjem) odlazi za Petrinju ne bi li se iz prve ruke naučila vještini i tehnologiji lončarenja kod majstora Mate Stanešića, a sve ostalo je, od prve izložbe davne 1985. do danas, povijest (umjetnosti) i Marinina umjetnost sama.

Sve što je tako slobodno pokušavala i tako uspješno ostvarila u svojoj umjetnosti, Marina je Orlić posvema jednako (ako je ikako bilo moguće) bez imalo sputanosti i ne mareći za glupe konvencije i stupidne građanske zapreke (oslobođena svake malograđanštine i svakoga mediokritetstva), nastojala proživjeti živeći puljsku svakodnevicu (i njenu inverziju, svakonoćnicu) slobodno, spontano, neopterećeno, originalno, simpatično, duhovito, britkih i logičnih misli, prepuna samoće i druželjubivosti, nujna i ushićena…, sve što život sam po sebi donosi i nažalost, u svojoj konačnosti, sam sebi odnosi. Život njezine umjetnosti bio joj je jedini motiv življenja, bivajući ujedno i negacija njezine konačnosti i početak drugačijega trajanja.

Povezane vijesti

• Danas komemoracija za Marinu Orlić
• PULEŽANKA IZ ŠTULIĆEVE PJESME Uvijek je bila mlada, a njeni radovi puni topline srca
• RETROSPEKTIVA: Zaborav je jezovito brz, Marina Orlić zaslužuje vječno sjećanje