U GOSTIMA KOD OTA I DUNJE ŠIREC
Umjetnici su jedan drugome dolazili na izložbe. Sada ako dvoje-troje vidite na otvorenju, puno ste rekli
Ljubica i Oto Širec u svom domu u Pomeru (Snimio Dejan Štifanić)
Ljubica i Otmar Širec, poznatiji kao Dunja i Oto, dio su kulturne povijesti, memorije grada Pule i cijele Istre. Duže od pola stoljeća kreiraju i sudjeluju u kulturnom životu grada, postavljajući temelje likovne umjetnosti, fotografije i filma, kazališta, glazbe, povijesti i arheologije u poslijeratnoj Puli. Oto je prvi galerist u gradu koji se podiže iz ruševina, Dunja je muzealac, muzejska pedagoginja. Zajedno su 60 godina, od gimnazijskih dana u Puli kamo doseljavaju s roditeljima, pa zajedno studiraju u Ljubljani, oboje su diplomirali povijest umjetnosti, Oto i etnologiju pod B, Dunja povijest pod B.
U kulturi su proveli čitav svoj radni vijek i oboje od 1970. do umirovljenja u istoj ustanovi, ona u Arheološkom muzeju Istre, on u legendarnom Izložbenom salonu. Imaju dvije kćeri i obje su naslijedile tu umjetničku crtu, Sanja je profesorica slovenskog jezika i književnosti te živi u Trstu, piše poeziju, a mlađa Tina je povjesničarka umjetnosti i sociologinja kulture.
Svestrani gimnazijalci
Gospođa Dunja kaže da je Ota izabrala za ples na svojoj vicematuralnoj večeri i od tada do danas plešu zajedno. "Nadopunjavali smo se, imali iste interese, kultura nas je spajala, ali i sport. Dunja je bila gimnastičarka, spravašica, ja sam trčao na 1.500 metara, bacao kuglu i koplje, igrao rukomet i košarku", kaže Oto. Bio je predsjednik omladine u gimnaziji. Uz cestu kojom smo došli do njihove kuće u Pomeru vodio je šest radnih akcija gimnazijalaca, krčili su da bi danas bio asfalt. "I bili smo vedri svi, nitko nije osjećao da radimo teško, bili smo puni elana", veli Dunja.
Oto je bio član Omladinske eksperimentalne scene koju je osnovala i vodila slavna pulska profesorica Ljubica Ivezić, zatim član Literarnog kluba Istarski borac. Još kao gimnazijalac, radeći na Radio Puli, snimio je radio-dramu "Kutija koja svira" s Ivicom Percanom u glavnoj ulozi. Na Radio Puli vodio je emisiju "Mladi za mlade" zajedno s Borisom Senkerom i Dunjom, svojom budućom suprugom koja je tada vodila i programe u Areni i na drugim događajima u gradu.
- Profesorica Ivezić je imala eksperimentalni razred, skupila je učenike koji su imali smisla za glumu, recitaciju, pjevanje, sviranje. Dunja je isto bila recitatorica, gdje god je trebalo recitirati i glumiti, bili smo zajedno. Znate gdje je bio početak Radio Pule? Na tavanu škole na Monte Zaru. Iznad glave su vam bile grede. Probe smo imali navečer, morali smo imati dozvolu direktora gimnazije da smijemo iza osam sati biti vani. Dunja je stanovala preko puta u istoj ulici, starci su je puštali, ali samo ako je ja pratim, kazuje Oto. "Tada smo se samo gledali", dodaje Dunja. Bile su to šezdesete.
Dolazak u Pulu
Rodom Zagrepčanka, nakon osnovne škole Dunja s roditeljima doseljava u Pulu. Otov dolazak nešto je složeniji. "Došao sam u Pulu 1954., na prvi filmski festival", kaže. Otac mu je poginuo u ratu, a očuh, porijeklom Sinjanin, bio je vojno lice i na službi u Ptuju upoznao njegovu majku. Preselili su se u Pulu, a da spriječi novi premještaj, po viši čin otišao je u Divulje kraj Splita i tada su živjeli u Sinju.
