Izložba "Rad,(ne)red i (samo)disciplina: nevidljivo djelovanje radnica i radnika u kulturi", otvorena je u utorak u zagrebačkoj Galeriji Nova, a propituje prekarni rad u kulturi i sve što utječe na nesigurne uvjete takvog rada u kontekstu neoliberalnog kapitalizma, rušeći nerijetku romantizaciju rada u kulturi. Na izložbi se predstavlja i pulski umjetnik sa zagrebačkom adresom Marko Vojnić Gin radom "Bez naziva".

"Temeljni cilj izložbe je otvoriti problemska pitanja s kojima se susreću mladi u kulturnom polju, prikazati kontinuitet nestabilnosti kulture te istaknuti nužnost umrežavanja kulturnih radnica i radnika", ističe se u najavi izložbe, čija je kustosica Tena Starčević.

Umjetnik na tržištu rada

Ta je skupna izložba rezultat pilot projekta NOVAci kustoskog kolektiva WHW i Pogona - Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade. U okviru projekta kustosice Ana Kovačić i Lea Vene su šest mjeseci mentorirale mladu kustosicu Tenu Starčević, odabranu na javnom natječaju. One su radile s njom u svim etapama pripreme izložbe: od razvoja koncepta, susreta s umjetnicima, teoretičarima i praktičarima, do odabira radova, dizajniranja postava i izvještavanja o projektu.

Na izložbi su se Morana Radočaj, Klara Berdais i Dora Slakoper predstavile instalacijom "(Ne)vidljivi rad kulturnih radnica", a Mia Maraković radom "Osobni prostor" u kojem je tehnikom kolaža stvorila dnevnike o svom putu od stjecanja diplome na Akademiji likovnih umjetnosti do stupanja na tržišta rada.

"Rad u kutiji" Vanje Babića nastao je u sklopu projekta 5% za umjetnost u kojemu je umjetnik istraživao vlastitu financijsku situaciju za vrijeme studiranja na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, dok pulski umjetnik sa zagrebačkom adresom Marko Vojnić Gin radom "Bez naziva" jasno ukazuje na problem nevidljivog umjetničkog rada u kojemu umjetnik, bez obzira na prekarijat, i dalje nastavlja s radom.

Marko Vojnić kaže da ga je kustosica Tena Starčević pozvala na sudjelovanje na izložbi. Uslijedio je intervju s kustosicom, a nakon toga ona je za Vojnićev rad napisala: "Prekomjerna centralizacija umjetnosti, poticanje rivaliteta na umjetničkoj sceni i neprestano dokazivanje u galerijama izazivaju svojevrsni krik koji odražava stanje svijesti umjetnika".

- Intervju je bio prilično dugačak i u njemu sam joj iznio široku lepezu misli koje su bile okidač za seriju radova nastalih između 2008. i 2009., kaže Vojnić koji je od 1998. do 2007. studirao na dva fakulteta u dva grada i isključivo su ga zanimale filozofija te suvremena umjetnička praksa.

- Baš u toj seriji radova šaljem indirektnu zahvalu svojim roditeljima pošto su imali sluha za mene i moje potrebe te podržavali moje interese i pomagali mi da ne odustanem od njih kada sam imao najveće padove. U tim sam formativnim godinama uvijek nalazio sigurnu luku s njihove strane. Nakon diplome naišao sam na problem postavljanja sebe na tržište rada, hoću li moći živjeti od struke hoću li se moći vratiti kući? Dan-danas ne živim od umjetnosti iako sam školovan za to. Nakon dugih niz godina prekarnog rada, rada svakakvih poslova, skrasio sam se u prosvjeti. Danas, neovisno odakle mi plaća dolazila, sebe smatram umjetnikom, kaže Vojnić koji radi u jednoj školi.

Do kada dogovori za šankom?

Razmišljao je da se vrati u Pulu, no shvatio je da je likovna scena nekako grupirana na područje Zagreba i tu ima najviše posla u struci. Kako kaže, neprestano dokazivanje na sceni se dogovaralo sotto banco, kako čak i piše na još jednom radu na izložbi koji je nastao na radionici Selme Banich u okviru projekta "Aplauz ne plaća stanarinu".

- Taj rad se zove "Do kad će se umjetničke suradnje dogovarati za šankom?!" Taj mi se rad najviše sviđa pošto je dosta blizak sadržajem i formom mom razmišljanju, objašnjava Vojnić.

Vojnićev rad kojeg je kustosica odabrala iz te serije radova ima još jednu konotaciju.

- U periodu kada je nastao dosta sam se družio i surađivao s Francijem Blaškovićem koji je imao poštapalicu "Ne radim zbog kreacije nego zbog frustracije" pa sam na to njegovo odgovorio sa "Umoran sam i uglavnom mi je pun k… svega no svejedno radim dalje" što je tekst koji se nalazi na slici koju izlažem na izložbi.

Nakon par godina njih dvojica su napravili zajednički album "Ama l'arte tieniti da parte" u kojem su tekstovi pjesama upravo tekstovi Vojnićevih slika iz te serije, a pričaju o nevidljivom umjetničkom radu, o samoći i monaškom načinu rada u ateljeu te mogućnosti da publika shvaća umjetnika kao lakodelca.

- Tu mislim da se proizvod/umjetničko djelo koji se nalazi na nekoj izložbi može protumačiti kao rad na prvu ruku, no nekada iza tih radova stoji misaoni proces koji je prilično dugačak, a sama izvedba puno kraća, kaže Vojnić.

Na otvorenju izložbe u Galeriji Nova izvedena je i plesna predstava "Arbajt" Šimuna Stankova, Une Štalcar-Furač i Espija Tomičić, koja problematizira nerijetku romantizaciju rada u polju dramskih i plesnih umjetnosti, zbog čega je rezultat rada nekolicine umjetnika pripisan urođenom talentu, a ne dugotrajnom i predanom radu.

Povezane vijesti

• Izložbom otvorena galerija i prostor za produkciju Novo: Nešto što je Puli sigurno nedostajalo
• Senzori prikupljaju biološke signale iz biljaka čime prate sitne promjene u vodljivosti biljaka koje su usko povezane s njihovom hidratacijom
• Godišnja izložba učenika Škole primijenjenih umjestnosti i dizajna u Puli