SENDI BAKOTIĆ I ANJA SABOL: Izgleda da publika doživi točno ono zbog čega smo radile predstavu, a tu nema mjesta za ravnodušnost

Iz predstave "Bakice" (Foto: Kolektiv Igralke)

Večeras u 20 sati na Malu scenu Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula iz Rijeke stiže Kolektiv Igralke s angažiranom dokumentarnom predstavom "Bakice" autorica Sendi Bakotić, Ane Marije Brdanović, Tjaše Črnigoj, Anje Sabol i Vande Velagić. Redateljica i dramaturginja je Tjaša Črnigoj, a glume Sendi Bakotić, Ana Marija Brdanović, Anja Sabol i Vanda Velagić. Predstava je nastala prema svjedočanstvima siromašnih starijih žena koje u Rijeci preživljavaju skupljajući plastične boce

Albina, Marta, Suzana i Ljudmila

"Ovo je predstava o radu, dostojanstvu, mladosti i starosti, preživljavanju i životu žena starijih od 65 godina, kao i o svima nama", kažu autorice koje su se povezale s četiri žene koje su si odabrale imena Albina, Marta, Suzana i Ljudmila. Na osnovi priča tih žena autorice su u procesu skupno osmišljenog kazališta napravile predstavu u kojoj se te priče povezuju s pričama njihovih vlastitih baka i drugih žena koje poznaju. Pozicija žene istražuje se kroz prizmu društvenih vrijednosti kao što su socijalna sigurnost, (ne)ravnopravnost, socijalna uključenost te dostojanstven život.

"U vrijeme kada je postalo 'normalno' prolaziti pored ljudi koji kopaju po kontejnerima, pitamo se gdje smo i kamo idemo, kao pojedinci i kao društvo", kažu autorice. Njihova se predstava "Bakice" već neko vrijeme izvodi i nikoga ne ostavlja ravnodušnim, kako zahvaljujući temi tako zahvaljujući i entuzijazmu njenih autorica odnosno izvođačica.

Predstava koja živi s razlogom

- Predivno je imati predstavu koja živi, a "Bakice" žive s razlogom. Do sada brojimo čak 25 izvedbi, i to u različitim mjestima, za jako raznoliku publiku, i to nas strašno veseli. Od Međunarodnog festivala izvedbenih umjetnosti Mladi levi u Ljubljani, preko Kazališta Ulysses, Zoom festivala u Rijeci, do Labina, Delnica, Čakovca, Karlovca, Kamnika u Sloveniji, i naravno Rijeke gdje smo doma… Gostujemo u kazalištima, ali i na nezavisnim scenama, nekad u radničkim domovima, nekad za široku publiku, nekad posebno za umirovljenike, za srednjoškolce… U Rijeci se, izgleda, za predstavu pročulo pa još uvijek igramo i punimo dvorane. To nije mala stvar za predstavu na nezavisnoj sceni, zahvalne smo da publika prepoznaje snagu i važnost ove predstave, lijepe i teške, nježne i jake, duhovite i tužne, a tiče se svih, kaže Sendi Bakotić.

- Kakve su bile reakcije, jeste li uspjele razbiti gledateljsku ravnodušnost i natjerati publiku da se zamisli?

Sendi Bakotić: - Nekada publika reagira glasnim uzdasima, negodovanjima, glasnim smijehom i spontanim aplauzima. A nekada je potpuno tiha, kao bez daha. Ali uvijek s nama. Reakcije koje dobivamo nakon predstava uvijek nas napune za dalje, izgleda da publika doživi točno ono zbog čega smo radile predstavu, a tu nema mjesta za ravnodušnost.

Anja Sabol: - Reakcije su uvijek vrlo emotivne. Ljudi su iskreno dirnuti, iznenađeni i, nadam se, pomalo i ljuti.

- Kakve su bile reakcije žena o čijim sudbinama progovarate u predstavi?

