(Ana križanec/Darko Jelinek)
Iz dana u dan mediji su prisiljeni izvještavati o novim muralima s iscrtanim ustaškim i komunističkim znakovljem, ili slučajevima izvikivanja neprimjerenih parola, kakve su bile one u Splitu ili uostalom na najrazličitijim mjestima u Hrvatskoj. Prošle godine "hit" je bio Thompson (koji je jučer primio i titulu počasnog građanina Raba - nitko ne zna zašto), a ove godine "hit" su nogometni navijači i njihove ničim izazvane antisemitske parole. I dok mladi, a oni najčešće čine te navijačke skupine, u Europi prosvjeduju protiv ekonomske ili socijalne supresije, s duboko političkim porukama, u Hrvatskoj to nije slučaj. Njih još zanima samo 1941. - ustaše ili komunisti. Više nije ni pitanje je li neki duh pušten iz boce, nego kome taj duh uopće treba u godini 2026., i kako to da je mladima u Hrvatskoj ova tema iz 1941. zanimljivija od njihove buduće karijere, školovanja, plaće i zapravo bilo čega drugoga. Možda odgovor leži u tome da Hrvatska i dalje ima besplatno školstvo - i treba ga i dalje imati. No, ono se podrazumijeva mladima kao nešto što im pripada bez ikakve "borbe", pa u toj komotnoj poziciji da kroz život mogu napredovati besplatno, samo ako to žele, svoje vrijeme provode na ulici skandirajući Hitleru, umjesto da iskoriste to besplatno školovanje i nauče ponešto o povijesti i demokraciji.
U tom smislu, zanimljive su bile izjave književnika Zorana Ferića od ovog tjedna, koji je rekao da je bio šokiran kad je, kao srednjoškolski profesor književnosti, shvatio da djeca pojma nemaju što je holokaust i tko je bila Anna Frank. Ne znaju ni za film "Schindlerova lista", niti zašto je on bitan. Zapravo, ne znaju ništa ni o čemu. I u anketi koju je naš list ovoga tjedna proveo u Rijeci s mladima na Korzu, koji su komentirali prosvjede u Francuskoj i drugdje u Europi, vidjelo se da ih ta tema niti zanima, niti je prate, uz zaključak da bi i oni rado prosvjedovali protiv nečega - ali baš ne znaju oko čega bi trebalo. Paradoks je Hrvatske da tako na dnevnoj bazi vidimo da to učestalo pojavljivanje ustaškog i komunističkog znakovlja na hrvatskim zidovima nije uopće nužno znak političkog buđenja mladih, nego očito tek simptom društva koje se prema vlastitoj povijesti odnosi površno, selektivno i često navijački. Paradoks je u tome što mladi mogu biti nezainteresirani za politiku kao prostor javnog djelovanja, a istodobno sudjelovati u simboličkim sukobima koji su duboko politički. Upravo je taj raskorak zanimljiv: politika ih možda ne zanima kao program, ideologija, odgovornost ili sudjelovanje u demokraciji, ali ih privlači kao provokacija, pripadnost skupini, iskaz prkosa i sredstvo privlačenja pozornosti.
No, morat će shvatiti da je poanta upravo u sudjelovanju u demokraciji, a ne u njenom stalnom poništavanju. Kad tad morat će osvijestiti da se društvo mijenja sudjelovanjem na izborima, a ne buntom. I to navijačkim buntom, koji je - realno - politički potpuno nerelevantan, i zapravo je tema za policiju, a ne za politiku. No, dotad, društvo se uporno truje iskrivljavanjem povijesti, negiranjem činjenice da je Hrvatska sazdana na osnovama ratne pobjede nad fašizmom iz 1945. i pobjede nakon Domovinskog rata 1995. Stalno nepotrebne rasprave o nečemu što uopće ne bi trebalo biti sporno - barem ako ikad pročitaju ijedan svoj udžbenik. Dojam je, dakle, da mlade nimalo ne privlači politika, ali privlače ih simboli koji omogućuju brzo svrstavanje, provokacija koja izaziva reakciju i osjećaj pripadnosti skupini. Za nekoliko poteza sprejem potrebno je malo znanja, ali se njima može poslati poruka - ili barem ostaviti dojam da je poslana. A da autori najčešće uopće ne znaju u čije ime je pišu. Ako mladi politiku doživljavaju kao nešto udaljeno ili beskorisno, a njezine najradikalnije simbole kao prihvatljiv način iskazivanja identiteta, onda problem nije samo u grafitima. No, dok se u susjednoj Srbiji mladi stavljaju izravno u političku borbu protiv autoritarnog sistema Aleksandra Vučića, u Hrvatskoj su mladi, čini se, tek obijesni kvazi huligančići koji nemaju pametnijeg posla nego crtati grbove s prvim bijelim poljem po zidovima umjesto da sjede u (besplatnoj) školi na satu povijesti.