Piše Aneli Dragojević Mijatović
Lakše je govoriti u UN-u nego u Gospiću
(Arhiva Novog lista / Davor Puklavec/PIXSELL)
Premijer Andrej Plenković imao je jučer zapaženi govor na Općoj skupštini UN-a u New Yorku, kojim je obuhvatio razna pitanja, na makro i mikro razini, pa se tako između ostalog založio za obnovu povjerenja u multilateralizam, govorio o nužnosti reformi, te brojnim izazovima koji su pred svijetom, ali i samim UN-om, koji se, smatra, također mora transformirati. Kaže da se svijet danas mijenja pod utjecajem tehnologije, klimatskih promjena, demografskih pritisaka, nezakonitih migracija i geopolitičkog suparništva. Da bi riječ rekli. Govorio je o ljudskim pravima, umjetnoj inteligenciji, zelenoj tranziciji, koja je, kaže, posebno važna za Europu, za koju je proizvodnja iz obnovljivih izvora strateška nužnost. Dotaknuo se i pitanja proširenja EU-a, s naglaskom na jugoistok Europe, uz konkretne probleme u susjedstvu. Uglavnom, hrvatski premijer suvereno barata terminima i pojmovima iz raznih oblasti, te ostavi dojam gdje god se pojavi - osim u Gospiću. Jer, jedno su međunarodne organizacije i njihova globalna previranja, koliko god zahtjevna bila, a drugo domaće turbulencije, u kojima trenutno dominira premijerova neomiljena tema nelagalnog i otrovnog otpada, koji je netko tu iskipao, a još se ne zna što je za to vrijeme radila država.
Otkad je, dakle, otpad prestao biti ne-tema, premijer nije rado zalazio u Gospić. Došao je tek kada je postalo jasno da se sprema malo veći prosvjed od onog koji je očekivao, a onda je već bilo pomalo kasno jer se glavna građanska inicijativa više nije htjela susresti s njim, pa je ostao tek gorak okus vrućeg (ličkog) krumpira. Krumpir se donekle i ohladio jer prosvjed ipak nije nikoga imenovao, nije postao politički. To se prvo navodilo kao nešto poželjno, no sada je jasno - ako se problem konkretno ne adresira, izostaje i promjena. HDZ, međutim, nakon svega, zasad kod birača prolazi neokrznut. No, gotovo da bi se moglo reći da je premijeru, koliko god svi ti globalni problemi bili veliki i teški, lakše stati pred skupštinu UN-a u New Yorku, nego pred građane u Gospiću. A New York, istina, ima i nekih drugih svojih prednosti.
A dok je Plenković nadahnuto govorio "preko bare", u Zagrebu se, na Danu velikih planova, nakon jedne od svojih dramskih pauzi, obratio popularni predsjednik Zoran Milanović. Veliku dozu popularnosti izgradio je na opreci prema Vladi i skepsi prema europskim integracijama. No, u svom jučerašnjem govoru više zadržao na ovoj skepsi prema okruženju, dok je retoriku prema domaćem političkom terenu poprilično ublažio. Neki su primijetili kako u zadnje vrijeme općenito nije pretjerano aktivan kada su u pitanju ovi gorući problemi u državi, nego se, nakon one ljetne intervencije, sada povukao i promatra, kao da nema potrebu u raspravi sudjelovati. I on se jučer, kako su mediji prenijeli, osvrnuo na stanje u svijetu, Europi i Hrvatskoj. Kritizirao je puno toga, od EU-a do UN-a. No, Vladinu ekonomsku politiku, s obzirom da je bio na ekonomskom skupu - nije previše prozivao. Valjda nam je onda dobro. Ponovio je da Hrvatska mora gledati svoje interese.
Za razliku od Plenkovića, koji vezano uz energetiku spominje obnovljive izvore energije, on bi problem rješavao gradnjom nuklearne elektrane. Za UN je, dok je Plenković tamo govorio, rekao da je kao jamac sigurnosti prestao postojati i da se svi s njime izruguju. Smatra da općenito u svijetu stvari idu na lošije, dok u Hrvatskoj, kazao je, i nije tako loše. Štoviše, veli, po nekim smo stvarima i napredovali, poput BDP-a po paritetu kupovne moći ili medijalnoj plaći, za koju misli da uopće nije mala. Dodao je k tome i da nikad u povijesti razlika u standardu u Hrvatskoj i ostatku Europe nije bila manja. Plenković, ako ga je slušao, mogao je biti umjereno zadovoljan. Ipak, predsjenik je primijetio da se s tim nemalim novcem od naših plaća baš i ne može previše kupiti jer su "cijene počele orgijati". To je istina, ali orgijaju već tri godine, i nikom ništa. Za to se, nastavlja predsjednik, ne može nikoga optužiti, to su stvari koje su van našeg domašaja. Ipak, ono gdje je malo podboo Vladu, je to da ne vjeruje u najavljenu industrijalizaciju. Kada je već svih zaobišao, možda je mogao i Šušnjaru dati šansu. Uglavnom, ovako izvana gledano, kohabitacija se i ne čini više baš tako tvrda.
