Vrli novi svjetovi Aldousa Huxleyja

Aldous Huxley (Foto: Wikipedia)

Ove godine, u studenome, navršit će se 60. godišnjica smrti engleskog književnika Aldousa Leonarda Huxleyja. Godine 1960. dijagnosticiran mu je rak grla te je, u godinama što su uslijedile, napisao još samo jedan roman, utopiju »Otok«. Prema njegovoj biografiji, na samrtnoj postelji zatražio je 100 mikrograma LSD-a te je sljedećeg jutra, 22. studenoga 1963., spokojno dočekao smrt. Zanimljivo je da su istog dana umrli i John F. Kennedy te drugi poznati britanski pisac, C. S. Lewis. Huxley je rođen u obitelji intelektualaca, u Godalmingu 26. srpnja 1894. godine, a preminuo je u Los Angelesu. Otac mu je bio Leonard Huxley, najstariji sin poznatog biologa Thomasa Henryja Huxleyja koji je bio jedan od prvih pristaša darvinizma.

Aldous Huxley se obrazovao u Etonu, jednoj od najslavnijih i najpoznatijih engleskih privatnih škola, te je htio postati liječnikom. U tome ga je spriječio keratitis, koji ga je u roku od nekoliko mjeseci gotovo potpuno oslijepio. Naučio je čitati knjige i glazbene tekstove Brailleovim pismom, služeći se uz to pisaćim strojem. Tako se, uz određenu pomoć instruktora, nastavio obrazovati. Kad je imao osamnaest godina, napisao je čitav jedan roman, koji nikad nije pročitao – pisao ga je naslijepo na pisaćem stroju, a kasnije, kad je opet progledao, roman je bio izgubljen. Postupno mu se vid na jednom oku popravio dovoljno da mu omogući čitanje uz pomoć povećala, pa je na Oxfordu nastavio školovanje. Kako mu prirodoznanstvena karijera zbog defektnog vida više nije dolazila u obzir, na Oxfordu je slušao englesku književnost i lingvistiku. Diplomirao je 1916. s počastima.

Huxley je književnu karijeru započeo kao pjesnik te je 1916. objavio svoju prvu knjigu stihova, kojom se priključio takozvanim imaginistima. Godine 1919. oženio se Marijom Nys, Belgijankom koja je za vrijeme Prvog svjetskog rata došla u Englesku kao izbjeglica te je s njom imao svoje jedino dijete - Matthewa. Sljedećih nekoliko godina bavio se književnim žurnalizmom, surađujući u raznim časopisima. Pisao je kazališne, likovne i glazbene kritike te književne prikaze i prigodne članke. Okušao kao pjesnik i pripovjedač, a 1921. objavljuje svoj prvi roman »Cromovo žutilo« u kojem satirizira interese i modu svoga vremena.

Tijekom 1920-ih i ranih 1930-ih većinom je živio u Italiji i u Francuskoj. Godine 1937., na vrhuncu slave, Huxley je napustio Europu i otišao živjeti u Sjedinjene Američke Države. Radio je kao scenarist u Hollywoodu. Dok se Zapad pripremao za rat, Huxley je sve snažnije vjerovao da je ključ rješenja svjetskih problema u promjeni pojedinca mističnim prosvjetljenjem. Nakon Drugog svjetskog rata, u kojem se nije borio, postao je vegetarijanac, a nekoliko godina potom počeo je eksperimentirati s meskalinom. Svoja iskustva s halucinogenim drogama, koja je pomno pratio tako što je bilježio doživljaje i snimao razgovore pod opijatima na diktafon, opisao je u eseju »Vrata percepcije«, koji je bio inspiracija za grupu The Doors, i u njegovu nastavku »Raj i pakao«.

U godinama prije Drugoga svjetskog rata Huxleyjeva su djela, sve mračnijih tonova, upozoravala na nered u društvu i globalni osjećaj da se takvo stanje opasno otima nadzoru. Nakon njegovih velikih romana-ideja, uključujući najslavnije djelo »Vrli novi svijet« (1932.), u kojima je upozorio na dehumanizirajuće aspekte znanstvenoga i materijalnoga »progresa«, napisao je pacifistički roman »Slijepi u Gazi« te niz sjajnih eseja. Njegov znanstvenofantastični roman »Vrli novi svijet«, ponekad preveden kao »Divni novi svijet« (eng. »Brave New World«), smatra se proročkim. Ironični naslov ovog djela preuzet je iz Shakespeareove »Oluje«. Radnjom smještenom u London 26. stoljeća, ova antiutopija predviđa oblikovanje društva eugenikom i učenjem u nesvjesnom stanju. Daleko u budućnosti svjetski Nadzornici stvorili su idealno totalitarno društvo. Zahvaljujući pametnoj primjeni genetskoga inženjeringa, pranja mozga, rekreacijskoga seksa i nove droge koja nudi trenutačno blaženstvo bez popratnih posljedica, svi su stanovnici – sretni potrošači. Čini se da je Bernard Marx jedini koji osjeća čudnu čežnju za bijegom od programirane sreće i užitka. Možda je lijek za njegove nevolje posjet jednomu od nekoliko preostalih rezervata za divljake, u kojima se može živjeti starim, divnim, nesavršenim načinom života.