- Te dvije godine, koliko sam dolje živio, neću nikad zaboraviti. Majka Slavena Zambate, golgetera Dinama, predavala mi je domaćinstvo, učila nas krpati, štrikati. A prijatelji su mi bili djeca palih boraca koji su stanovali u Domu u sklopu škole, tako da sam više bio kod njih, nego u svojoj kući. Razmjenjivali smo kruh, ja njima bijeli, oni meni crni, prisjeća se Oto.
Kao sinjskog đaka poslali su ga u Šibenik gdje je završio tečaj za lutkara, već je tamo igrao u nekoliko predstava, u školi, ali i u velikom kazalištu u Sinju, igrao je "Šegrta Hlapića". Čim su u gimnaziji u Puli čuli za to, došao je Niko Faggian da u ime svoje supruge Vjeročke koja je vodila Dramski studio, nagovori profesoricu Ivezić da pusti Ota da statira u INK-u. Tu je igrao u "Kralju Learu", "Dundu Maroju"…
Prvi pulski bend Romby
- U razredu profesorice Ljubice Ivezić, za vrijeme svakog odmora, nas četvorica, petorica bi se okupili i pjevali smo, baptuari, kako se to nekad radilo. Tu i tamo bi se našla neka gitara. Netko od mojih kolega pročitao da Koncertna direkcija organizira natjecanje pulskih zabavnih orkestara i kažu mi da se prijavim, iz zezancije. Rajmond Ruić - koji je već tada bio muzički obrazovan, još uvijek piše aranžmane, a živi u Australiji - kaže mi, Oto, ti si najozbiljniji, odi sutra kod Faggiana, on je bio direktor Koncertne direkcije. Gledao me čudno, ja klinac, 18-godišnjak, a natjecanje orkestara. Koliko vas ima, ima nas petero-šestero, koliko imate pjevača, samo ja pjevam. Po propozicijama sastav je trebao imati dva pjevača, pa smo uzeli jednog izvana, a svi svirači bili su i prateći vokali. Pita me Faggian, znate li vi da je nastup 15. prosinca, bila je 1961., a mi razgovaramo negdje u rujnu. Potpišemo ugovor, nisam ga ni pročitao, a poslije sam vidio i sledio se: u slučaju nenastupanja plaća se novčana kazna. A bile su tri nagrade, publike, stručnog žirija i novinara, sve skupa nekih 37.000 dinara, mama je rekla da je to njezina godišnja plaća. Rajmond je rekao, nema druge, dečki, idemo vježbati, priča Oto.
Natjecanje je održano u kazalištu, i publika i žiri novinara proglasili su Romby najboljim sastavom. Naziv benda složio je Oto po prvim slovima imena i nadimaka članova, a uz njegov vokal, Mladen Žmak Dodo svirao je kontrabas i violinu, harmoniku i klavir Rajmond Ruić, klarinet i tenor saksofon Marko Valčić, trubu Boris Potočki, gitaru i violinu Ivan Buić Braco te bubnjeve i violinu Ladislav Pađen, kasnije član Dubrovačkih trubadura. Na tom nastupu pridružio im se Stevo Šprigman, to je onaj pjevač "izvana".
U tekstu iz Glasa Istre, koje Oto uredno pohranjuje u fine bijele korice, nalazimo podatak da su "nastupili s čuvenom pjesmom 'Tequila' (The Chamos, 1958.), nesumnjivo rock pjesmom 'Il Ribelle' Adriana Celentana, jazz standardom 'Harlem Nocturne', 'Passion Flower' (benda Fraternity Brothers) i 'When The Saints Go Marching In', koju je 1938. proslavio Louis Armstrong".
