Prva izvedba sezone
"Hirošima ljubavi moja" premijerno u četvrtak
(Mladen Radić)
Jučer je u Istarskom narodnom kazalištu najavljena premijera predstave "Hirošima ljubavi moja" Marguerite Duras u režiji Rajne Racz koja će biti izvedena u četvrtak u 20 sati na Maloj sceni. Predstava nastaje prema istoimenom filmu Alana Resnaisa u trostrukoj koprodukciji INK-a, Doma kulture Kristalna kocka vedrine Sisak i Umjetničke organizacije Kuća Nahero.
Otkrivanje
O projektu kojim se otvara sezona 2026. - 2027. su govorili ravnateljica INK-a Gordana Jeromela Kaić koja će tu funkciju obnašati do sredine prosinca, zatim Racz, pa glumci Judita Franković Brdar i Marko Kasalo, dramaturginja i prevoditeljica Lucija Klarić, kostimografkinja Mirna Miholković, scenografkinja Ana Paulić, zatim Marin Živković koji potpisuje glazbu i oblikovanje zvuka i Ena Jagec koja je bila zadužena za scenski pokret.
Lucija Klarić uživala je prevoditi tekst s francuskog, otkrivajući neke stvari koje nisu ušle u film, s obzirom da je Duras nakon filma objavila tekst kao knjigu tako da su te stvari vidljive u tekstu s njenim bilješkama.
- Za mene to bio stvarno jedan izazovan prijevod, s obzirom na to da je riječ stvarno u jednoj partikularnoj autorici, ali je hrvatski baš dosta zahvalan jezik za prijevod i onda smo slijedile taj proces neke dramatizacije, adaptacije, koji je Rajna pokrenula, gdje smo od znali da ćemo pored samog teksta se baviti dokumentarnim dijelom stvarnosti koja dolazi nakon 60-ih godina vezanu uz atomsku bombu, kazala je Klarić.
Racz je komentirala da je Duras u današnjem trenutku autorica koja odlično spaja osobno-ispovjedno i dokumentarno-povijesno, gdje se u svim svojim tekstovima koje je ikad napisala bavi puno širim temama sjećanja, pamćenja i povijesti, a danas živimo u vremenu gdje se granice između te povijesti i kolektivnog brišu te se cijelo vrijeme redefinira povijest.
Primijetila je da je u svakodnevni govor ušla priča o nuklearnom oružju.
- Meni je bilo dosta stravično da mi živimo u društvu gdje je to normalizirano i dugo sam razmišljala na koji način kao kazališna umjetnica da progovorim o tome, a nikad nisam htjela naći neki kanal da to bude samo političko dociranje, istaknula je Racz. "Znači, postoji li jezik u kojem možemo govoriti o padu bombe na Hirošimu? Meni je to pitanje gdje završava jezik u kojem možemo govoriti o katastrofama i na koji način i u kojem prostoru se može pričati o tome, bilo fascinantno. Jedino gdje se može o tome pričati je hotelska soba", kazala je Racz. "Kao i uvijek je problem kad imaš film moraš se nekako odmaknuti od njega jer se nikad ne možemo približiti tome što je taj kultni film napravio nego moramo naći nove načine, mehanizme kako prebaciti film u kazalište i mislim da je Lucija ovdje napravila sjajan posao jer smo u toj priči dokumentarno pokrili cijeli razvoj povijesti atomske bombe i gdje je danas uopće atomsko oružje otišlo i taj jezik nagriza tu ljubavnu priču", objasnila je.
Glumci su istaknuli zadovoljstvo kako su ih u pulskom kazalištu dobro prihvatili, te su jako uzbuđeni da će izvesti ovu predstavu.
- Rajna ima jedan svijet kojeg danas ne vidimo toliko često u kazalištu. Bavi se temama od kojih je današnji svijet možda malo distanciran, od bilo koje emocije i neke vrste eksperimenta i jako ciničan, što ne mislim da je nužno loše. Ljudi koji su spretni cinizam znaju pretvoriti u neko umjetničko djelo ali zapravo ih je sve manje, komentirala je Franković Brdar istaknuvši da je rad na predstavio bio fizički i psihički intenzivan, ali to je nešto što nju kao glumicu uzbuđuje i omogućava joj da raste.
