(Arhiva)
Na Sa(n)jmu knjige u Istri Ivica Đikić u programu "Poezija je pitanje srca" predstavit će svoju novu knjigu "Međugorje" objavljenu u izdanju Frakture, što je bio i povod za razgovor s njim.
U ovoj ste pjesničkoj zbirci, koja je u nekim dijelovima i više od poezije, od proze u stihovima do (auto)biografskog diskursa, najviše ušli u domenu osobnog, obiteljskog, autorskog. Je li bio težak taj proces predstavljanja sebe kroz poeziju, ogoliti dušu?
- Meni je svaki oblik pisanja težak, odnosno ne ide mi brzo i lako, ali nije stvar u temi nego u stalnoj sumnji prema vrijednosti onoga što pišem i u nastojanju da nađem način da ono što pišem bude uvjerljivo, a uvjerljivost, po meni, prije svega ovisi o estetskoj i etičkoj dimenziji teksta. Nije dovoljno "ogoliti dušu" da bi nastala poezija, pogotovo dobra poezija. Potrebno je da se sretno poklopi puno više od toga.
Koliko je bitno da poezija korespondira s autorovim svjetonazorima te s osobnim iskustvima, a koliko s aktualnim trenutkom?
- Ne znam odgovor na to pitanje, nemam recept ili formulu za pisanje poezije ni književnosti općenito. Poezija je stvar jezika i imaginacije, ili imaginacije u jeziku. Ima sjajne poezije u kojoj se ne može prepoznati ni svjetonazor, ni osobno iskustvo, ni aktualni trenutak. Ja shvaćam poeziju kao radikalno odstranjivanje viškova svake vrste, s nadom da će to svođenje na elementarno ponegdje prijeći u apstrakciju.
(Arhiva)
Iako su vaše pjesme vrlo duboke, misaone, ipak jednostavnim jezikom uspijevate reći puno toga.
- Nadam se da jednostavan jezik ne znači i pojednostavljivanje relativno kompleksnih pitanja. To je, inače, jedna od centralnih preokupacija ili jedan od centralnih "problema" mog književnog stvaralaštva: kako postići jednostavnost bez pojednostavljivanja u bilo kojem sloju i aspektu teksta. Simplificiranje je oduvijek pošast, a pogotovo u današnje vrijeme. Drugi od tih mojih "problema" jest odnos prema simetriji, treći je kako iz esencije usmene književnosti dinarskih krajeva razviti moderno i drukčije pripovijedanje... Bavljenje tim pitanjima u temeljima je mojih književnih tekstova.
U jednom pjesničkom ciklusu naglasak Vam je na osamljivanju, a u drugom na svojevrsnoj introspekciji. Tako dolazi do izražaja i (auto)referencijalnost te dublja, misaona funkcija poezije?
- Ne vjerujem da poezija ima neku funkciju, odnosno ne vjerujem u književnost koja ima neku funkciju, koja je sredstvo za ostvarivanje nekog cilja ili ima pretenziju da bude sredstvo za realizaciju nekog cilja, koliko god se taj cilj činio velikim i plemenitim. Književnost je cilj sama po sebi i ne koristi joj uprezanje u funkciju bilo čega, kao ni novinarstvu, uostalom.
Donosite i temu zahtjevnog roditeljstva. Zasigurno nije bilo lako pisati o tome? Tu dolazi do izražaja i introspektivna-terapeutska funkcija poezije o čemu se sve više piše i govori.
- Ne vjerujem ni u tu funkciju literarnog stvaralaštva, premda dopuštam mogućnost da ima ljudi kojima pisanje pomaže u terapeutskom smislu. Ja ne pišem da bi mi bilo lakše, niti mi jest lakše nakon što nešto objavim. Pisanjem ne zbacujem teret sa sebe nego ga dodatno preuzimam. Mene pisanje valjda na neki dublji i nedokučiviji način drži na životu.
U ciklusu "Izrazi poraza" najviše dolazi do izražaja društveno kritički novinar u vama.
- U tom su ciklusu pjesme koje se u tematskom smislu, široko shvaćenom, tiču onoga što me u proteklih više od 30 godina zaokuplja u novinarskom i književnom radu, a to je politički generirano zlo koje je eskaliralo u ratnim strahotama četrdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, ali nije prestalo ni nakon što su prestali ratovi. Ustvari, ratovi su ovdje prestali samo u pogledu ubijanja ljudi i rušenja gradova, a gotovo sva druga svojstva rata prisutna su u našoj sadašnjosti, i u Hrvatskoj, i u Bosni i Hercegovini, i u Srbiji, i u Crnoj Gori, i na Kosovu. Najvažniji zadatak svih tih naših društava jest izlazak iz rata, pri čemu nam ne ide na ruku globalna situacija u kojoj se govori samo o ratu i o naoružavanju.
Kako danas, s vremenskim odmakom i svime što se događa oko nas, gledate na "Novine"? Postoji li još nada za tiskano novinarstvo?
- Čini mi se da vrijeme nije puno naškodilo "Novinama", a od emitiranja prve sezone prošlo je ravno deset godina. Sve one teme koje su otvorene u "Novinama" aktualne su i danas: vlasničko i političko uništavanje novinarstva i svih naznaka redakcijske autonomije, profesionalne i ljudske izdaje iz sebičnosti i straha, korupcija u politici i pravosuđu, populizam i demagogija iza kojih se skrivaju konkretni materijalni interesi, bezočno laganje u javnom prostoru... Uostalom, sve tri sezone serije još uvijek su dostupne na HBO-u Max. Što se tiče budućnosti tiskanog novinarstva u Hrvatskoj, jako sam pesimističan, i jako bih volio da nisam u pravu. Općenito, u malim i relativno siromašnih državama poput Hrvatske jedina nada za novinarstvo jest u tome da ga se u svakom smislu počne tretirati kao javno dobro i da se pritom zakonski strogo regulira gdje mora prestati vlasnički i menadžerski utjecaj na uredništvo i redakciju. No dosadio sam i sebi uzalud ponavljajući to svoje uvjerenje.
Na čemu trenutno radite?
- Uz neke druge tekstove koji se tiču filma i kazališta, pišem i roman čija je fikcionalna radnja vezana uz stvarni izbjeglički logor Fermo u Italiji. Bio je to kamp za Hrvate izbjegle po svršetku Drugog svjetskog rata, za ukupno oko tri tisuće pripadnika – dominantno – srednjeg i višeg oficirsko-činovničko-intelektualnog sloja unutar NDH i ustaškog pokreta. Među tim svijetom bilo je i manijakalnih ubojica i sasvim nedužnih civila, djece, a logor je bio pod upravom britanske vojske. Hrvati su u Fermu boravili od ljeta 1945. do ljeta 1948., kad je logor raspušten i kad je velika većina tih ljudi trajno odselila u Argentinu i još neke zemlje Južne Amerike. Radnja mog romana odvija se u rano proljeće 1947. godine, kad je među izbjeglicama vrlo živa bila nada da će Amerikanci i Englezi pokrenuti novi rat, zbaciti komuniste s vlasti u Jugoslaviji i vratiti NDH u nekom obliku. No još ne znam što će biti s tim što pišem, i hoće li biti išta.