Piše Boris Bilas
Kaštijun - borba s vjetrenjačama
(Snimio Milivoj Mijošek)
Kada je ekipa Glasa Istre prije desetak dana radila intervju s direktoricom Kaštijuna Anjom Ademi svjedočili smo u kakvim uvjetima rade zaposlenici tog županijskog centra za gospodarenje otpadom. Na +40, u halama punim otpada koji dolazi s cijelog poluotoka, brinu se da Kaštijun koliko-toliko ispunjava svrhu za koju je i sagrađen. No, vjerojatno su i oni svjesni da je sve to što oni rade svojevrsna borba s vjetrenjačama u kojoj su oni, ali i građani Istre prepušteni u nemilost politike i političara koji ne znaju kako riješiti problem ovog odlagališta otpada.
Anji Ademi se treba odati priznanje što je uopće prihvatila biti direktoricom Kaštijuna jer ta pozicija sama po sebi znači da je svakodnevno na udaru kritika, koje su potpuno opravdane, i sudu javnosti, možda čak i više nego što su to pozicija istarskog župana ili gradonačelnika Pule. No u okolnostima u kojima radi Anja Ademi može napraviti samo onoliko koliko joj to dopuštaju lokalna i državna politika. Kaštijun je odavno prestao biti problem Pule i njene okolice, te je postao državni problem, ali i simbol potpuno promašene politike gospodarenjem otpadom u cijeloj Hrvatskoj. Rijetko koje područje pokazuje nemoć države kao što to pokazuje politika gospodarenja otpadom, a istovremeno u rijetko kojem području su rješenja poznata i treba samo implementirati ono što je većina zemalja Europske unije već odavno učinila te je od gospodarenja otpadom napravila granu kojom se upotpunjava energetska slika pojedinih država.
Naravno u svemu tome najdalje su otišle skandinavske države koje su od otpada napravile veliki biznis pa tako države poput Švedske otpad čak i uvoze. Švedska uvozi stotine tisuća tona otpada iz drugih zemalja, poput Velike Britanije, Irske i Norveške. U Hrvatskoj i Istri je situacija nažalost potpuno drugačija. Odlagališta otpada su daleko od europskog standarda, a o korištenju otpada u energetske svrhe možemo samo maštati. No, možda i najveći problem je niska stopa recikliranja i odvajanja otpada u kućanstvima. Tu je državna politika potpuno podbacila, iako dio odgovornosti snosi i svaki pojedinac koji ne odvaja otpad na svom kućnom pragu.
Naravno sve to je slaba utjeha svima onima koji žive blizu Kaštijuna i koji, pogotovo u ljetnim mjesecima, žive u nemogućim uvjetima. Oni su s pravom ogorčeni i s pravom od nadležnih očekuju hitna rješenja. Problem je što je već odavno prijeđena točka u kojoj više nema hitnih rješenja jer će proći i nekoliko godina dok se provedu nove politike gospodarenjem otpadom ili sagrade adekvatna postrojenja za biotpad. A baš je taj biootpad najveći problem i razlog zašto s Kaštijuna dolazi nesnošljivi smrad. I tu se pokazuje da dio odgovornosti leži i u lokalnim zajednicama i velikim poslovnim subjektima, prije svega hotelskim lancima i restoranima, koji u ljetnim mjesecima ne odvajaju ostatke hrane nego sve bacaju u mješoviti otpad koji kasnije dolazi na Kaštijun. Dok god se ne regulira odvajanje biootpada i dok ti veliki poslovni subjekti, ako treba i pod prijetnjom financijskih kazni, ne krenu s odvajanjem biootpada, Kaštijun će ostati ovo što je danas.
I tu nije riječ samo o Kaštijunu, već i o Jakuševcu ili Karepovcu. Sva ta mjesta pokazuju da u Hrvatskoj jednostavno nema politike gospodarenja otpadom, a kako se čini neće je ni biti.