- Bliži se premijera, imamo još neke stvari malo za ispolirati ali mislim da smo stvarno zadovoljni s ovim cijelim procesom. Proces je bio prilično zahtjevan ali isto tako vrlo ugodan jer s Rajnom raditi je stvarno uvijek ugodno i lijepo i ne stvaraju se nekakve tenzije. Neke su scene dosta apstraktne tako da na prvu možda nisam skužio što želi time postići ali sam s vremenom shvatio, kazao je Kasalo.
- Da, ova predstava je stvarno fizički zahtjevna, ali Marko i Judita su stvarno jako sposobni i fizički spremni za to i treba imati stvarno puno kondicije da se ovako nešto izvede. I na to mi sam im beskrajno zahvalna, poručuje Racz.
Ena Jagec koja se bavila scenskim pokretom ističe da je bilo lijepo raditi s Racz i Klarić jer svaki put kad bi dolazila s nekom fizičkom idejom i idejom pokreta oni bi još nadogradili. "Tako da smo svi zajedno nekako u fizikalitetu se razumjeli i mislim da je to bilo vrlo uzbudljivo. Meni je bilo, mislim, kao i uvijek s Rajnom raditi je stvarno baš užitak jer se dogodi to da ona to toliko dobro vodi da ti imaš toliko slobode i svega da je stvarno gušt bilo raditi. Radili smo buto i Pinu Bausch i neke kombinacije", pojasnila je.
- Dok sam gledao predstavu uočio sam da postoji taj neki osjećaj klaustrofobije i te neke ideje da je bomba već pala i pričanje o tome šta se dogodilo. Ali cijelo vrijeme je taj osjećaj, bojazan da će opet pasti, ali u trenutku kada je pisan taj tekst palo je još tisuću bombi u onim svim eksperimentima što onda stavlja totalno drugačiji kontekst cijele te predstave da ne pričamo o svim tim detonacijama koje su se dogodile. Dakle, rad se cijelo vrijeme dešava i mimo toga, kazao je Živković. Što se tiče glazbe, koncept je bio korištenje nekakvih arhivskih snimki. Koristile su se himne, kao neki simbol koji su pokušali nekako oblikovati da imaju i dramaturški moment. Tu su i glazbenici, a pošto su to pedesete godine prošlog stoljeća, to je neko koketiranje s jazzom i sa slobodnom improvizacijom.
Ana Paulić kaže da su se dogovorili da naprave minimalističku scenografiju, ali koja bi bila funkcionalna i s kojom glumci jako dobro rade.
Začudni moment
Kostimografkinji Mirni Miholković je prvi put u ovom obliku da surađuje s Rajnom, iako se znaju već godinama.
- Bilo mi je jako zanimljivo spajati sve te ideje koje ja volim kod Rajninog rada i to je taj začudni moment gdje imamo u kostimima spoj povijesne točnosti, erotike, fizičke slobode za izvođenje svega što se treba izvoditi na sceni. Uz to, Rajna je imala ideju da se figurativno spoji i geopolitički aspekt ove predstave tako da se kroz kostime može iščitavati taj dio istraživanja teme koje nisu glavne. Tako da je bilo zanimljivo spojiti sve to da izgleda lijepo, da su kostimi funkcionalni i da je to sve kohezivno na sceni uz scenografiju, istaknula je Miholković.
Jeromela Kaić rekla je da se radi o sjajnoj mladoj ekipi koja ju je oduševila svojom skromnošću, beskrajno talentirana i pametna.
Za oblikovanje svjetla u predstavi pobrinuo se Elvis Butković, kojeg su također više puta jučer pohvalili, a sudjeluje i ekipa vrsnih klasičnih i jazz glazbenika, a to su Letizia Ulika Roce, Branko Sterpin, Matej Milošev, Filip Merčep i Marin Živković.
Reprize su INK-u u petak i subotu, nakon čega će predstava premijerno biti izvedena i u Sisku, 29. listopada u Kazalištu 21, te u Zagrebu, 7. prosinca u GDK-u Gavella.
