(Snimio MARKO FERENI FREY)
Posljednja predstava na festivalu Zlatni lav koja je bila u konkurenciji za Grand Prix nagradu bila je "Indijac hoće u Bronx" u brutalno izravnoj i emocionalno destabilizirajućoj produkciji Renate Vidič iz slovenskog Kazališta Koper. Drama izraelsko-američkog dramatičara Israela Horovitza, suočava s pitanjem: gdje prestaje šala, a počinje nasilje? I postoji li uopće granica u svijetu u kojem je verbalna i fizička agresija postala način identifikacije?
Predstava je svojevrsna noćna mora svakodnevice – smještena na autobusnu stanicu u kasnovečernjem New Yorku, gdje se susreću dva mlada Amerikanca na rubu društva i zbunjeni stranac koji ne razumije njihov jezik, niti njihove zakone. Režiserka Vidič vješto koristi sirovost situacije kako bi stvorila rastuće emocionalno zasićenje – od nevinog zadirkivanja do nasilnog vrhunca, gdje svaka nada u ljudskost biva brutalno prekinuta.
Igor Štamulak u ulozi Gupte, Indijca izgubljenog u prostoru i jeziku, kreira lik gotovo bez riječi, ali s dubokom unutarnjom ekspresijom. Dvojac Blaž Popovski (Murph) i Mak Tepšić (Joey) doslovno eksplodira na sceni. Njihova energija je neukrotiva, a dinamika među likovima zastrašujuće vjerodostojna. Popovski oblikuje Murpha kao impulzivnog, destruktivnog mladića čiji je bijes rezultat potisnutih frustracija i ranjene muškosti. Tepšićev Joey pak oscilira između želje da bude "cool" i unutarnje nesigurnosti, što ga čini još opasnijim – jer nasilje za njega nije izraz sile, već traženje potvrde.
Koreografija nasilja (Miha Krušič i Tanja Zgonc) je nevjerojatno realistična – borbe su šokantne, ali nikad teatralne. One ne služe spektaklu, već šoku. Ono što publiku najviše uznemiruje nije sama krv, već njezina besmislenost. Jer upravo to Horovitz prikazuje – kako se besmisao rađa iz tame ignorancije i nebrige. Predstava ne traži sažaljenje – ona izaziva bijes, nelagodu, preispitivanje. Njena poruka nije skrivena ni uljepšana: nasilje je ovdje, u nama, oko nas. Kao što i sami likovi nisu rođena čudovišta, već stvorena. Odrasli bez sustava, bez vodstva, bez svrhe, Joey i Murph odražavaju poraz društva koje ne zna što sa svojom mladeži osim da ih – ignorira.