Piše Milan Rakovac
Črne škuornje
(Press)
Koristan i dragocjen prijevod pripovijedaka Ligi Roberto: Liginia, (kakvo krasno antičko ime!), kaže mi autorica da nikad nije pristala na egzil, i uvijek dolazi u Istru da živi vlastiti domicil u zemlji svojih predaka. I ja, Ligi, rekoh, i ja; za lijepih dana koje smo provodili zajedno u Trevisu, kamo nas sustavno zove, ovdašnje pisce. Bili smo s njome na tribinama tamošnjim Boris Pahor, Miran Košuta, ja – i govorilo se uvijek samo o jednome; kako ostvariti convivenzu, kako "obnoviti mletački i austrijski politički ambijent" - e da bismo živjeli opet u harmoniji sami sa sobom, sa susjedima, sa svijetom. I premda su naši egzili različnih razloga, jednako smo potpuni samo kad dođemo u Istru.
Izabirem ovdje za vas širi izvadak iz jedne od tih njenih priča.
"Mogla bih do u detalje opisati crne čizme krupnog gospodina, ime pokojnika radije ne bih spominjala, čizme koje su neko razdoblje proganjale moje misli. Visoke čizme, sjajne, opake, udarale su kaldrmom i izazivale jezu kod nas djece kad smo shvatili da se sav taj ljudski ološ nije šalio te da nije bio tek parada…
Prije nego što sam zapazila obrise glavešine što je izlazila iz automobila, pogled su mi zaslijepile njegove čizme što su blještale na podnevnom suncu. Taj je nitkov u fašističkoj uniformi nosio šiltericu s mrtvačkom glavom, simbolom po kojem se razlikovao od ostalih pripadnika skupine, znakom po kojem je slobodan počiniti bilo kakvo nasilje i za njega ne odgovarati. Pripadao je ozloglašenim ‘Crnim brigadama’ beskrupuloznom fašističkom odredu čiji su članovi krstarili poljima i selima, ubijajući, pljačkajući i sijući strah i trepet, čime su se hvalili i ponosili.
Mjesni uglednici
Mnogi su od njih bili obični zločinci, osobe s društvenog dna. Bili su to prljavi likovi, neobrazovani gmizavi beskičmenjaci spremni uskočiti u vlak pobjednika, poslušnici koji su si putem partije osigurali krinku prividnog zakona. U redove pripadnika željezne ruke fašizma ušli su i intelektualci raznih društvenih slojeva, uvjereni da su kazneni pohodi predstavljali kočnicu neposlušnima, onima slobodarskih ideja.
Mjesni uglednici, čvrsti sudionici u šutnji prema centralnom režimu, u ime mračnih ideala iskaljivali su svoje primitivne nagone na najslabijima, pakosno se osvećujući zbog nevažnih sitnica iz davne prošlosti.
Selo je bilo u strahu. Oni su se razmetali svojom moći, prijetnjama i provokacijama. Valjalo je pripaziti što se govori, jer su smjesta primjenjivali silu.
Njihova je krilatica bila: Tko nije s nama, taj je protiv nas, a batina i ricinusovo ulje bili su sredstva zastrašivanja, nagovještaj brzih i drastičnih mjera. Riječ je o despotskoj, ozakonjenoj sili totalitarnog ustroja talijanske države. Žaliti se značilo je zakomplicirati si život ili dospjeti na popis onih koji su, prije ili kasnije, platili danak za vlastite ‘grijehe’. Šef, porijeklom iz Buja, imao je magnetski pogled, zatamnjen mračnim proturječnostima u opakom umu, žrtvi vlastitih izopačenosti.
Njihova žeđ za ubijanjem nije se mogla utažiti, štoviše, razbuktavala se iz dana u dan, postajući sve agresivnija. Vladi su odgovarali takvi fanatični luđaci, nasilni mačo tipovi, koji su prljali ruke kako bi terorom ušutkali neistomišljenike, kopajući tako grob društvenoj pravdi.
Dok smo se mi uplašeni pokušavali krišom udaljiti u uličicu uz župnu crkvu, ‘Bujež’ je zazvao dječaka po imenu, prisilivši ga da se približi i ponovi rimski pozdrav koji završava čuvenim ‘eia, eia, Alalà!’.
Strah je blokirao riječi u grlu dječaka. Nakon što ga je ismijao, uplašio, ispsovao i izrugao zbog zamuckivanja, udario ga je nogom tako da se skotrljao i pao na iglice pinije…
Nekoliko godina kasnije u Venetu, sudbina je htjela da sretnem mračni pogled snažnog muškarca, tada u građanskom odijelu, s gustom, prosijedom bradicom i kapima znoja na čelu. Zbunila sam se, misli su bile prazne sve dok mi tijelom nije prostrujala jeza.
Centurion
Da, bio je to on, centurion fašističke policije. Preda mnom je stajao čovjek s crnim čizmama, sada u odijelu na dvostruko kopčanje. Prikrio je izgled, čak i prezime, skrivajući se od onih koji bi ga mogli tražiti zbog njegovih zločina.
Pružio mi je lijeno mlitavu ruku uz glup i pretjerano srdačan pozdrav: ‘Bog, zemljakinjo’. Rekao je da pati od kroničnog čira na želucu, treba napraviti liječničke pretrage.
Njegovi me problemi nisu zanimali.
Nadala sam se samo da će zbog svojih zločina biti proganjan do kraja života. Zaželjela sam da ispašta zbog okrutnih zločina koje je dobrovoljno počinio u ime Mussolinijeva etničkog poboljšanja. Pogledala sam ga ne trepnuvši u oči i instinktivno, s dubokim osjećajem nemira, izvukla ruku, sakrivši je iza leđa kao kad strahujem od kakve zaraze"…
U ovome vremenu re-interpretacije povijesti, naprosto je osvježenje čitati izvorno svjedočenje djetinje, usto, jedne Talijanke koja je kasnije morala bježati od nas i naše slobode, koja je za nju značila ropstvo, tako da se uvjerimo kako je ta naša zajednička historija ovdje izgledala.
*Nastavak u sljedećem broju
