Sjećanje na Robija
Živio je izvan svih okvira: Pula se izložbom oprostila od osebujnog umjetnika Ivice Koželja Robija
Fotografija 1 / 6(Snimio Mladen Radić)
Fotografija 2 / 6Ivica Koželj Robi (Privatna arhiva)
Fotografija 3 / 6Bojan Šumonja i Boris Bogunović (Snimio Mladen Radić)
Fotografija 4 / 6(Snimio Mladen Radić)
Fotografija 5 / 6(Snimio Mladen Radić)
Fotografija 6 / 6(Snimio Mladen Radić)
U spomen na pulskog umjetnika Ivicu Koželja Robija koji je preminuo svibnja ove godine, u Gradskoj radionici na Stoji otvorena izložba slika i skulptura nastalih od početka njegovog djelovanja ranih 1970-ih, dok su kao glazbena pozadina poslužilie stare snimke Robija i prijatelja. Izloženi radovi su dostupni za prodaju, a prikupljena sredstva koristit će se za podršku obitelji.
Na nebu će biti oduševljeni
Izložbu je Bojan Šumonja opisao kao retrospektivnu što je bilo gotovo nemoguće ostvariti dok je bio živ jer je bio čovjek, out of the box, izvan sistema i naročito izvan ovih umjetničko-tržišnih sustava, komercijalizacije umjetnosti i svime što ide uz to.
- Kad sam razmišljao o Robiju, pogledao sam njegov Facebook profil i naišao sam na status izvjesnog Davida koji mu je napisao "Na nebu će biti oduševljeni kad te čuju kako ovdje sviraš svoju glazbu. Sretni su što te imaju". Spomenutom Davidu Robi je kao turistički vodič pokazao čitav Istanbul kojeg je znao kao svoj džep. "Pričati o Robijevoj umjetnosti, a ne pričati o njemu kao čovjeku i individualcu je bespredmetno jer je on upravo odživio umjetnost na svaki mogući način. Renesansni tip, polivalentan, poliinstrumentalist, slikar, kipar, restaurator, nema što nije taj čovjek znao svojim rukama napraviti", istaknuo je Šumonja podsjetivši da je Koželj jednom čak i napravio pištolj, iako nije bio precizan, funkcionirao je.
- On je tip koji je zaista sa svojim rukama mogao sve. Radio je muzičke instrumente i svirao. Jedino što je bio, rekli bismo, neprilagođen, nije prihvaćao standarde ovog društva u smislu nekog ustrojavanja, nego je uvijek htio biti svoj i uvijek je iznalazio načine da bude svoj što se tiče i osobnog života, a što se tiče i samog stvarolaštva.
Izloženi su radovi iz više faza njegovog stvaralaštva, kreću od 70-ih godina s apstrakcijama, pa kroz figuracije, a svi radovi su prikupljeni iz njegove kuće u kojoj je živio, vjerovatno su to radovi kojih se nije želio odreći, nije ih želio prodavati, pa ih je čuvao.
- Svi smo ovdje vjerovatno smo poznavali Robija iz neke vlastite perspektive, svi imamo neka iskustva s njime, svi ga znamo iz određenih situacija, svi imamo neka sjećanja na njega. Ja sam imao period u životu kad sam se jako družio s njime, to su bile rane osamdesete, bio sam čak na jednoj njegovoj samostalnoj izložbi u Mandelu u Italiji gdje je tada živio, i ta izložba je na neki način mi je dala uvidu to u stvari što Robi jest. To je bila izložba u jednom alternativnom prostoru koji nije bio klasična galerija, Robi je sam čuvao tu izložbu, sam je prodavao, znači bio je one man band i tako je ostao do kraja, prisjetio se Šumonja.
Sinkronicitet
Šumonja inače vodi Galeriju Poola i želja mu je da izlaže što više pulskih autora.
- Htio sam jednom izlagati radove Robija i njegove kćerke ali je to iz raznih razloga bila nemoguća misija, ali evo, desila se ova izložba ovdje pa na neki način kompenzira to što Robi nije želio pokazati, ili nije htio ili mislio da treba pokazivati. Bio je tako neprilagođen, ali za neke uobičajene standarde, ali na kraju krajeva svijet ne mijenjaju oni koji su u njega uklopljeni, nego upravo oni koji uporno odbijaju stati u njegove okvire, konstatirao je otvarajući izložbu.
Boris Bogunović iznio je podatak da Robijeva kćerka Rada nije mogla doći, ali u nekom sinkronicitetu, ona je upravo taj dan u Torinu otvorila izložbu svojih radova.
- Sjetimo se Robija, družimo se, govorimo o Robiju i sjetimo se onih ljepih vremena i svega onoga dobroga što nam je on ostavio i pružio, poručio je Bogunović.