Kako je istaknuto, genijalno zamišljena budućnost Aldousa Huxleyja baca zasljepljujuću svjetlost na sadašnjost i s pravom se smatra remek-djelom. Oblikovani svijet bi se mogao smatrati i utopijom – ljudi su sretni, zdravi i tehnološki napredni. Društvo je hedonističko te teži postizanju sreće putem promiskuitetnog seksa i droge Some, a ostvarivanje sreće je potpomognuto eliminiranjem čestih izvora ljudskog nezadovoljstva – obitelji, umjetnosti, književnosti, religije i filozofije. Konzumerizam je neobuzdan (»bolje baciti nego popravljati«), a duhovne vrijednosti više ne postoje. Zabranjene su čak i riječi »majka« i »otac«. Glavni lik djela je John the Savage, pojedinac rođen u primitivnom rezervatu Svjetske države, koji se spletom okolnosti sreće s modernom civilizacijom. Teme i pitanja kojima se bavi »Vrli novi svijet« su potaknuta događajima ranog dvadesetog stoljeća. Masovna proizvodnja učinila je automobile, telefone i radiouređaje relativno jeftinima i široko dostupnima te je time znatno promijenila svijet i živote ljudi. S druge strane, Oktobarska revolucija u Rusiji i uspon fašizma u Italiji su u fokus doveli totalitarne vlade. Huxley je putem »Vrlog novog svijeta« uspješno izrazio svoja mišljenja i brige o putu kojim se kretao svijet njegovog doba. Sličnom tematikom se bave i romani »Mi« Jevgenija Zamjatina i »1984.« Georgea Orwella.

Jedno od važnijih Huxleyevih djela je i »Kontrapunkt života« iz 1928. godine. Čovjekovu nutarnju podvojenost kao temu naznačuje već naslov ovog romana. Preuzet je iz glazbe i označava način skladanja u kojemu se u kontrast stavljaju usporedne suprotstavljene teme. Fuga je vrhunski oblik takvog komponiranja, pa ne začuđuje kako se Huxley na samom početku tog svog romana, već u drugom poglavlju koristi opisom Bachove glazbe kod Lady Edward da bi naglasio princip kojim će se poslužiti u komponiranju cijelog romana kao kod opisa pojedinih likova.

Kako u pogovoru knjige navodi Matej Mužina, Huxley je oduvijek bio opsjednut proučavanjem karakteroloških tekstova, i u vrijeme kad je pisao »Kontrapunkt« vjerovao je da je u Jungovim »Psihološkim tipovima« našao najbolje tumačenje psiholoških razlika među ljudima.

»Njegova želja da ujedini znanost s književnošću tu je dobila svoju realizaciju. Svi likovi u ‘Kontrapunktu’, do najsitnijih detalja, odgovaraju Jungovoj tipologiji iz ‘Psiholoških tipova’ veoma detaljno prikazanoj u knjizi eseja ‘Proper Studies’. Književni kritičari i suviše su često zamjerali Huxleyju da mu se likovi ponavljaju iz romana u roman, da je on cinik koji nema simpatije prema svojim likovima, nego se zabavlja proziranjem njihovih slabosti i nedostataka. Ta ocjena vrlo je površna, zapravo posve kriva, ako znamo da se uvid u način mišljenja i života njegovih likova, sličnih njegovim poznanicima, zasniva na Jungovoj tipologiji u dobroj namjeri, edukativnoj i prosvjetiteljskoj, a ne podrugljivo superiornoj, da se nađe osnova za promjenu i poboljšanje u život svakog pojedinca. Usprkos svemu što se o Huxleyju pisalo, on je ostao humanistički racionalist«, ističe Mužina.

Aldous Leonard Huxley jedan je od najproduktivnijih engleskih književnika 20. stoljeća. Proslavili su ga romani koji su prepuni esejističkih razmatranja, anegdotalnih iskaza, duhovitosti i izbrušenog stila. Huxley fascinira javnost oštroumnošću i duhovitošću, ironijom, zajedljivom oštrinom analize čovjeka i ljudske naravi, društvenih odnosa i tradicija, religije, kulture i umjetnosti. »Otok« je posljednji Huxleyjev roman, a prikazuje sustav idealnog društva na zamišljenom otoku na kojemu se prožimaju mudrost i vrijednosti Istoka i Zapada, gdje se primjenjuju posebne metode odgoja, joge i hipnoze, i gdje se mistično iskustvo postiže uz pomoć posebnog halucinogenog lijeka. Ostala njegova važnija djela su »Metež smrtnoga života«, »Giocondin osmijeh«, »Glazba noću«, »Nakon mnogih ljeta« i »Vrijeme mora jednom stati«.