Legendarni Izložbeni salon
- Martin Bizjak je bio referent za kulturu u Općini Pula, a onda je prešao u Radničko sveučilište. Kada je vidio prizemlje zgrade sadašnjeg biroa za zapošljavanje, odmah je htio to ostakliti i napraviti galeriju. Vratio sam se sa studija 1969. i direktor Arheološkog muzeja Branko Marušić mi je ponudio radno mjesto. Međutim, nazvao me Bizjak, da planira otvoriti galeriju, a do tada ću raditi u Sveučilištu. Podučavao sam u školi za odrasle. Kada je otvoren Izložbeni salon 26. lipnja 1970., tu sam počeo raditi i ostao do penzije. Salon je zatvoren 1990., tada je bila zadnja izložba i morao sam predati ključeve. Kada je Bizjak otišao za direktora Filmskog festivala, svake godine sam postavljao popratne izložbe filmskih plakata. Martin je bio čovjek koji je birao suradnike, ali im se poslije nije miješao u posao, a nije ih ni zaboravljao.
Kad je otvoren Izložbeni salon, Pula je imala svega šest akademskih slikara, sedmi je bio samouk ali jednako umjetnik, Dušan Šmitran. Kada smo Martin i ja radili izložbu pulskih umjetnika i htjeli osnovati društvo likovnih umjetnika, nismo imali uvjete, trebalo je imati najmanje deset članova. I što da radimo? Martinu padne ideja, ajmo zvati Diminiće, Jasnu i Josipa, oni su tu u Istri, u Labinu, pa smo zajedno s njima dovukli do brojke devet. A prva galerija, ako se može govoriti o galeriji u Puli prije 1970. i Salona, bila je prodajna galerija Milana Legovića. I to opet zahvaljujući pojedincu, njemu, vrhunskom grafičaru i keramičaru.
Nisam mijenjao firmu, a doživio sam pet integracija. Kud je išao Salon, tu sam išao i ja. Otvoren je pri Radničkom sveučilištu, onda je bila integracija s Kulturno-prosvjetnom zajednicom, pa s INK-om i tako redom do zadnjeg, Grada Pule. Kada je počeo rat kod nas, bio sam na popisu da me otpuste, ali sam opstao. Nisu znali što će sa slikama, a skupio sam ih 540. Kad sam počeo raditi u Salonu bilo ih je nula. Te su slike postale nukleus Likovnog fundusa Grada Pule, kazuje Širec.
Gradski fundus na tavanu
- Ostao sam raditi, obrađivati taj fundus po pravilima struke, ali do 1995. Grad nije pokrivao troškove tog dijela posla. Prema Zakonu o muzejima, opremao sam fundus podacima o ulascima i izlascima umjetnina, posudbama, vrijednosti. Na kraju sam se naljutio i u Narodnim novinama kupio inventarnu knjigu, još danas postoji. Fundus je i dandanas na tavanu kazališta, sada ga vodi Eros Čakić. Kazalište još nije bilo adaptirano, bila je to 1980. kada su me smjestili na tavan. Kroz cigle sam gledao nebo. Da bih spasio slike, od kuće sam nosio sve čime sam ih mogao pokriti. Jednog dana na vrata mi kuca njih osam, među njima i inspektor za financije u Općini Ivan Rakić. Ima nalog da im moram pokazati fundus jer me netko prijavio da manipuliram slikama. Čitam taj nalog, na popisu su imali 27 slika i došli su provjeriti jesu li sve na broju, a ja sam im ponudio svoj popis sa stotinu i više slika! Bila je zima, na potkrovlju jako hladno i brzo su odustali. S tim fundusom sam imao puno peripetija. Izlagao sam ga nekoliko puta, građani Pule mogli su vidjeti što imamo. U Salonu sam postavljao izložbe barem jednom mjesečno, nosio slike po stepenicama gore-dolje, vozio ih u Zagreb svojim autom, i Dunja mi je pomagala da ih ukrcam, jedva bi stale u naš Reno 4, nisam vidio je l' nas netko pretječe, prisjeća se Širec.
"Odnos prema umjetnicima uvijek je bio maćehinski", zaključuje Dunja.
Po vrijednosti Oto izdvaja sliku Ede Murtića "Razgovor u troje", zatim Antuna Motiku, sve njegovo što je u fundusu grada. "Nakon što sam otišao u penziju, za voditelja fundusa postavljaju Erosa Čakića, stvaraoca. To je bila prva greška. Poštujem Erosa, volim njegov rad, ali pusti čovjeka da radi ono što zna. Daj slikaru da slika, kiparu da kipari, za ove poslove postoje drugi ljudi", kaže Oto.
