Andrea Gotovina, pulska plesačica, koreografkinja i plesna pedagoginja Plesnog studija INK-a, primit će idući tjedan Grb Grada Pule, a to priznanje definitivno dolazi u prave ruke. Za svoj novi projekt opet je odabrala zanimljivu temu. Naime, Andrea Gotovina i članovi i članice Plesnog studija Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula, u petak u 20 sati, na Svjetski dan plesa, premijerno će uprizoriti predstavu "Solo za sedam", a pretpremijera je u četvrtak. Tema predstave je samoća.

"Biti sam ne znači uvijek biti usamljen. Samoća pruža priliku zaviriti u vlastiti unutarnji svijet i prepustiti se melankoliji, tom divnom stanju uma", kaže Andrea Gotovina, u čijoj predstavi "Solo za sedam" sudjeluju Barbara Božac, Klara Pavlović, Mark Marić, Noa Pavlinović, Noah Cvijanović, Rina Reiner i Vito Floričić. Autor glazbe je Carlos Andres Fagin.

Sloboda i podrška u radu

- Kako ste reagirali kada ste doznali da ste dobitnica Grba Grada Pule i što to za vas znači? Što bi poručili onima koji vode kulturu u gradu?

- Grb Grada Pule za mene je velika nagrada. Zaista sam bila iznenađena i jako sretna kada sam saznala. Ovo veliko priznanje od strane grada u kojem djelujem, radim i stvaram zadnjih 15 godina dalo mi je osjećaj mira i potvrde u samu sebe te svakako vjetar u leđa za nove i buduće stvaralačke pohode. Ovim putem bih zahvalila kazalištu unutar kojeg djelujem na slobodi i podršci u radu i što smo kroz ovih 15 godina Dramski studio obogatili i Plesnim studijem. Zahvalila bih i udruzi Čarobnjakov šešir što me predložila za Grb Grada Pule te Gradu koji je taj prijedlog podržao i prepoznao.

Puno je generacija prošlo kroz moj koreografski i pedagoški rad i sigurna sam da će proći još mnoge. U tom prolasku na meni je da nastavim rasti i razvijati sebe u skladu s vremenom i generacijama koje dolaze te nastavim prenositi ljubav i strast prema plesnoj umjetnosti. Svim tim generacijama posebno zahvaljujem.

Iz plesne predstave "Solo za sedam" (Snimio Manuel Angelini/INK)

Kultura je, u svim svojim oblicima, izuzetno važna grana u odgoju i obrazovanju te ne smije biti zanemarena. Na žalost, neka istraživanja su pokazala kako je kazalište najmanje popularno među mladima danas, a u tom kazalištu ples kao umjetnost još i manje. Vezu s kazalištem i kazališnim umjetnostima razvijamo od malih nogu, stoga mogu reći da je moj posao na neki način ulog u bolju budućnost svih onih koji se plesom bave, kao i onih koji ga posjećuju.

Donedavno ste bili članica Kazališnog vijeća INK-a, ali ste iz njega izašli nakon poništenja natječaja za ravnatelja INK-a. Možete li malo pojasniti svoj postupak i što vas je za to motiviralo?

- Prošlo je već dosta vremena otkako nisam članica Kazališnog vijeća te tu sam temu ostavila iza sebe.

Samoća ne postavlja pitanja

- Odabrali ste zanimljivu temu za novu predstavu. Odakle vam ideja za nju?

- "Solo za sedam" je nova plesna predstava Plesnog studija INK-a i progovara o osjećaju samoće. Taj smo pojam, sagledali iz nekoliko kutova te odabrali pravac u kojem je prihvaćamo kao nešto svakodnevno, kada od nje ne bježimo već je grlimo u svoj njezinoj ljepoti. Samoća ne postavlja pitanja a često nudi odgovore te pomiče i vlastite kreativne granice. Nije strano kako mladi ljudi žude za pripadnošću i kako se često osjećaju sami iako su među drugima. Upravo smo tu vrstu samoće istraživali. Vjerujem kako to zvuči apstraktno, a još je apstraktnije sve to prikazati samo tijelom i pokretom. Svaku "samoću", svakog pojedinog izvođača preveli smo u tijelo te smjestili u prostor i odnos naspram ostalih. Upravo zato "Solo za sedam" predstavlja sedam samoća, sedam odabranih trenutaka i sedam individualnih međuprostora kada u odsutnosti sreće promatramo ljepotu "tuge".

- Nije li samoća svojevrsna tabu tema u svijetu gdje se ona izjednačava s usamljenošću i gdje neki bilježe svaki svoj korak kako bi to pokazali poznatima i nepoznatima?

- Samoća je često uzeta kao neki negativan osjećaj i poistovjećuje ju se s usamljenošću, no biti sam ne znači uvijek biti usamljen. Taj trenutak kada smo sami sa sobom pruža priliku zaviriti i upoznati vlastiti unutarnji svijet koji je izuzetno bogat. Taj svijet nije i ne treba biti vidljiv na društvenim mrežama, on je samo naš i treba ga čuvati i njegovati.

- Kako su djeca s kojima radite prihvatila ideju za predstavu? Jeste li im morali pojašnjavati o čemu se radi ili su se odmah našli u tome?

- Već dugo radim s mladima unutar Istarskog narodnog kazališta i moram priznati da se uvijek nanovo ugodno iznenadim s kako zrelim, kvalitetnim i otvorenim mladim ljudima surađujem. Iskustvo me naučilo da im treba dati prostora i povjerenja. Ponekad svijet oko njih funkcionira na način da im se nameću mišljenja i vrijednosti, da ih se usmjerava i štiti puno više nego što je potrebno te da ih uzimamo zdravo za gotovo. No u njima se krije kreativni svemir i do sada nema teme s kojom se nisu snašli. Osjećam da su zavoljeli odabranu temu najviše zato što su i sami sudjelovali u njezinom razvoju, odlukama i razmišljanjima. Krenuli smo s riječju "melankolija"/"feeling blue", putem se upoznali, podijelili prekrasno vrijeme zajedno i izgradili cjelinu u kojoj je njihovih sedam trenutaka od velike vrijednosti i važnosti.

Nije lako zaviriti i uvijek razumjeti što se u svakome krije, tako da, vjerujem, neće ni naša predstava na svakoga djelovati jednako, ali će emocije i stanja pronaći svoj put.

Povezane vijesti

• U srijedu premijera predstave "Eni"
• Obitelj je najvažnija
• Plesna predstava inspirirana filmom "Oceanovih 11, 12 i 13"