Kolumne



Zoran Milanović i Mario Banožić / Zlatko Crnčec (Pixsell / Davor Kovačević / Novi list)
Kolumna
Piše Zlatko Crnčec

Završio sukob Milanović - Banožić

Mario Banožić više nije ministar obrane. I time završava njegov višegodišnji sukob sa Zoranom Milanovićem u kojem je dobrim dijelom imao pravo. Posebno se to odnosi na zapovijedanje Oružanim snagama, Naime, tijekom devedesetih tadašnja je oporba izvor svih zala u hrvatskoj politici nalazila u Ustavu koji je davao velike ovlasti predsjedniku Republike. Jedno od temeljnih obećanja prije izbora 3. siječnja 2000 bilo je da će se smanjenjem ovlasti predsjednika svesti na običnog fikusa. Pa bi i zapovijedanje vojskom postalo ovlast Vlade, a ne više predsjednika. I onda se dogodilo totalno iznenađenje. Novi je predsjednik Republike postao Stipe Mesić, tadašnji i današnji ljubimac svih od centra pa do ekstremne ljevice. Pa je ta ekipa zavapila da bi bilo strašno ukinuti ovlasti i »našem Stipi«, pa počela raditi veliki pritisak da se ipak odustane od glavnog izbornog obećanja - potpunog razvlašćivanja predsjednika Republike. Rezultat svega toga bio je još uvijek aktualni čudnovati kljunaš od hrvatskog Ustava. Koji predsjednika istina određuje vrhovnim zapovjednikom, ali mu istovremeno onemogućava za tom vojskom i zapovijeda. Pa sada ako recimo predsjednik negdje želi odletjeti vojnim helikopterom mora poslati dopis u MORH koji onda šalje drugi dopis šefu Glavnog stožera koji onda izdaje konačnu zapovijed. Bizarno i smiješno, ali tako određuju Ustav i Zakon o obrani. I tu su čudnovatu praksu zbog toga poštovali i Mesić i Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović. Čak i sam Zoran Milanović prvih sedam osam mjeseci svog mandata. No onda od nje naglo odustao i počeo izravno zapovijedati i kod uporabe materijalnih sredstva i kod angažmana vojnika. To je kao da nekoga u tvrtki u kojoj radi na službeni put pošalje osoba koja nema ovlasti potpisati mu putni nalog. Nastali su neki troškovi, a i vojnici su počeli ostajati bez dnevnica. I politička i najveći dio medijske scene nisu naravno kao i obično podržali ustavno i zakonsko rješenje već su se podijeli po političkim linijama - za ili protiv HDZ-a. Za Banožića ili za Milanovića. Banožić je tu možda pogriješio što je premalo objašnjavao koliko su Ustav i Zakon na njegovoj strani, a za njega je bila neugodna i činjenica da su obični vojnici zbog tog sukoba ostajali bez novaca na ime dnevnica. Nije se ni trebao upuštati u međusobna vrijeđanja s Milanovićem jer u tom sukobu s najbržim jezikom ne samo hrvatske politike, nije imao nikakve šanse.


Ivica Todorić / Zlatko Crnčec (Snimio Luka Stanz/Pixsell / Davor Kovačević)
Kolumna
Piše Zlatko Crnčec

Agrokor opet progoni Hrvatsku

Agrokor, majka svih hrvatskih privatizacijskih trauma, opet je na naslovnicama. Pao je krunski dokaz DORH-a protiv Ivice Todorića koji se istovremeno izborio da arbitraža u Washingtonu razmatra njegov slučaj. Puno je tu pitanja koja traže odgovore. Kako se DORH-u uopće mogao dogoditi ovakav debakl? Da financijsko vještačenje u najvećem dijelu rade zaposlenici KPMG-a Hrvatska, tvrtke koja je od 2007. do 2019. poslovala s Agrokorom. I samim tim bila u sukobu interesa, i kao takva potpuno nepodobna da za potrebe DORH-a radi financijsko vještačenje ove tvrtke. Najmanji su ovdje problem tih 1,3 milijuna eura. Nije to, naravno, mali novac, ali je u cijeloj priči potpuno nebitan. Puno je bitnija činjenica da je financijsko vještačenje odbačeno iz sudskog spisa i neće se moći koristiti na suđenju. A bez njega, čini se, nema ni postupka. Jer neće biti dovoljno dokaza da se dokaže bilo čija moguća krivnja. Naravno da će se sada svi pitati je li se to dogodilo slučajno ili u tom kaosu ima i nekog sistema. Ako se to ne istjera do kraja na čistac cijeli bi se slučaj mogao u javnosti početi tumačiti kroz formu nekakve teorije zavjere - pokušaj države da izborom financijskog vještaka koji je u sukobu interesa pokuša napraviti svojevrsni "deal" s Todorićom. Osim toga, cijeli će ovaj slučaj pridonijeti tome da javnost bude dodatno i ogorčena, ali i rezignirana jer će još jedna velika financijska afera završiti pravosudnim fijaskom.

