Vesela udovica
Premijerno u INK-u: Izvedba u znaku obljetnica, povrataka i odlazaka
(Snimila Vanesa Begić)
Večer puna emocija u pulskoj kazališnoj kući uz puno povoda. Ronald Braus, čiji početci bavljenja glazbom i kazalištem sežu još iz izvedbe dječjeg klasika "Pipi Duga Čarapa" upravo na daskama Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula, u subotu navečer obilježio je 25. godišnjicu karijere i dvadeseti rođendan njegove Opere b.b., koja je u suradnji s pulskim INK-om upriličila premijeru Leharove operete "Vesela udovica". I tu dolazimo do još nekih obljetnica i značajnih trenutaka. Naime, Franz Lehar, autor ove čuvene operete boravio je u Puli te bio je i u prostoru Politeame Ciscutti, u Puli su nastala neka njegova djela, koja u posljednje vrijeme doživljavaju revalorizaciju zahvaljujući nizu umjetnika, a ova opereta slavi svoj 130. rođendan.
Ravnateljica INK-a Gordana Jeromela Kaić bila je i dijelom ove operete, gdje se, kroz sadržaj završnog dijela, simbolično pozdravila s publikom i pulskom kazališnom kućom kojom ravna već pet punih mandata i s čije funkcije za nešto više od mjesec dana odlazi u mirovinu.
Simboličan pozdrav
Recimo i da je Jeromela Kaić u mladosti krenula kazališnim stopama, no potom ju je životni put odveo u druge vode pa se kazalištu vratila, doduše na drugi način te sada je, za kraj karijere, bila i na daskama što život znače za niz važnih obljetnica.
Ona je naime pohađala Akademiju za kazalište, film i televiziju, a u klasi su bili, među ostalima, i Dragan Despot, Vitomira Lončar, Darko Stazić. No, potom je upisala ekonomiju i sve je krenulo drugim smjerom. Ronald Braus je pak uvijek bio i ostao u toj glazbeno-kazališnoj priči, a "Vesela udovica" mu je posebno draga, što su dirigenti Igor Vlajnić i Darijan Ivezić nadahnuto odradili, kao i redatelj i koreograf Dejan Jakovljević, koji je opereti podario puno scenskog pokreta i plesnih momenata. Razigrana, šarena scenografija Marte Crnobrnja i Gorana Šaponje, kao i sugestivni kostimi Desanke Stjepanović, uz rasvjetu Daria Družete dali su ovoj premijeri poseban štih.
Sam tekstualni dio je osuvremenjen, od spominjanja nacionalnih političkih stranaka/opcija, do lokalnih toponima, pa sve do umetanja u ove melodije prepune dobre energije dijelove iz "Ruže crvene". "Recite joj da bez nje/Nestale su sve nade ljubavi/Sve tuge radosti/Da je volim još/I ne mogu bez nje/Bez ruže crvene", zapjevali su protagonisti među svim intrigama i spletkama u znaku ljubavi, moći, zamjena, zabuna i ostaloga, ali s puno pozitivne energije i vedrine gdje su se neki od mladih glasova, dakako uz već afirmirane snage, posebno istaknuli.
Ronald Braus pokazao se prije svega kao vrstan zabavljač, a kako je rekao na kraju, posebno mu je drago što tu sudjeluju i studenti, apsolventi te netom diplomirane mlade osobe s pulske Muzičke akademije, od kojih su mnogi svoja prva iskustva van Akademije imali upravo u zboru KUD-a "Lino Mariani", čiji je Braus dirigent.
Svi akteri, mladi, tek diplomirani, oni koji još studiraju te već afirmirani, uspješno su odradili posao u ostvarenju prepunom dobre energike, a navest ćemo sve sudionike, ne samo postavu prve večeri.
Barun Mirko Zeta su Nenad Tudaković/Zvonimir Ivanović, Valencienne glume Sandra Böhm/Irma Dragičević, grof Danilo Danilović je Ronald Braus, Hanna Glawari je Lidija Horvat Dunjko, koja i predaje na Muzičkoj akademiji u Puli; Camillea de Rosillona glume Josip Krajačić/Siniša Galović; Vicomte Cascada Antonio Bogojević; Raoul de St. Brioche je Dorian Stipčić, Silviane Vanja Turner/Nela Katalenić Klinar; Kromow Luka Kljaić, Olgu tumače Annamaria Serda/Dajana Lupić; Praskowiju Zvona Vucković; Njeguša Dejan Jakovljević, a Grizette su Pamela Knežević i Mateja Kurilić Lovrec. Koprodukciju potpisuju Opera b.b. Zagreb i Istarsko narodno kazalište - Gradsko kazalište Pula.
Glazbeni sjaj
Franz Lehar (Komárno, 1870. – Bad Ischl, 1948.) jedan je od najznačajnijih skladatelja bečke operete i jedan od autora koji su tom žanru početkom 20. stoljeća podarili novi glazbeni sjaj. Posebno mjesto u biografiji pripada Puli. Od 1894. do 1896. godine mladi Lehar živio je i djelovao u tadašnjoj glavnoj ratnoj luci Austro-Ugarske Monarhije kao kapelnik Mornaričkog orkestra Carske i kraljevske ratne mornarice. Pulsko razdoblje bilo je važna etapa njegova umjetničkog sazrijevanja: dirigirao je velikim orkestrom, upoznavao različit repertoar i intenzivno skladao. U Puli su nastala i djela povezana s gradom i ozračjem, među njima valceri "Adria-Walzer" i "Le belle Polesane", a radio je i na operi "Kukuschka".
U središtu djela nalazi se ljubavna priča Hanne Glawari, bogate mlade udovice, i grofa Danila Danilovića. Iza blještavila pariških salona, valcera, zabava i ljubavnih intriga krije se jednostavno pitanje: može li se prava ljubav osloboditi ponosa, novca i društvenih očekivanja?
