Piše Robert Matteoni
Kako (ne)volimo sport u Puli, i šire
(Grad Pula/Milivoj Mijošek)
U petak se poklopilo da su i Županija i Grad Pula javno prezentirali svoje doprinose sportskoj zajednici. Istarska županija je financirala s nešto više od 300 tisuća nabavku osam kombi vozila koji bi trebali olakšati prijevoznički život za sportske saveze u Umagu, Bujama, Poreču, Rovinju, Pazinu, Labinu, Medulinu i Puli. Kada ste siromašna sportska zajednica onda je svaki "poklon-doprinos" društvenih institucija vrijedan, neovisno o dimenziji. Župan Boris Miletić se pohvalio da su izdvajanja za sport iz proračuna IŽ narasla s brojke koja je ovom prilikom investirana u kombi vozila, do blizu 1,8 milijuna eura. Podsjetit ćemo se da je u Istri aktivno oko 600 klubova i udruga sporta, koji okupljaju više od 32 tisuće aktera. U natjecateljskom smislu aktivno ih je 17 tisuća. Gledajući broj stanovnika u Županiji (206 tisuća) dolazimo do postotka od 15,5 sudionika u sportskoj aktivnosti. Uzmemo li u obzir broj natjecatelja u stalnoj aktivnosti, onda je taj postotak 8,3.
U 2026. proračun Županije je oko 335 milijuna, pa tako dolazimo do relacije sporta, koji u tom proračunu dobiva 0,5 posto sredstava. Je li to dovoljno? Čisto radi usporedbe, za potrebe kulture se u Istri izdvaja 21 euro po stanovniku, dok je za sport to negdje oko 9 eura. Uzmemo li tu relaciju za Pulu, dolazimo do toga da ona za kulturu izdvaja 149 eura, a za sport 96 eura po stanovniku. Dok je proračun za kulturu u posljednje četiri godine narastao oko 90 posto, u istom razdoblju sport jači za 30-ak posto.
Ti podaci nisu potrebni da bismo zaključili ono što se odavno zna, a to je da u djelatnosti kulture društvo kudikamo više, i s manje stresnog javnog odjeka, ulaže nego što je to u sport. Relacije između tih društvenih djelatnosti nisu prezentirane da bi se jednu ili drugu veličalo ili umanjivalo. Logika kaže da što je više ulaganja u jednu djelatnost to više-manje znači da društvo dobro stoji i da će onda biti uvećanja i za druge. No, ostaje uvjerenje sportske javnosti da sukladno masovnosti, važnosti i zdravstvenom aspektu, sport zaslužuje kudikamo više pažnje u odnosu na ono što dobiva.
Spustimo li priču u pulsko okruženje onda ćemo spoznati da je u proračunu Grada, koji iznosi oko 177 milijuna eura, za potrebe djelatnosti sporta izdvojeno oko 5 milijuna. To je 2,8 posto. Ukoliko izdvojimo izdvajanje za natjecateljske programe, to iznosi nešto više od milijun eura za ukupno 61 sportski kolektiv. To je oko 0,56 posto. Stavimo to u relaciju s Gradom Zadrom, koji ima 70-ak tisuća (Pula je manje naseljena, oko 52 tisuće). Dakle proračun tog petog grada u državi je 194 milijuna eura, od čega u sport usmjeravaju više od 11 milijuna. To je duplo više izdvajanja (5,6 posto) u odnosu na Pulu (2,8 posto). Pri tom je zanimljivo da Zadar ima poseban fond za nositelje kvalitete, pa u tom smjeru za Košarkaški klub izdvajaju 2,5 milijuna. Nogometni klub im je propao financijski, pa se pravni nasljednik natječe u četvrtom rangu natjecanja! Razumijevajući da je KK Zadar košarkaška institucija i najpopularniji gradski klub (Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku) pa otuda i najveće dotacije, primjer NK Zadar nam dosta sugerira o pristupima Pule. Naime, Istra 1961 je najpopularniji pulski klub, uvjerljivo najgledaniji i najpraćeniji, a Grad njegovu djelatnost dotira s nešto više od 100 tisuća eura. Zadar za svog četvrtoligaša izdvaja tri puta više. Istra je privatizirana (85%), ali Grad ima 15% vlasništva, a uz to naplaćuje korištenje stadiona klubu više od onog što mu kroz spomenuti doprinos omladinskoj školi daje…
To je simbolika kako i zašto u Puli ne funkcioniraju kolektivni sportovi. Jedini razlog što je Istra 1961 prvoligaš u stabilnom slijedu (od 2009.) leži u privatnom vlasniku. Odnos Grada Pule prema tom vlasniku, koji omogućava tisućama građana i istarskih poklonika da uživo prate najviši rang najmasovnijeg i najpopularnijeg sporta, je u najmanju ruku maćehinski. Kao što je općenito odnos Grada prema sportu, kao djelatnosti od posebno društvenog interesa, na tim razinama.