Galerija i muzej Antuna Motike
Opisuje kako je došao do djela Antuna Motike, oko 2.000 njih zajedno sa skicama i crtežima. "Nećak se brinuo o tome, bila je to poludonacija jer je Grad Pula, koliko sam informiran, platila 50 tisuća maraka. Galerija Motika je otvorena samo da bi se zamazale oči, jer u ugovoru je lijepo pisalo - donator je uvjetovao da Pula u roku godinu, dvije, tri, ne znam više točno, napravi dostojan muzej gdje bi se izložilo svih 2.000 djela, kao stalni postav. I da ne bi bio samo Motika, da bi se dogradila mala depadansa za pulski fundus koji sam skupljao. To bi onda bila gradska galerija. Pula nije imala gradsku galeriju do 1970. i Salona, kasnije je došla LUKA, ali to je bila galerija HDLU-a i prostor drugih dviju udruga. Četiri godine vodio sam HDLU, za to vrijeme pulsko je društvo umjetnika postalo istarsko", priča Oto.
Umjetnici nekad i danas
- Nekad je među umjetnicima bilo više sloge, podrške, ne kao danas. Alfredo Peruško je znao prije nastave u gimnaziji doći najprije u Salon, obiđe izložbu, porazgovara s nama i ode, iza njega evo Obrovca, pa Martin Bizjak koji je radio u istoj zgradi. Kada je bila samostalna izložba bilo koga od njih, nedajbože da je netko izostao. Sada ih je oko 200 članova, a ako dvoje-troje vidite na otvorenju, puno ste rekli. A posebno me radovalo što su na otvorenje naših izložbi dolazili ne samo umjetnici, nego i brojni građani, direktori poduzeća i kulturnih ustanova, obavezno je bio i gradonačelnik Josip Lazarić sa ženom. Kada je prvi put došao, u protokolu pozdravim uzvanike i Lazarić mi poslije priđe i kaže, Oto, ovo je zadnji put, ja nisam došao kao gradonačelnik, mene to zanima privatno, navodi Oto.
"Danas među umjetnicima vlada rivalstvo. Ako uspoređujemo Pulu s drugim gradovima, negdje smo na repu, jako smo loše organizirani što se tiče likovnosti", komentira Dunja. Uređivala je i časopis M&G, Muzeji i galerije, "i tu se vidjelo, svi su muzealci iz Istre reagirali, a galeristi nisu, bilo ih je vrlo malo iz Pule koji su se javljali s vijestima iz svoje galerije", kaže.
Pulski likovni usponi
Oto Širec ostat će zapamćen i po Pulskim likovnim usponima, prekrasnoj likovnoj manifestaciji koja je oživljavala sada krajnje zapuštene uspone u staroj jezgri Pule, spajajući likovne akademije tadašnje Jugoslavije. Studenti završnih godina akademija u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Ljubljani te Prištine stvarali su na tim skalinama ljeti, za vrijeme Filmskog festivala. U Smoljancima, kod Ivana Obrovca, održavale su se tribine, svaka bi akademija obradila neku temu, pa se razgovaralo i raspravljalo.
- U sklopu Pulskih likovnih uspona 1978. izveden je i prvi performans u Puli, izveo ga je Burhan Hadžialjević sa sarajevske akademije. Tema je bila Posljednja večera i za 12 apostola trebalo je nabaviti veliki stol. Maznuli smo ga na Saccorgiani, u noći. Burhan je bio Krist, a apostoli pulski amateri, i njih smo uključili, a među njima je bio i Pino Ivančić. Performans se izvodio na Forumu, između Augustovog hrama i Vijećnice, morao sam im nabaviti voće, kruh, crno vino. Jeli su, pili i tiho razgovarali među sobom, kaže Širec.
