Nagrađeni najbolji u Hrvatskoj
FraMaFu - sajam reportaže i kulture: Reportaža nije nostalgija, ona je naša obveza i spas
(Snimio Budimir Žižović)
Jedanaesto izdanje ovog festivala potvrđuje nedvojbeno uvjerenje da u njemu ima nekog neodoljivog šarma, ali i radnog novinarskog izazova.
Oko devedeset akreditiranih novinara i sudionika programa, domaćih i inozemnih pohodilo je prvih pet dana listopada Đurđevac, uz dobrodošlicu župana Koprivničko-križevačke županije, gradonačelnika Đurđevca, direktora Turističke zajednice grada, predsjednika Hrvatskog novinarskog društva i pokretača FraMaFu festivala reportaže, Gorana Gazdeka i nositelja organizacijskog bremena, Tine i Ivana Žada.
Krenuo je festival od Virovitice, pa jedne godine skoknuo u Fažanu, pa potražio utočište u Daruvaru, ali sudeći po gostoljubivosti Đurđevca, tu će se sigurno još dugo zadržati.
Baš dobro, ako tako i bude, jer Đurđevac je s jeseni okupan bojama i mirisima Podravine. Dotjeran i uređen gradić s oko 6.000 stanovnika. Ponosan na svoj Stari grad, na zanimljivu povijest i Picokijadu kao omaž legendarnoj davnoj obrani od turskih osvajača. U Đurđevcu se moraju pohodini Đurđevački pijesci, rezervat pješčanih dina, a u skladu s time valjda je nastao i mini ZOO s devama, ljamama i drugim našim domaćim životinjama.
U takvom lijepom okruženju, raznovrstan i bogat programa FraMaFu festivala temeljito je financijski podržan od Grada i gradske Turističke zajednice, od Županije i županijske Turističke zajednice, od Ministarstva kulture i medija, ali je potpomognut i od cijelog niza poduzeća i institucija.
Ideja Gorana Gazdeka, novinara, za pokretanje festivala reportaže, rodila se na proučavanju životopisa Franje Martina Fuisa, čovjeka koji je bio nepresušan novinarski, spisateljski i raznolik stvaralački izvor. Njegov bicikl i potraga za širokim reportažnim obzorima, ostavili su snažan pečat u povijesti hrvatskog novinarstva. S 35 godina, koliko je imao do tragične smrti, stvorio je toliko kulturnoga dobra koliko bi stalo u nekoliko bogatih stvaralačkih života. Uzeti takavu veličinu kao poticaj za povrat značaja reportaže, bio je pravi pogodak, jer reportaža kao najkreativniji novinarski izražaj, prilično je zapostavljena u novim strujanjima žurnalistike.
Od samog početka festivala pokrenut je i natječaj za najbolje reportaže u prethodnoj godini i to u svim medijima.
Ovogodišnji pobjednici su: Dora Levačić (portal Bilten, o zagrebačkim kestenjarima) i Hrvoje Ivančić (Večernji list, Pod talibanskom zastavom), u kategoriji Širom Svijeta; Dragan Grozdanić (Novosti, san o unskoj pruzi), u kategoriji U fokusu; Ružica Đukić (RTL, vatrogasac daruje svoj plaćeni odmor drugome); Sanja Mikleušević Pavić (HTV odroni zatrpali Donju Jablanicu); i Ema Branica (Nova TV, recikliranje plastike u središtu Vrginmosta).
Iz bogatog programa festivala valja izdvojiti strip radionicu koju je vodio Davor Schunk, inače odlični dizajner festivalske vizualizacije, kao i dokumentarnu izložbu Plavi vjesnik – zlatne godine stripa, koju je postavio i o njoj govorio Veljko Krulčić. Prikazan je i film Mirotvorac, ali je bilo i drugih projekcija, prezentacija novih knjiga, dokumentiranih putopisa, novinarskih razgovora.....