Anja Sabol: - One su bile s nama i tijekom procesa rada na predstavi, a i još uvijek su. Viđamo se redovito. Jedna od "bakica" nam je davala režijske savjete što ćete vidjeti u predstavi, "moja bakica" je vrlo podržavajuća, bodri me kao unuku i govori mi "ja ću doći, biti ti podrška kad god treba, samo zovi"...

Sendi Bakotić: - Publika ima priliku donirati za programsku knjižicu predstave (s prekrasnim stripovima studenata Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci), a te donacije donosimo našim "bakicama" nakon svake izvedbe. To im puno znači. Moja "bakica" svjesna je da predstava osvještava ljude o raznim nepravdama i drago joj je da u tome sudjeluje. Mislim da je čak i ponosna, ponekad mi javi da smo u novinama pa čak i sačuva članke.

Emotivno i izazovno, umjetnički i ljudski

- Kako ste vi proživjele rad na predstavi i suočavanje s temom?

Anja Sabol: - Bilo je svakakvih trenutaka. Ne mogu reći da je bio lak proces. Tema je vrlo kompleksna, uzroci nefunkcionalnog mirovinskog sustava su vrlo duboki i razgranati, a svesti tu cijelu problematiku na sat i pol nije lako. Stoga smo dugo vremena provele baveći se rezanjem "suvišnog", kolažiranjem i dramaturgijom. Na sreću, redateljica Tjaša Črnigoj se izvrsno snašla i u ulozi dramaturginje.

Sendi Bakotić: - Bilo je emotivno i izazovno, umjetnički i ljudski. Puno smo istraživale, teoretski i na terenu, upoznavale ljude, organizirale javnu kuhinju, radionicu za "bakice"... Ovaj rad je bio više nego rad na predstavi, bio je upoznavanje života na koje inače ne bismo toliko obraćale pažnju, kao što većinom ljudi ne razmišljaju puno o tome tko su skupljačice i skupljači boca i kako su dospjeli tamo. Ne razmišljaju koliko smo svi jedan korak dalje od toga, kako se ispostavlja.

- Zanimljivo mi je, iako ne i neočekivano, da u prenošenju te ozbiljne teme koristite i humor. Čija je to bila ideja, kako to da ste jednu ozbiljnu temu odlučili obraditi i na takav način?

Anja Sabol: - Meni je nezamislivo proučavati život bez da se u njemu naiđe na smijeh i humor. Jednostavno, to je tako. Došlo je apsolutno spontano i organski.

Sendi Bakotić: - Nemoguće je gledati predstavu koja je samo teška, zar ne? U gledatelju se samo stvori otpor i ne dogodi se pravo uživljavanje. Ako predstava koristi raznolika izražajna sredstva, ako u njoj ima igre i humora - i najteža tema može postati pitka, čak i zabavna. Ako u predstavi uživate, najviše će vas dirnuti, i ostavit će traga. Redateljica je posebno pazila da idemo u tom smjeru i izbjegnemo svaku patetiku.

- Mislite li da ovom i ovakvom predstavom možete nešto promijeniti u društvu ili glavama ljudi?

Anja Sabol: - Možemo se zapitati zašto i dalje pristajemo na ropstvo, na beskonačne birokratske sustave koji gutaju ljudskost, na sistem koji ne služi čovjeku, već čovjek služi sistemu. A dok se ne odlučimo baviti tim pitanjima, u međuvremenu možemo biti malo bolji jedni prema drugima, pružiti ruku kad vidimo da netko pada.

Sendi Bakotić: - Predstava svakako senzibilizira publiku za sudbine na margini društva i promiče solidarnost iznad svega. Toga nam treba, i to je jedino što može išta promijeniti, od individualne do političke razine. A uvijek volim napomenuti da je zbog predstave Rada Borić, tada saborska zastupnica, održala govor u Saboru na temu siromaštva umirovljenica. Ne mogu reći da je to nešto značajno promijenilo, ali te promjene su kao što voda oblikuje stijene. Jedan okrugliji kamenčić. I kotrljamo se dalje.