Beograđani su često izvodili performanse, jednom su nad cijelim Bulevarom povješali lutke ljudske veličine koje su izradili od novinskog papira i drugih otpadnih materijala. Bilo je i problema s milicijom. "Iako smo imali uredne dozvole za javne nastupe na usponima, netko bi nas prijavio i došli bi milicajci. Jednom su neke naše studente i priveli, ali zahvaljujući brzoj intervenciji Valtera Smokovića, brzo pustili iz stanice", kazuje Širec, idejni začetnik i organizator Pulskih likovnih uspona koji su se održavali od 1978. do 1981., a onda su im ukinuli novčanu potporu. Nije više bilo novca za smještaj studenata, a bila je riječ o jeftinom smještaju na Ferijalnom ili u Učeničkom domu u Puli.
- Zadnje godine kada više nije bilo novca, odlučio sam da se napravi skulptura u Mornaričkom parku, to je "Val" Zmaga Posege, i danas najljepša skulptura u tom povijesnom parku. Sjećam se kako je Zmago na dječjem biciklu išao u vinkuranski kamenolom, priča Širec.
Filmski klub Jelen
Oto nam pokazuje i svoju člansku iskaznicu Filmskog kluba "Jelen" - upisan je 12. veljače 1966. i to pod brojem 1! Uz velikane Martina Bizjaka i Alojza Orela te vlasnika foto-radnje Milana Mitrovića, Širec je jedan od osnivača "Jelena", kasnije preimenovanog u Foto-kino klub, u jednom mandatu i njegov predsjednik. Klub je djelovao pri Narodnoj tehnici, a Širec koji je prvi završio tečaj i dobio zvanje kino-amatera B klase, autor je prvog kratkometražnog igranog filma snimljenog u poslijeratnoj Puli. Naslovljen je "Iluzije", putovao je po festivalima bivše države i originalna filmska traka zagubila se negdje u Srbiji.
MAFAF - Mala Pula
Suradnja s Bizjakom nastavljena je na MAFAF-u, Međuklupskom autorskom festivalu amaterskog filma, poznatom i kao Mala Pula, koji je pokrenut 1966. na inicijativu Ive Siljana. Festival je trajao sve do 1990., održavao se uoči Festivala igranoga filma, a afirmirao je brojne filmske autore, među njima i Lordana Zafranovića.
- U sklopu Radničkog sveučilišta imali smo kombi kojim smo išli po Istri i u selima organizirali filmske projekcije, književne večeri i likovne izložbe. To se održavalo jednom tjedno, uglavnom u birtijama i to zimi, kada seljaci nemaju posla na polju. Imali smo i bibliobus koji nam je služio kao putujuća galerija. Sjećam se kad me u Barbanu jedan seljak pitao imam li knjigu o tome kako da se riješi nekih štetnika. Vidio je bibliobus i mislio da su knjige, a ja došao s izložbom, kazuje Širec.
Dugi niz godina surađivao je s Gorkom Ostojić Cvajner, koja je nakon Bizjaka preuzela vodstvo FJIF-a te je zaslužna za realizaciju brojnih likovnih manifestacija. "Gorku poznajem još od gimnazijskih dana, ona je nešto mlađa od Dunje i mene, no svi smo se mi susretali i družili, a glumila je i epizodnu ulogu u mojem kratkom filmu 'Iluzije', djevojku s plaže, sjećam se da su joj roditelji jedva dozvolili da se uključi", kaže Oto.
Josip Crnobori, kamen u grudima
- Bio sam na drugoj godini studija kada sam u vlaku na relaciji Pula - Ljubljana sreo preprodavača slika, putnicima je prodavao "Motiv s Kamenjaka" potpisan inicijalima J. C. Ubrzo sam, tragajući za autorstvom umjetnine, posumnjao na Crnoborija. Autor je 1945., nakon izložbe u Trstu, zauvijek otišao u Argentinu kod roditelja koji su 1920. emigrirali u vrijeme svjetske ekonomske krize. Oni koji su pratili moja nastojanja da Crnoborija vratim u Istru i Banjole, znat će tko je krivac da su slike završile u Zagrebu, a ne u Puli, veli Oto.
