S Goranom Ferčecom razgovarali smo o predstavi "O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća", koja je nastala prema njegovom romanu objavljenom pri Frakturi 2021. godine, a koja će u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula biti odigrana premijerno 22. listopada.

Kako je krenula ideja o pretvaranju ovog vrlo zanimljivog teksta u predstavu?

- Roman "O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća" objavljen je krajem 2021. u izdanju Frakture uz uredničku pažnju Seida Serdarevića i prilično dobru recepciju kritike i čitatelja, ali bez ideje i namjere da bude kazališni projekt. Naime, tekst romana gusta je proza s minimalnim dijaloškim scenama, više usmjeren na iscrpljivanje situacije nego na formiranje narativa. Kao autora ne interesira me priča, već silnice koje generira situacija, odnos unutar situacije. Možda je to profesionalna deformacija jednog dramaturga, ali moguće da je upravo to iscrpljivanje situacije bilo zanimljivo redatelju Bojanu Đorđevu kad je na poziv Matije Ferlina i INK-a predložio moj roman za inscenaciju. Đorđev je uz scenografa i vizualnog umjetnika Sinišu Ilića i kostimografkinju Maju Mirković napravio sjajnu redateljsko/dramaturšku koncepciju. Roman je obiman i na početku je već bilo jasno da je nemoguće misliti ga unutar okvira klasične scenske adaptacije. Trebalo je donijeti odluke i pronaći koncept koji će sačuvati ono što karakter tog romana jest a da se pronađe kazališni jezik koji najbolje odgovara tom karakteru.

Nema više velikih, a nema ni malih priča

U ovome djelu, poput promatrača, ispisujete intimne povijesti, vrlo detaljno, precizno, gdje se i brišu granice između mikrokozmosa i makrokozmosa.

Goran Ferčec (Snimila Jelena Janković)

- Što više istražujem odnos jezika, teksta i svijeta, uvjereniji sam da je već dovoljno ako svijet samo promatramo. Ništa više. Sve priče, narativi, motivacije, zapleti, sinopsisi, konstrukti, sve je potpuno suvišno. Nema više velikih, a nema ni malih priča. Konačno. Stvarnost koju živimo pojela je sav narativ, storytelling čini se potpuno besmislenim, pogotovo onaj arhetipski, ponavljajući, u kojem sve priče neprestano perpetuiraju iste narative. Najugodnija mi je pozicija promatrača. Pisac ili spisateljica uvijek su ili voajer ili ekshibicionist. Svjedoci smo epohe ekshibicionizma – u prozi prevladava autofikcija, svi pišu o sebi, direktno, neposredno. Ne interesira me kao autora takav sadržajni okvir. Više sam onaj autor koji promatra. Roman "O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća" kroz devetnaest poglavlja rekonstruira jednu epohu, period od 1973. do 1991. Unutar tog vremena uistinu se isprepliće kronologija jednog vremena, koju možemo imenovati makrokozmom, s mikrokozmom individualnog iskustva koje je, ponavljam, u romanu najvećim dijelom konstruirano, odnosno, re-konstruirano. Svako konstruiranje u prozi, makar ono pripadalo našem životu i sjećanju, uvijek je fikcija. Ispisujem fikciju (izmišljam) da bih rekonstruirao vrijeme koje je prošlo (vrijeme kojeg nema) – apsurdan i izazovan zadatak – da bi na kraju čitatelj ili čitateljica u tome tražili istinu. Nema istine. Ono što je fantastično u svemu tome jest da tako izmaštan, fikcionalan, konstruiran prostor i dalje otvara niz slika, situacija, sjećanja koja čitatelj prepoznaje kao svoja. Valjda je to nevjerojatan, šizofren i začudan karakter književnosti.

Predstava i korespondira, po nekim razmišljanjima i traganjima, s aktualnim trenutkom i u tome je atemporalna?

- Predstava korespondira prije svega s romanom, pa s autorskim timom, pa s kolegama glumicama i glumcima, pa u nekom trenutku s publikom. Ne trudimo se uspostaviti nasilnu vezu između vremena romana i aktualnog trenutka. Vremenska kriška koju roman obrađuje samo je isječak nekog povijesnog trenutka, pregnantnog i divljeg, prepunog znakova, želja, žudnji, kaosa i tišine. Tom isječku vremena ne treba temporalnost upisana u sadašnjost da bi se uspostavilo i održalo unutar zadatka scenske inscenacije – u pravu ste – ono svojim arhetipovima atemporalno, pripada istovremeno i vremenu kraja dvadesetog stoljeća i svim vremenima koja čitaju te arhetipove.

To je i hommage jednom prošlom vremenu?

