Piše Robert Matteoni
MetroPula: 1992-2026, Premanturska-Marsovo, Istra-1961 ista pulska emocija
(Arhiva Glasa Istre / Milivoj Mijošek)
Uobičajeno je kad prođe dosta vremena, pogotovo u današnjem ritmu, kako svaki susret s višedesetljetnim znancima, ima svoje okvire. Dobro je dok se viđamo, ili samo na ispraćajima imamo prilike da se sretnemo. Valjda to tako ide u životu, jer sam i kao klinac slušao slične priče kada bi se išlo na nečiji ispraćaj. Kakav god ritam imala svakodnevica, spor kao nekada, ili brzinski kao danas, uvjerljiv je dojam da se zapravo sve ciklički ponavlja u kontekstu doživljaja. Eto, jučer smo mogli pročitati o tome kako mladi u Puli iskazuju trud da oblikuju neke njima logične stvari i u novijem vremenu. Priča se odnosi na okupljališta kao što je bio Rock klub Uljanik, ili prva stepenica izlazaka u ondašnjem vremenu Marelica. To što se vraćaju u aktualnom vremenu u kontekstu mladih jasno nam ukazuje kako postoji manjak sadržaja za tinejdžere, i da društvo o tome ne vodi baš računa. Barem ne u onoj mjeri koja bi bila potrebna da se mladost osjeti pod pažnjom ne samo kada društvo nameće željene norme ponašanja ili raspravlja izostanak istih, nego i onda kada im treba pružiti ono što oni logično trebaju u toj osjetljivoj im i formativnoj dobi.
Kao digresiju na Marelicu i Uljanik. Prije par tjedana bio sam na vjenčanju kolege Damea, i još sam se jednom, barem po osobnom doživljaju, uvjerio koliko je grandiozan Dom hrvatskih branitelja. Brojni gosti, koji su iz drugih dijelova zemlje došli na to vjenčanje, a nisu poznavali tu impozantnu građevinu, bili su vrlo dojmljeni što se uopće ta svečanost događa u takvom prelijepom objektu. Na brojnim skupovima koje smo pohodili u Domu, posebno su pamtljive maturalne večeri brojnih generacija, a u mojoj generaciji i brojne godišnjice. Ostaje ipak jedan žal, koliko god smo emotivno vezani za tu građevinu, a to je da je ona praktično ista kao i onomad, kad smo kao rani tinejdžeri odlazili u Marelicu. Ne znam tko odlučuje o tome, ali uvjeren sam da bi bilo i te kako potrebno, i nadasve logično, da se taj dojmljivi objekt uredi, modernizira koliko je to moguće, bez da izgubi monumentalni štih, te dodatno zasja kao jedan od prepoznatljivih simbola urbane Pule.
Parkiranje unutar nekadašnje terase "Uljanika" bio je, također, okidač brojnih memorija. Jest da je to sada vizualno uređenija ploha, s takvim ogradama, ali mi koji smo proveli mladost na tom betonu, kibicirajući simpatije, šetajući u krug da bismo vidjeli i bili viđeni, slušali vrhunske koncerte, smrzavajući se zimi vani da bismo odmorili od zagušljivosti i gužve unutar Doma, imamo bitno važnije sadržaje nego estetiku memorija. Naravno da kad smo stariji te memorije dobivaju posebno mjesto, svojevrsni su trening emocija da bismo ostali u kontaktu s dobom kada su životne zbilje bile bitno drugačije. Jer smo bili mladi. Kako je to rekao jedan od umjetničkih likova naše zbilje, život nakon nje je uglavnom nostalgično prisjećanje na mladost.
Prije 34 godine, oni koji su bili svjedoci tog nogometnog vremena, bili smo mladi po pitanju prvoligaških doživljaja. Istra je 1992. godinu počela kao prvoligaš, u prvom prvenstvu Hrvatske od samostalnosti. To prvenstvo se igralo samo na proljeće, zbog ratnih zbivanja, i bilo je važno samo odigrati ga, kao jedna od simbolika otpora Hrvatske prema agresorima. Drugo prvenstvo, ujesen, bilo je s uobičajenim prvim i drugim (proljetnim) dijelom. U 27. rujnu na starom Gradskom stadionu bila je velika nogometna predstava za Puležane i Istrijane. Ne samo zato što je Hajduk drugi puta u pet mjeseci gostovao na istom mjestu. Prvu su utakmicu splitski Bijeli pobijedili 1:0, i to debitantsko HNL prvenstvo osvojio je baš Hajduk. No, u drugoj sezoni Istra je startala s odličnim rezultatima, koji su izazvali prvi val "prvoligaškog entuzijazma Pule". Pričali smo nedavno nešto o tome, na ispraćaju Berislava Poldrugovca u Štinjanu. Naš Mićula je imao oproštaj dostojan svoje nogometne veličine i osobne omiljenosti u okruženju. Mislim da je to bio najmasovniji odaziv nogometne Pule i šire. Bilo mi je baš drago sresti Sergija Scoriju, koji se odavno povukao u Radeki polje i uživa u prirodi sa svojima. Scoria senior izgleda odlično, valjda po onome da su osobe koje su "nabrijane" i pune adrenalina, u pravilu vitalni i uvijek "u fermi". Scoria je bio trener te Istre, za koju je odigrao brdo utakmica, Drugu jugoslavensku ligu, i koji je oduševljavao zajedno s još dva igrača niskog težišta, Gherghetom i Ostovićem. Sergio i Miki prave "šprice", Nando kreativac i ležernijeg stava, pun vica za igru. Bilo hladno ili vruće, kišno ili suho, uvijek sam se javljao legendarnom nam treneru Ivanu Bezjaku, želeći skupljati lopte toj nezaboravnoj generaciji. I učiti nogomet.