Uglavnom, dok organizatori i domaćini budu imali snage nositi ovu manifestaciju, ona će biti veoma važna za budućnost novinarstva u Hrvatskoj i šire.
REPORTAŽA – ŽIVOT IZ UGLA
Svoj život možeš sagledati unaprijed samo do prvog ugla, napisao je otprilike Borges, sve dalje je nepoznanica. A nas baš zanima što je iza ugla i gdje smo mi tamo.
Reportaža terapijski pozitivno može djelovati na današnje teško bolesno novinarstvo. Zavidan, gotovo vrtoglavi tehnološki uspon novinarstva, nažalost nosi u sebi složene oblike kontraindikacija. Od ideološki usko omeđenih granica, do leksičke uniformnosti i do otvorenog ili zamaskiranog propagandnog zagađenja.
Ostavimo li novinarstvo na vijesti i na istraživačkim pokušajima, pridonijet ćemo dehumanizaciji koja se hrani prolaznim aferama i njihovim razotkrivanjima. Istraživačko novinarstvo je postalo jedno od prestižnih mjerila vrijednosti medija. Ali, nažalost, sve više i neučinkovita, gotovo inflatorna forma. Razumljivo, ako afera i sličnih društvenih anomalija ima puno, onda je jasno da jedna drugu potiru i nestaju bez ozbiljnog društvenog epiloga.
Ali dok ima korupcije, nihilizma i društvenih nepravilnosti, dotad istraživačko novinarstvo mora živjeti, to je neminovno, jer ako u epilogu nema pravde, dotad na životu treba barem održavati kritičku svijest.
Reportaža, pak, u ulozi je balansa, protuteže nezajažljivim dnevnim potrebama za senzacionalnim vijestima, razotkrivenim koruptivnim aferama, izvještajnim traktatima i komentatorskim prenemaganjima. Reportaža jedina nadilazi dnevnu sudbinu novinarstva. Dobre reportaže nadžive dan, a izvrsne dugo se pamte i arhiviraju. Svojim sinestezijskim sadržajem reportaže su osnova široke kulture novinarskog posla. One nužno šire leksičko bogatstvo da bi se potvrdile u autentičnosti.
Kada smo prošle godine na FraMaFu festivalu govorili o mogućoj sudbini novinarstva u invaziji artificijelne inteligencije, obrana se temeljila na specifičnoj izražajnoj formi reportaže, s uvjerenjem da sva čula, asocijacije, dojmove, kolorit, toplinu, humor, suosjećanje, komunikativnu raznovrsnost, za razliku od živog čovjeka, AI – nema! Vrlo je teško anticipirati da bi i u budućnosti algoritmi mogli imati ljudski autorski otisak.
No, može ovdje stajati pretpostavka da razvojem umjetne inteligencije jednoga dana sve može biti umjetno. Ako tada i reportaža može biti umjetna tvorevina, onda to neće biti nikakvo zlo za današnje pojmove zla, jer ćemo i mi kao receptori biti umjetni. Naravno, sa sasvim drugim receptivnim i osjećajnim potrebama.
Dotad, borimo se zdušno za novi, svježi i još ljepši život reportaže, uvijek s poticajima i entuzijazmom kojeg su imali stari, vrsni majstori bogatog i raskošnog reportažnog vidokruga. U tome smislu, valja iskoristiti sve tehnološke inovacije. Sve ono što danas prijeti deskriptivnoj razigranosti, moguće je pretvoriti u kreativnu prednost.
Nek oni koji zarone u tu priču osjete, uživaju u bojama, u tonovima, okusima, u krajoliku, u ljudskim pričama i sudbinama, u žuboru života, u identifikacijama, u životnom bogatstvu, dok još postoji.
Reportaža nije nostalgija, nije retro, nije ukras, ona je naša obveza i spas od svekolike artificijelnosti, jezičkog i komunikativnog siromaštva.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