Od priče o Josipu Crnoboriju još uvijek ima kamen u grudima.
- Cijela priča o ovom autoru je potpuno krivo interpretirana. Josip je u Argentinu pobjegao pred oružjem. Godinama sam pokušavao stupiti s njim u kontakt i u konačnici je na moju inicijativu krenula delegacija pulskih političara u New York, New Jersey, gdje je Crnobori živio krajem 90-ih. Kako to biva, tih osam dana danonoćno sam boravio u njegovom ateljeu popisujući njegov opus, dok su se ostali provodili. Na žalost, proširilo se krivo mišljenje da je Crnobori NDH-ovac. Naime, bio je izvanredan portretist i među brojnim portretima koje je naslikao, našao se i portret Pavelića. Portretirao je i Milku Trninu, našu opernu divu i to za Metropoliten operu, zatim predsjednika Regana, kardinala Stepinca… Postoji priča da je Stepinac najzaslužniji da većina naših slikara tada nije završila na fronti. Njihove je slike poklanjao NDH-ovcima i tako su ih zaobišli u mobilizacijama. A Josip se grozio samo na pomisao o ratu, a kamoli imati oružje u rukama. Uostalom, na Venecijanskom bijenalu 1942., u vrijeme NDH, Hrvatsku je predstavljalo 11 umjetnika, osim Crnoborija, Antun Motika, Ivan Meštrović, , Miroslav Kraljević, Slavko Kopač, Bruno Bulić, Antun Augustinčić… Svima je oprošteno, samo ne Crnoboriju?!, ističe Širec.
Crnobori je pred kraj života boravio u Zagrebu, kratko je bio i u Puli te Banjolama zahvaljujući, među ostalima, Ivici Karasiju, Albertu Faggianu i Ani Bedrini, nabraja Širec. U Banjolama je uređena Zavičajna galerija Crnobori sa spomen-sobom, ali posvećena i glumici Mariji Crnobori, gdje je više osobnih predmeta, slika i publikacija o njima, nego Josipovih slika. Na Širecov prijedlog Crnobori je proglašen počasnim građaninom Pule i Općine Medulin, a medulinsku povelju mu je u Zagreb osobno odnio tadašnji načelnik Emil Jukopila, koji je zaslužan i za Crnoborijevo grobno mjesto na premanturskom groblju.
- Općini Medulin u ožujku prošle godine uputio sam molbu da s 3.000 eura otkupe 30 Crnoborijevih slika koje su još kod njegove rodbine u Zagrebu. To ne bi bila kupnja jer su te slike puno vrjednije. Međutim, do danas nisam dobio nikakav odgovor. Bilo bi mi jako žao da te slike koje su preostale završe tko zna gdje. Ako je čovjek tu rođen, tu ima spomen-sobu, galerija nosi njegovo ime, otkupimo tih par slika pa da imamo cjelinu. Na području Pule i okolice nalazi se 10-ak Crnoborijevih slika, koje većinom dolaze iz privatnih zbirki kolekcionara i ljubitelja umjetnina iz Pule i Pomera, kaže Oto.
Zatrpan antički Pomer
Dunja najbolje zna koliko se Oto davao da Crnoborija vrati njegovim rodnim Banjolama i koliko ga boli što nije naišao na razumijevanje. Nju tako boli "što je Pomer ostao zadnja rupa na svirali što se tiče kulturne baštine".