Ilustracija/Damir Cupać (Snimio Luka Jeličić/Vedran Karuza)
Kolumna
Piše Damir Cupać

Cijena sladoleda itekako je bitna

Oni koji ne žele ništa vidjeti, a žele biti jako pametni, mudro će zboriti kako je ova turistička sezona rekordna, da podsezona obara sve rekorde, da je Hrvatska opet bila hit destinacija i da su u krivu svi oni koji su se tijekom ljeta bavili cijenama kuglica sladoleda. Sa zavezanim očima oni će upirati prstom u one koji su upozoravali da je drumsko razbojstvo u turizmu dugoročno neodrživo. Živimo u vremenima kada se ništa ne može sakriti i kada na društvenim mrežama i raznoraznim platformama umjesto prekrasnih vala osvanu računi koji svjedoče o nenormalnoj pohlepi kvaziturističkih djelatnika. Trend je da se Hrvatska sve više percipira kao skupa turistička destinacija koju je pametno zaobići nakon što su se oni koji žive od turizma razmazili i spremni su neprestano dizati cijene. Najprije zbog inflacije, a onda zbog uvođenja eura. I veliki dio pri tom nije spreman gostima dati adekvatnu uslugu za paprenu cijenu. Našega bahatog iznajmljivača ne zanima praćenje ekonomske situacije u Europi, u zemljama iz kojih dolaze naši najbolji gosti, a to su Italija, Austrija, Njemačka i srednjoeuropske zemlje. A da prate ekonomske vijesti, što bi trebali ako su pametni, shvatili bi da se u Europi koja je sve više opterećena gospodarskim problemima prevrće svaki, ne euro, nego cent. Sve se teže živi, a kada je tako, potencijalni gosti triput će razmisliti hoće li uopće ići na godišnji odmor. A ako se već odluče na putovanje, jednako tako će dobro promisliti gdje će potrošiti novac kojega i oni, kao i hrvatski građani, imaju sve manje. Možemo se mi tješiti da smo raj na zemlji, ali teško da će ljudi po inerciji dolaziti u taj raj. Pogotovo ako su se već gadno opekli. Moglo bi biti da će zbog bezobzirnosti najviše ispaštati oni koji se najviše bahate, a najmanje ulažu, dok goste shvaćaju kao priliku za brzu zaradu s kojom će se kupovati automobili bez ikakve želje da se podiže kvaliteta smještaja i ponude.

Robert Matteoni (Snimio Milivoj Mijošek / Glas Istre)
Kolumna
PIŠE ROBERT MATTEONI

MetroPola: Učitelji, predmet, odnos i škole života

Nekad nam je život bio drugačiji, i u Puli da. Tamo 1960/70-tih dok je moja generacija ulazila u prva osvješćivanja svijeta oko nas, bilo je nekih ljudi koji ti iz djetinjstva ostanu u posebnom sjećanju. U to vrijeme injekcije su bile servirane i kod kuće. U mojem kvartu, recimo starog sajma automobila i Koparskog naselja, ordinirao je šjor Nino (Di Capua), bolničar koji je bio besprijekornog strpljenja kada smo mi klinci tulili i prije nego je namjestio injekciju. Vremenom bi te opustio nekom pričicom, nasmijao bi i »cik«, prođe ubod. Malo kad odrasteš, pa čekaš, recimo, pismo svoga djeda iz drugog grada, ili da ti za rođendan šalje poklon, osobito se raduješ dolasku poštara. U mojoj ulici, Rakovčevoj, svakodnevno, precizne satnice, po suncu, vjetru, kiši, taj šjor bi dolazio uvijek, ali baš uvijek nasmijan. Ciao piči, ciao klinci, pružio bi karamelu, mali slatki luksuz doba i probirao poštu. Ah, ti Robi sigurno čekaš ovo, podgrijavao bi moje očekivanja paketa kojeg je djed, uz obvezni pečat(njak) slao za rođendan, Novu godinu… Ej, šjor Nefat, come sta… Kako ste, pitao sam i već u tinejdžerskoj dobi kada se primjećivalo da teret radnog staža pomalo iskazuje svoje tragove na omiljenom poštinu. No, stari Nefat (jer ima nastavak…) uvijek bi zadržao osmijeh na licu, odavao raspoloženje i kad bismo popričali kako je na nogometu, znao bi se posebno raspričati. Bio je golman, iako nizak rastom, kazivali su svjedoci vremena da je letio kao šajeta s jednog na drugi kraj gola.