U petak je, dakle, gradonačelnik Peđa Grbin "promovirao" Pattinaggio nakon face liftinga koji je koštao oko 530 tisuća eura. Taj iznos su osigurali Ministarstvo turizma i sporta (250 tisuća) i (ostatak) Grad Pula. Kao u uvodu navesti ćemo da je svako ulaganje u sređivanje sportskog objekata i poboljšanje sportskih potreba uvijek dobrodošlo i pohvalno za društvo. Pogotovo je to dobro za nedovoljno kvalitetne standarde jednog sportskog okruženja. Isto vrijedi i za gradnju - obnove školskih dvorana, što se u Puli događa uz obilato financiranje Europskih fondova. Ono što je međutim bitno, a što političke garniture u Puli odavno ne razumiju, ili ne žele razumjeti, dvije su linije. Prva je ona infrastrukturna. Pattinaggio je obnovljen, ali to je dvoran(ic)a koja je praktično ista kao i onomad kada smo slavili njenu izgradnju. Bilo je to prije 54 godine. Ona i dalje ne ispunjava uvjete za značajnije natjecateljske obveze, nego je "zakrpa" za košarku i odbojku. Pattinaggio nam time simbolizira zbilju Pule, koja kao nešto stalno uređuje objekte, gradi neke nove (bazen, stadion Drosina), fantazira o još novijim (spominjalo se mega projekt Pattinaggia, sada i oko novog stadiona) infrastrukturnim poduhvatima, ali i dalje ima naglašeni problem da gotovo svi aktualni objekti ne odgovaraju nužnim kriterijima natjecanja više razine od lokalnog i gdje god nacionalnog. Uz to gužva sportaša u dvorani Mate Parlov ukazuje da nema dovoljno termina za njihove pune aktivnosti. Neki sportovi, kao rukomet i futsal primjerice, nemaju niti približnih uvjeta, jer mogu natjecanje odrađivati samo u MP-u.
Druga važna linija kontinuiteta nerazumijevanja sportske zajednice je onaj koji pokazuje da objekti, stariji i noviji, taman bili ispravni za sve nužne razine, nemaju svoj puni smisao ako ne postoji natjecateljski efekt. Primjerom, što će nama stadion i ovakav kakav jest u gradu, s kapacitetom od 9.200 sjedećih mjesta, ukoliko nema kluba koji će igrati na nacionalnoj razini. Da nema Baska toga ne bi niti bilo, jer istini valja pogledati u oči. Nema konkretnog interesa za kupovinu Istre 1961. To je čista logika, tržište je u Hrvatskoj premalo da bi neki investitor ulagao u samo natjecanje te potom očekivao povrate kroz bonuse saveza, TV prava i transfere. Sve glasine o brojnim interesima, a kao navodno Baski neće prodati, ili puno traže, samo su glasine bez pokrića. Nedavna priča, kojoj je legitimitet dao dogradonačelnik Siniša Gordić, jedna je od tih pokazatelja. Gordić je navijač, ima strast za nogomet, što je u kontekstu Istrine zbilje pozitivno u odnosu na ono što je bilo prije na Forumu. No, projekcije koje je iznio u javnosti oko gradnje novog stadiona pripadaju nekoj dugoročnoj viziji "kad bi se nešto dogodilo". U ovom slučaju to je privatni investitor. Američki biznismen koji je o tome razgovarao s gradskim čelnicima i vodstvom Istre, za klub je bio zainteresiran isključivo kroz prizmu ulaganja u novi stadion. To je logično za njegov kapital jer na novom stadionu može upražnjavati komercijalne ambicije, maksimalno ga eksploatirati, a onda nakon višedesetljetne koncesije prepustiti Gradu. Kako to nije realnost Pule, Amerikanac je samo "nestao" s vidika i traži druge destinacije, izvan (komplicirane) Hrvatske, i još kompliciranije Pule.
Suština za sport(aše) Pule je zapravo u tome da u nekom scenariju optimalnosti kroz godine dobiju i neke kvalitetnije infrastrukturne realnosti, ali tko će to popunjavati i opravdati smisao izgradnje?
Ne treba puno istraživanja da bi se doznalo kako je broj mladih koji se bave sportom u opadanju.
Kao i broj sportskih dužnosnika koji su spremni volontirati u ime društvenog sportskog prosperiteta.
Sve je to logičan slijed i demografskih "smanjivanja" ali i prije svega teške zbilje sportskih klubova koji objektivno malo toga mogu ponuditi mladima u odnosu na ono što nude tzv. modernije aktivnosti digitalnog doba. U sportu je nužno jako puno truda, odricanja, podređenosti, bez garancije da će se uspjeti. Ukoliko za takav dril nema niti minimalnog pristojnog standarda uvjeta, a kamoli značajnijeg financijskog praćenja, kako se motivirati za te fizičke i psihološke drilove?
Koliko naša djeca mogu dobrog ostvariti i u tom najkompliciranijem sportskom okruženju (nogometu), gdje je najveća-najmasovnija konkurencija, vidi se po iskoraku talentiranih dječaka Istre i okolnih klubova koji svoje talente usmjere prema Drosini. Čim postoji solidno financijsko praćenje, uvjeti za rad, stručnu podršku i stabilnost funkcioniranja, rezultati se pokazuju. Isto bi se dogodilo i u košarci, rukometu, odbojci i sličnim kolektivnim prezentacijama, kada bi bilo proporcionalnog "praćenja". Kad su u pitanju individualni sportovi, nešto je ipak lakše, ali i oni ne bi postizali željene rezultate da nema ključne pomoći roditelja, trenera i prijatelja.
Sve u svemu, prezentacije kao ove u petak, bile bi dobrodošle promocije sporta i onih koji mu istinski svojim pristupima (političari) doprinose, kada bi to postalo trend za iskorake, a ne nastavak "zakrpa". Lijepo je isticati rekreaciju, fizičke aktivnosti svih dobnih kategorija, značaj druženja u sportskoj djelatnosti. No, bez natjecateljskih iskoraka koji će motivirati ljude da budu sportski nastrojeni i više se njime bave, neće se ići dalje od slave "popravaka" aktualnih krovova i fasada.
