Predavanje o Branku Fučiću
"Imam ono najdragocjenije - osjećaj slobode": Fučić je u Istri tražio spomenike, ali i slobodu za istraživanja
(Snimio Zvonimir Guzić)
»Imam sada ono što je najdragocjenije, a to je osjećaj slobode.« Tim je riječima, figurativno nakon micanja mu stola iz kancelarije, Branko Fučić opisao svoje stanje u razdoblju u kojem je, unatoč teškoćama i nesuglasicama s tadašnjim institucijama, pronašao prostor za istraživački rad. Spomenuti citat posebno je odjeknuo na zanimljivom predavanja kojeg je u Kući kaštela u Momjanu održao Marijan Bradanović, povjesničar umjetnosti i redoviti profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.
Predavanje pod naslovom »Povjesničar umjetnosti i konzervator Branko Fučić u Istri, na Bujštini i u Momjanu od 1945. do 1947. godine« približilo je manje poznato razdoblje Fučićeva života, obilježeno terenskim istraživanjima, dokumentiranjem spomeničke baštine, ali i složenim okolnostima poslijeratne obnove konzervatorske službe.
Terra incognita
Fučić je u Istru stigao u lipnju 1945. godine, kada se tek uspostavljao novi institucionalni okvir, a politički i teritorijalni status područja još nije bio konačno riješen. Pred njim se otvorilo veliki istraživački teritorij koji je trebalo sustavno upoznati i dokumentirati. Istra mu je, kako ju je poslije opisivao, bila »terra incognita« odnosno nepoznat prostor bogat povijesnim tragovima.
Do jeseni 1947. obilazio je naselja, crkve, groblja, arhive i zbirke, bilježio i fotografirao freske, glagoljske natpise, kamenu plastiku, arhitekturu i druge spomenike.
- Na teren je često odlazio pješice, a u radu mu je najviše koristila oprema poput fotoaparata i bilježnice pomoću kojih je sustavno dokumentirao i prikupljao podatake. Dio zabilježenih predmeta i lokaliteta danas više ne postoji, pa njegova dokumentacija ima vrijednost koja nadilazi prvotnu konzervatorsku namjenu, rekao je predavač.
Bradanović je Fučićev rad prikazao i kroz njegov odnos prema institucijama u kojima je djelovao. Poslijeratna konzervatorska služba bila je opterećena organizacijskim problemima, administracijom i različitim pogledima na zaštitu baštine. Fučić se teško mirio s poslovima u kancelarijama koji su ga udaljavali od terena, gdje je smatrao da može napraviti puno više toga.
- Najviše sam mrzio sjedenja na kavama, besplodne razgovore po uredima i sastančenja, govorio je svojevremeno Fučić.
U tom se razdoblju poraća mijenjala i organizacija konzervatorske službe. Riječki konzervatorski zavod formalno je osnovan 17. rujna 1946., a početkom 1947. uslijedilo je objedinjavanje službe u novom institucionalnom okviru. Važnu ulogu u tim procesima imao je Aleksandar Perc, koji je izabran za čelnika zavoda umjesto Fučića, a odnos dvojice stručnjaka obilježavale su razlike u karakteru i pristupu poslu.
Bradanović je pritom ukazao na teškoće s kojima se zaštita spomenika suočavala u tim politički osjetljivim poratnim godinama. Njegova dokumentacija pokazuje i da se Fučić nije ustručavao upozoravati na neprimjeren odnos prema spomenicima. Protivio se ispisivanju političkih parola na crkvama i drugim povijesnim građevinama, smatrajući da kulturna dobra treba zaštititi bez obzira na trenutačne političke prilike.
U tom mu je poslu važnu potporu pružao Ljubo Karaman, tadašnji čelnik konzervatorske službe, koji je ustrajao na tome da i crkve pripadaju nacionalnoj kulturnoj baštini. Fučić je istodobno surađivao sa stručnjacima različitih svjetonazora, a važnu mrežu kontakata izgradio je i među istarskim svećenstvom, koje mu je često pomagalo u pristupu lokalitetima i prikupljanju podataka.
- Njegov istraživački interes nije se zaustavljao samo na evidentiranju poznatih spomenika. Zanimalo ga je i ono što je bilo zanemareno, nedovoljno istraženo ili izloženo propadanju, zbog čega je obilazio i udaljenije lokalitete te bilježio zatečeno stanje. Uz to Fučić nije želio da prikupljena građa ostane samo u bilježnicama i arhivima već je razmišljao o njezinoj obradi i objavljivanju, svjestan da sustavno dokumentiranje dobiva puni smisao tek kada rezultati postanu dostupni drugim istraživačima. Za takve je projekte trebao i odgovarajući materijal. U jednom je zahtjevu od nadležnih tražio čak 80.000 araka papira, namijenjenog kvalitetnom tiskanju reprodukcija, istaknuo je Bradanović.
Trajno mjesto
Taj podatak dosta govori o opsegu njegovih ambicija, ali i o nastojanju da se građa ne sačuva samo za neposrednu uporabu konzervatorske službe, nego da dobije trajno mjesto u stručnoj literaturi.
- U tom njegovom radu važni su bili i kontakti s drugim istraživačima te ljudima koji su poznavali lokalnu baštinu. Fučić se oslanjao na dokumente, arhivsku građu i podatke prikupljene na terenu, ali i na razgovore s ljudima koji su mogli pomoći u prepoznavanju i tumačenju pojedinih spomenika. Njegova privatna arhiva i putne bilježnice danas omogućuju da se rekonstruira ne samo ono što je istraživao nego i način na koji je dolazio do podataka, rekao je predavač.
Posebno mjesto u Fučićevu radu imalo je nastojanje da se kulturna baština sačuva kao cjelina. Rezultati tog njegovog rada postali su temeljem važnih publikacija. Među njima su »Istarske freske« iz 1963. i »Glagoljski natpisi« iz 1982. godine, knjige koje su pridonijele sustavnijem poznavanju srednjovjekovne umjetnosti i glagoljske baštine. Iza tih izdanja stajale su godine obilazaka, fotografiranja, uspoređivanja i provjeravanja podataka, često u uvjetima koji su bili daleko od jednostavnih.
Predavanje u Momjanu pokazalo je da se Fučićev doprinos ne može promatrati samo kroz njegova najpoznatija izdanja. Jednako su važni i arhivski zapisi, terenska izvješća, skice i fotografije koji otkrivaju kako je nastajalo njegovo znanje o Istri.
Bradanović je upravo tim materijalima nastojao otvoriti prostor za daljnja istraživanja. Fučićeva ostavština, istaknuo je, još uvijek nudi nepoznate detalje i mogućnosti novih spoznaja, a dio dokumentacije tek treba sustavno obraditi i povezati s današnjim stanjem spomeničke baštine.