- Roman je više posveta određenim idejama i slikama nego vremenu. Jest da je vrijeme uvijek nositelj politika, socijalnih previranja, promjena, ali jednako je tako apstraktno, prolazno, neuhvatljivo. Trudio sam se da ne budem nostalgičan, jer nostalgija nije ljevičarski sentiment. Dao sam si zadatak da pisanjem uspostavim veliku sliku, kaotičnu situaciju načinjenu od niza mikro situacija – poput fantazmagoričnog platna Hieronymusa Boscha – situacija koje su istovremeno i realistične i alegorične, istovremeno i zagonetka i rješenje. Da se nadovežem na prošli odgovor – to što je vremenski okvir metatemporalan omogućuje i prostoru da bude nedefiniran, opći, sve-prostorni. Iako svako poglavlje započinje brojkom ispisanom godinom, ta je godina također konstrukt, i upravo zato godina je dio teksta, godina je rečenica – dakle – godina je fikcija, iako ima svoju povijesni i temporalni kontekst, svakome je ta godina nešto drugo, odnosno neko drugo vrijeme i neki drugi prostor. Zato u romanu gradovi nemaju imena, ljudi nemaju imena (označeni su kao funkcije unutar obitelji), sve je tek u vremenskim i prostornim putokazima, ali ostaje nedefinirano. Roman je možda najviše posveta onome čega više nema – u ovom konkretnom slučaju – radničkoj klasi. Pisanjem sam pokušavao suptilno detektirati kako je u procesu tranzicije i privatizacije od devedesetih naovamo nestala cijela jedna klasa a da nitko nije postavio dubinsko pitanje brige koje su posljedice toga. To je jednako kao da, recimo, u ekosistemu nestane jedna cijela jedna vrsta, bez da itko postavi pitanje kako se to dogodilo. Mislim, danas je jednadžba tog nestanka jasna, i danas živimo posljedice nestanka te klase.

(Press)

Dobro i kreativno prepoznavanje

Suradnja s redateljem i glumcima?

- S ekipom Đorđev/Ilić/Mirković već sam ranije surađivao na mnogim kazališnim projektima. Dobro se poznajemo i kreativno prepoznajemo. Vezano uz ovaj projekt bilo nam je važno da, koliko je to moguće, u procesu sudjeluju ljudi vezani uz Pulu; Nataša Kopeč, Lara Živolić i Luka Mihovilović kojima se pridružio Edi Čelić iz ansambla riječkog HNK-a. To je suradnička ekipa kakvu samo možete poželjeti; kreativna, aktivna u procesu, sprema na komentar i dijeljenje, prepuna sjajnih ideja i podrške konceptu, i na kraju, nimalo nevažno, to je ekipa uistinu sjajnih glumica i glumaca. Pred njima nije ni malo lak zadatak jer predstava je podijeljena u tri izvedbena bloka i svaki od tih blokova zahtijeva različitu izvedbenu logiku. To znači da unutar predstave nema poetičkog kontinuiteta koji traje od početka do kraja predstave, već je za svaki blok potrebno uspostaviti posebni izvedbeni kôd a potom održati i koherentnost cjeline prebacujući se iz jedne logike u drugu. Redateljski koncept prepun je lucidnih scenskih rješenja; od papirnog teatra i kolažiranja, preko scenskog čitanja romana do analitičke dekonstrukcije teksta i fusnotiranja fotodokumentacijom. U tom složenom procesu kao dio autorske ekipe pomažu nam pulski trubač Branko Sterpin i mlada spisateljica i dramaturginja Emma Kliman, čiji je dramatski tekst "Brodovi od papira" prije godinu dana premijerno izveden u INK-u.

Koliko je Vas, Vaših iskustava u ovoj predstavi?

- Velika američka pjesnikinja Louise Glück u pjesmi "Nostos" iz zbirke "Meadowlands "objavljenje 1996. u posljednja dva stiha kaže: "We look at the world once, in childhood./The rest is memory." (Svijet gledamo jednom, u djetinjstvu./Sve ostalo je sjećanje.) Bilo bi ambiciozno i pomalo neprecizno reći da je iskustvo sadržaj kojim sam gradio roman i kojim sad gradimo predstavu. Riječ je više o gledanju, pogledima koji su se s vremenom pretvorili u sjećanje, baš kao kod Louise Glück. U slučaju predstave, to više nije samo moje gledanje i samo moje djetinjstvo već jedan zajednički imaginarij pogleda iz nekog drugog vremena koji želimo podijeliti s pogledima pulske publike.

Povezane vijesti

• Milanović u Sisku: Nestala je radnička klasa
• "Radnička klasa odlazi u raj" u Klubu Pulske filmske tvornice
• Izvedena predstava "Kako sam naučila voziti": O teškoj temi uz sjajne glumce u komornom djelu