- Nekome je pala ideja da bi Pomer mogao imati marinu, jer je mandrač, dobro zaštićen, ali uopće nisu obratili pozornost na kulturne spomenike. Istraživali su još pokojni Marušić i Bačić i već prva arheološka otkopavanja pokazala su ostatke rimske vile koja je vjerojatno bila dio carskog posjeda u koji spada i Vižula. Izgradnjom marine sve je to zatrpano. Kao i najnovije istraživanje u kojem su otkrivene dvije eksedre, okrugla i polukružna građevina, okrugla bi mogla biti svetište, a polukružna je vjerojatno kod tih bogatih carskih vila služila za razonodu i zabavu, neka vrsta kazališta. Otkriven je i sistem centralnog grijanja, koji su tada imale samo luksuzne vile. Prije mjesec dana sve je zatrpano, to je zaista tužno. Općina Medulin bi trebala reagirati. Tragično je da je na cijelom tom potezu gdje su bile rimske vile, tik uz more, sve izgrađeno. Najprije na dijelu gdje je nađena prva vila rustika s fantastičnom cisternom koja je ostala skroz sačuvana. Sadašnji vlasnik u toj rimskoj cisterni ima - bazen! Nađen je i divan mozaik, kopija je izložena na trgu, original je ipak pohranjen u muzeju, dugo smo se oko toga natezali. Svi su dobili dozvolu za gradnju, bez obzira na blizinu mora i arheološko nalazište. Urbanizam nam je bez reda i zakona. Ne postoje pravila. Tko ima novca napravit će što god mu padne na pamet i za sve će dobiti dozvole. Ne poštuje se prošlost ni kulturna baština. Muzealci ne mogu ništa, ni konzervatori ne uspijevaju uvijek. Pogledajte Pomer, nekad je to bilo malo ribarsko naselje, s tradicionalnom arhitekturom, zgodno, puno birtijica, konoba gdje si mogao pojesti dobru ribu, školjke. Sada nema ničeg, nemamo ni trgovinu za osnovne potrebe. Uz sve to trujemo se Županijskim centrom za zbrinjavanje otpada koji je od prvih kuća udaljen jedva stotinjak metara, a povrće s ovih polja stiže na pulsku tržnicu i hrani cijeli grad i okolicu. Naselje je postalo ljetna spavaonica. Grade se visoke zgrade s apartmanima koje se ne uklapaju u ambijent. U ovom dijelu sela samo smo mi stalni žitelji, i susjedi preko puta nas, a svi ostali su vikendaši, stranci, dolaze dvaput godišnje, kaže Dunja.
Muzejska pedagogija
Nakon što je Vesna Girardi Jurkić postala ravnateljica Arheološkog muzeja Istre, Ljubica Širec preuzela je i razvila pedagošku službu AMI-ja. Vodila je, danas bismo rekli, edukaciju i radionice za učenike, umirovljenike, vojnike, radne ljude, kulturnjake, kasnije i pulske studente u suradnji s profesoricama Verom Kos Paliska i Aleksandrom Rotar.
U aktivnosti Muzeja bio je uključen i Centar za rehabilitaciju s Jadrankom Ostić, koja je za štićenike Centra vodila keramičarsku radionicu. Muzej je tada imao brojna inozemna gostovanja. S izložbom "Čarobna Istra" pod ravnateljstvom Girardi Jurkić putovali su po zemlji i inozemstvu, a Dunji je gostovanje izložbe u New Yorku ostalo najupečatljivije. "Zaista sam uživala u svom poslu i obavljala ga svim srcem", kaže.
Druženje umjetnika
Oto i Dunja Širec družili su se s brojnim umjetnicima, s Borisom i Milankom Mardešić, Renatom Percanom, Albertom Kinertom, Zlatkom Pricom, poznatim pulskim umjetničkim parovima, Milanom i Brankom Legović, Verom i Karlom Paliska, Vujanovićima iz Zagreba, Josipom i Jasnom Diminić, Edom i Gorankom Murtić…
- Ne volim nabrajati jer uvijek nekoga nenamjerno izostaviš, kaže Oto. "Tada smo se jednostavno kvalitetnije družili, mogli smo se posvetiti i hobijima, ja sam bio i strastveni ribolovac, uzgajao sam ptice, Dunja je šivala, slikala, time se i danas bavi za svoju dušu. Imao si vremena za sve, i za posao i za privatan život, a nama se to ispreplitalo. Iako smo u mirovini već 20-ak godina, i dalje se bavimo stvarima koje su bile dio naših profesija. Čovjek mora biti aktivan na području koje ga ispunjava, pogotovo ako smatra da je to što radi ispravno, što zbog sebe, što zbog onih koji ostaju iza nas", zaključuju naš razgovor Dunja i Oto Širec.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