Dakle, Istra - Hajduk, gosti na deset, a naši na 6 bodova. Oni prvaci, sa Stankom Poklepovićem na klupi, te Bilićem, Jeličićem, Rapaićem i drugim znanim imenima na terenu. Istra, pak, više-manje standardna: Piplica, Resan, Jurić, Lasić, Popović, Dadić, Mujanović, Raković, Pamić, Eklić, Trešnjić. Gledalište puno, domaći navijači u prevlasti, a brojke tko zna. Stari Zapad je primao 500-tinjak gledatelja, pomoćne donje tribine 60-ak, pomoćne sa strane 200-tinjak, na stajanju par tisuća. U takvom ambijentu, kad je bilo puno, u pravilu se govorilo o 5 tisuća gledatelja. Jednom sam ih po snimkama probao brojati, i nisam siguran da ih je bilo više od 3500, ali dobro.
Posebnost te utakmice je da je Istra odigrala odlično i naposljetku izdominirala tadašnjeg prvaka države. Pisao sam već o tome, ali memorija zaslužuje ponavljanja. U Puli bi se morali napokon naviknuti da obilježavamo svoje važne datume u svim aspektima, pa tako i sportskim, te se tako dičiti s njima i generirati energiju kod mladih ljudi da prate te inspirativne primjere. Mnogi se u nas hvale i banalnijim uspjesima, i neka jer je to motivirajuće za okruženje, a mi u Puli, kao da se stalno ustručavamo pokazati koliko su nam značili nekadašnji sportaši(ce), njihovi dometi. Taj kompleks manje vrijednosti, po mojem iskustvu, je razlog što se bitno usporio, i umanjio, značaj kojeg sport ima u društvu, unutar lijepog nam gradskog okruženja. Dok mnogi gosti zavide te komfore Pule, ovdašnji odjeci su stalno na nekoj liniji negative i samo umanjivanju njenih vrlina.
U onoj momčadi bio je i kapetan Miodrag Popović. I on je bio na Mićulinom oproštaju i kazao sam mu da mi djeluje kao da je isti kao i onaj Pop iz devedesetih. Protiv Hajduka odradio je odličnu partiju i doprinio pobjedi od 2:0. Strijelci? Prvi Eveldin Trešnjić, čiji se trk prema prvim ultrasima na sjevernom stajanju, posebno pamti. Gol je akcija koju je inicirao Eklić oduzimanjem lopte Jeličiću, pa okomicom poslao Dragana Rakovića, tada vodećeg strijelca lige, u prodor i nakon odbijanca lucidni pas za Trešnjića koji mirno matira Hajdukovog golmana. Mujanović je uposlio na istoj polovici Lasića, koji je iz prve s dvadesetak metara pogodio rašlje gostujućeg gola za potpuni trans "one" publike na Gradskom stadionu.
Prošlog ponedjeljka Hajduk je stigao na Drosinu kao vodeći u HNL-u. Nakon dojmljive serije uspjeha protiv Dinama, Ajaxa, Varaždina, Thuna, prepun samopouzdanja i rastućeg uvjerenja da je ovo ona sezona koja će označiti povratak tituli nakon 21 godine. Kao obično na tribinama Drosine, koja je nemjerljivo nogometniji amfiteatar u odnosu na onaj sa starog Comunalea, bilo je puno gledatelja. Blizu sedam tisuća, iako dalje od rekorda kojeg su isti takmaci imali prije koju godinu (8.600). Obzirom na radni dan, dojmljiva posjeta. Hajduk je dominirao sat vremena i poveo 2:0, a onda je Istra dominirala pola sata i također "pobijedila" 2:0, za konačnih 2:2. No, to se sve zna iz kronika utakmice. Ono što mi se čini bitnim naglasiti, i zbog čega sam pozvao u povijest memorije debitantskih utakmica Pule u Prvoj ligi (uključujući Istru), to je sastav Istre 1961. Kao i u Scorijinoj pobjedi 2:0, tako i u ovoj modernijoj verziji sa Španjolcem Cabellom na klupi, veliki je broj domaćih igrača, odnosno onih koji su izrasli iz omladinske škole. Ona se sada naziva Akademija, što je u koraku s vlasničkim stavovima (Baskonia-Alaves), ali njena misija je ista kao i u prošlosti, a to je iskoristiti nadarenost mladih u ovdašnjem okruženju. Razlike u odnosu na Bezjakova desetljeća su u tome što ulaganja vlasnika omogućavaju ono što tada "društveni klub" nije mogao ni sanjati. Uvjeti rada, oprema, standard, stipendijski ugovori, tereni, napredovanja. No, mislim da je ovaj val mladih talenata koji su danas izišli na površinu samo potvrda da u ovom kraju (Pula, Istra), ako im se omoguće uvjeti na razini drugih, ima i te kakvih potencijala za nogometne iskorake. Uz nadopunu selekcije iz Hrvatske i susjedskih zemalja, odnosno globalno, na Drosini zbilja mogu raditi ono što sada rade, pravi posao s mladima.
Sve to je na neki način pokazatelj kako bi društvo u cjelini, u gradu, moglo više investirati u mlade, ne samo u sportu, nego i svim drugim djelatnostima. Uključujući i one životne zbilje koje se odnose na zabavu, druženja, umjetnost i ina izražavanja. Upravo u ime memorija, koje su bile dojmljive u svojem vremenu, u bitno slabijim uvjetima, to ne bi trebala biti opcija današnje Pule, nego obveza. Nogomet nam, uza sve opstrukcije koje su ga i još prate, pokazao kako se može.
